Na primjer, čovjek može biti emotivno uspješan, da ima skladnu vezu, brak, međutim, u isto vrijeme on može biti poslovno neuspješan. Ne nalazi odgovarajući posao, često mijenja posao ili nije adekvatno plaćen, vremenom postaje frustriran i ta frustracija se prenosi na ostale odnose.. U jednom trenutku se može osjetiti neuspješnim na svim poljima, neuspješnim u životu.
Često ljudi imaju osjećaj da je uspjeh nešto što ih je mimoišlo, nije im “se dalo“, nisu imali sreće, drugi su ih ometali…Uspjeh i neuspjeh su, međutim, u najvećoj mjeri, rezultat svih naših izbora koje smo pravili u životu, nešto što biramo svojim postupcima. Možda nismo svjesni načina na koje, svojim ponašanjem, određujemo buduće ishode našeg života, uspjehe ili neuspjehe, ali to što nismo svjesni ne mijenja posljedice. Svjesnost o spostvenom uticaju na naše uspjehe i neuspjehe je prvi uslov koji moramo ispuniti da bismo preokrenuli stvari i stekli utisak da upravljamo svojim životom. Šta je potrebno da znamo?
– Šta stvarno želimo. To znači, prepoznavanje svojih suštinskih želja. Svako od nas je stvoren za nešto, ima svoju “svrhu postojanja”, u nečemu je najbolji. Ukoliko se ne ostvari suština, ne može se ni doživjeti osjećaj zadovoljstva i ispunjenosti.
– Realistično prepoznavanje I razvoj sopstvenih kapaciteta. Neki ljudi precjenjuju, a neki podcenjuju svoje kapacitete. Realno odmjeravanje sopstvenih kapaciteta i realistično postavljanje ciljeva od ključnog su značaja za uspjeh. Pored toga, bitan je i odnos osobe prema sopstvenoj nadarenosti-odgovornost prema njoj i spremnost da je razvija.
– Ciljevi kojima težimo, vizija, jasno i realistično viđenje ciljeva i postavljanje istih.
– Prioritet. Sposobnost uočavanja prioriteta,važnih segmenata i rješavanja po hijerarhiji važnosti.
– Strategija. Planiranje najefikasnijeg načina za ostvarenje uspjeha.
– Odbacivanje samoobmane i oslobađanje Istine.
– Odgovornost i hrabrost. Spremnost da se odgovori svim zahtjevima koje situacija nalaže ali I spremnost da se suočimo sa rizicima,da se “iskorači” iz sigurne zone, zone komfora.
Između ostalog, važno je da imamo motivaciju, podršku najbližih, vjeru u sebe i druge, zdravlje, i da smo sposobni za ljubav I rad.
U ostvarivanju ovih zadataka na putu do uspjeha ljudi često opstruiraju sami sebe. Jedan od ključnih razloga tih opstrukcija je strah od uspjeha. Zašto bi se neko plašio uspjeha koji želi?
Sabotaža sopstvenog uspjeha. Strahovi
– Strah od zavisti i ljubomore. Poznata nam je izjava da se, u Srbiji, “uspjeh ne prašta”. Uspješni postaju istaknuti, izloženi pogledima, divljenju ali I zavisti drugih. “Ko visoko leti, nisko pada”, kažu. Ljudi se često “naslažuju” nekim padovima i porazima poznatih. Zavist je osjećanje koje osobu koja zavidi usmjerava ka tome da degradira ili uništi onoga kome zavidi. Ako ne štrčimo uspjehom, neće nam zavidjeti, i sigurniji smo, prihvaćeniji od većine, živimo usigurnoj zoni. Tu „lekciju“ osoba moze da nauči još u djetinjstvu. Na primjer, dijete se trudi ba bude što bolje u školi, roditelji ga kod kuće u tome podržavaju, raduju se svakom njegovom uspjehu. Učiteljica u školi reaguje na sličan način, podržava ga, hvali …Međutim, djeca u školi , drugari, ne vole njegov uspjeh i zavide mu. Osjećaju se kao da im je drug ukrao učiteljicinu ljubav i pažnju pa mogu da postanu (uglavnom i postaju) surovi. Dijete se povlači, postize manje uspjehe, postaje „mangup“ sve čini da bi se uklopilo u društvo. Ili primjer dvije rođene sestre, mlađa zavidi starijoj na uspjesima, ljepoti“uvijek ona ima sve“… Starija sestra, da bi se približila mlađoj postaje manje uspješna. Na neki način „redukuje sebe“, postaje manje atraktivna, odbija „dobre prilike“ za druženja pa i školovanje, poslove… To bi bio strah od zavisti drugih ljudi i to je možda nekad i realan strah. Međutim postoji i naša projekcija zavisti na druge ljude koji su uspješni. Naš stav i ponašanje su često okidač za izazivanje zavisti kod drugih, ako se pravimo važni -„šepurimo se“ , ponašamo prepotentno, stalno ističemo sopstvene uspjehe i vrijednosti, potcjenjujemo druge, nedostupni smo za komunikaciju, time ćemo i izazvati zavist i jačati naš strah od iste. U suštini strah od zavisti odražava sumnju u sopstvene vrijednosti. Zato je važno da se uspjeh ne gradi na lažnoj slici o sebi, na onome kako nas svijet vidi.
