Mi vam predstavljamo deset pitanja koja je sastavio portal Mental Floss. Ona još uvek čekaju stručni odgovor.
1. Zašto zijevamo?
Postoji mnogo teorija, ali naučnici još uvijek nisu spremni da “upru