-Još jedan razlog za strah od uspjeha može biti strah od toga da, ako pak i uspijemo, nećemo moći da ponovimo takav uspjeh ili da se zadržimo na osvojenoj poziciji. U korenu toga stoji nepovjerenje u sopstvene sposobnosti, uvjerenje da je uspjeh postignut „slučajno“, da ga ne zaslužujemo. Ili, pak, nepovjerenje u sopstvenu volju, sposobnost da održavamo motivaciju, samodisciplinu koja je potrebna da bi održali uspjeh. Ako uspijemo, moglo bi nam se desiti da ponovo padnemo sa „konja na magarca“ i osjetimo bol gubitka. Na primjer, student dobija prvu desetku na ispitu. Ne vjerujući, sumnjajući u sopstvene mogućnosti, ili plašeći se prevelikih očekivanja, sljedeći put ulaže manje truda i dobija manju ocjenu. . Ili, osoba na poslu dobija pohvalu od nadređenog, povišicu i“smiješi joj se“ unapređenje. Ona onda sljedeći put, kada je nadomak uspješnog završetka projekta, napravi neku gresku zbog koje je nemoguće da projekat bude dobar i uspješno završen. Ili odmah odbija dalje prilike da se pokaže, odustaje… U tim slučajevima bi bilo dobro da se preispitaju stavovi i uvjerenja zbog kojih mislimo da ne zaslužujemo uspjeh, da nemamo prava na njega.
-Stid od uspjeha je čest izvor straha od uspjeha. Stid je povezan sa osjećajem da ne zaslužujemo uspjeh, da smo, ako se istaknemo, možda suviše agresivni, „laktaši“, da uzimamo mjesto drugima, nametljivi, neskromni, nekad i pretjerano seksualni. Ako ne osjećamo da zaslužujemo poštovanje i podršku drugih, onda ćemo se plašiti i stidjeti pokušaja da se istaknemo u nečemu i ostvarimo uspjeh. Možda, ako je osoba jos u djetinjstvu usvojila uvjerenje da mora biti skromna, da ne smije da se ističe, tada uspjeh doživljava kao neku vrstu nemoralnog isticanja sebe. Na primjer, osoba ima izuzetne glasovne mogćunosti ali ostaje na nivou „pjevanja pod tušem“ jer se stidi pjevanja pred publikom, jednostavno to je nešto „jače od nje”, stid je obuzima i tu prepreku teško pevazilazi. Ili se stidi javnih govora, javnog istupanja iz istog razloga I td.
-Opstrukcija sopstvenog uspjeha može biti povezana i sa strahom od dovršavanja nečega, što nas uvodi u novu životnu fazu. To su ona česta pitanja “Šta cu sad“, “Šta sad kad sam diplomirao“ ? Česti su primjeri studenata koji se zaglave na posljednjem ispitu-jer to označava kraj „studentskog života“ i uvodi ih u život odrasle osobe pun napora i odgovornosti. „Biću pisac, doktor, advokat i šta stim“? Život će vjerovatno biti bolji, ali i drugačiji, na način koji je teško zamisliti i to je ono što plaši. Strah od uspjeha je povezan sa strahom od odrastanja.
-Izbjegavanje dovršavanja nekog cilja može biti povezano i sa strahom od osjećaja neispunjenosti nakon dostizanja cilja. Može se dogoditi da se osjećamo neispunjeno čak i kada ostvarimo uspjeh. To je ono stanje kada poslije svog uloženog napora i truda na kraju osjećamo prazninu. Često čujemo onu frazu „osjećam se kao izduvan balon“ . Uspjeh, znači, nije donio zadovoljstvo, satisfakciju. Ovo se dešava obično kada se ciljevi loše postave ili kada nismo ostvarili naše istinske želje, one naše autenticne, iskonske želje i planove. Događa se i kada smo imali nerealna očekivanja da ćemo uspjehom na jednom planu „zakrpiti rupe“ vezane za neku drugu oblast života u kojoj smo neuspješni. Na primjer, osoba je uspješna u poslu i tu daje maksimum sebe, inovativna i stalno smišlja sebi nove ciljeve koje i ostvaruje. Karijera, normalno, ide uzlaznom linijom, ne izostaju pohvale, povišica, podrška, unapređenje i sve ide kao „po loju“, a ona se i dalje osjeća neispunjeno, nikad zadovoljna, emotivno prazna… Ustvari, pokušavala je „zatrpavanjem“ obavezama i poslom da „zakrpi“ tu emotivnu prazninu i da, jednostavno, sebi i ne da vremena i prostora za djelovanje i uspjeh u toj oblasti.
Krivica zbog uspjeha. Često se dešava da ljudi osjećaju i krivicu zbog uspjeha koja je povezana sa odvajanjem od njemu značajnih osoba. Uspjehom možemo „otići dalje“, „prevazići“ svoje roditelje, prijatelje, partnera…i time se odvajamo od njih, „ostavljamo ih iza sebe“. Mi smo uspjeli, a oni nisu…, što može dovesti do toga da se osjećamo sebičnima, da napuštamo one koji ostaju iza nas, manje uspješne.
Osjećanja i prateće misli i stavovi koje smo naveli mogu biti osnova samoopstrukcija koje osoba sebi čini na putu do uspjeha.
Simptomatologija straha od uspjeha ili kako to spolja izgleda
Strah od uspjeha je, kao što smo mogli već da zaključimo, obično, osjećanje koga nismo svjesni, ali su njegove posljedice vidljive. Posljedice u vidu samodestruktivnog ponašanja, nesposobnosti rješavanja problema, gubitka motivacije, hroničnog postizanja manjeg uspjeha i ako su sposobnosti za uspjeh mogo veće, osjećanje krivice i anksioznost kada se postigne uspjeh, pesimizam, negativnost, najčesće u smislu „kraja prije početka“ – što bih nešto počinjao i onako nema smisla …
To je kao da se vozimo kroz život konstantno gledajući u retrovizor Ili, možda, konstantna „vožnja pod ručnom“. Kada osjećamo strah, negativne emocije koje se ponavljaju i kada izgleda kao da smo u „začaranom krugu „ ili imamo osjećaj da stalno „udaramo glavom o zid“, onda možemo da budemo sigurni da se borimo sa sa snažnim silama u nama samima koje nas sprečavaju da uspijemo. Te sile su pokretačka snaga naših iracionalnih uvjerenja o tome kakvi smo mi, kakvi su drugi ljudi i kakav je život. Iracionalna uvjerenja nas vode ka iracionalnim ponašanjima-i neuspjehu. Zato je, ako smo nedovoljno uspješni, a želimo uspjeh, nužno da presipitamo sebe i otkrijemo iracionalna uvjerenja koja stoje u pozadini naših neuspjeha.
Da li je stvarno najbolje biti u „zlatnoj sredini“ ili realizovati uspjeh u skladu sa sopstvenim potencijalima? Da li su uspješni nužno i sebični, nemoralni, „laktaši“…Da li moj uspjeh mora biti uvijek na štetu drugoga? Da li uspjeh mora da se „otme“ od nekoga? Da li postoji neka „svemirska pravda“ po kojoj se uspjeh i sreća plaćaju nesrećom koja dolazi kasnije? ( Neki ljudi imaju iracionalno uvjerenje da je sreća kao kolač koji neka viša sila raspoređuje po nekakvoj svojoj pravdi, pa ako imaju period izrazite sreće, onda slijedi period izrazite nesreće). Možda je to smisao izreke: „stavi kamenčić u cipelu da te žulja“ ili „da kucnem u drvo“ kad se nešto dobro dogodi – u prevodu, ne smiješ čak ni da se obraduješ i uživaš u svom postignuću u samopotvrdi.
Da biste otkrili moguća iracionalna uvjerenja koja stoje iza nekih vaših neuspjeha, možete sebi da postavite nekoliko pitanja:
– Šta me je do sada sprečavalo da uspijem ?
– Kakvu korist imam od neuspjeha, tj. nepostizanja uspjeha ? Od čega me neuspjeh štiti?
-Na koji način uspijevam da ne uspijem? Kako sabotiram svoj uspjeh?
– Da li zaslužujem uspjeh ? Uz to idu i pitanja „da li sam vrijedan/a uspjeha ljubavi,poštovanja..“?
– Šta mi nedostaje (od znanja,vještina..) Imam li kapacitet za uspjeh ?
– Šta ću izgubiti ako uspijem ?
– Da li je prevelika cijena uspjeha i čega moram da se odreknem?
– Kako svojim strahom i neuspjehom, a kako postizanjem uspjeha utičemo na nama značajne osobe? Da li im više odgovaramo kao uspješni ili kao neuspješni? Da li će im odgovarati naš uspjeh, ili će se zbog toga osjetiti ugroženima?
Postavite koristi i štete od potencijalnog uspjeha jedne do drugih. Šta dobijate, a šta gubite. Ako biste svaku korist i štetu ocijenili ocjenom od 1-10, i sabrali rezultate „za“ i „protiv“, šta bi pokazala vaša računica? Da li je, ipak, „isplatljivije“ izabrati uspjeh?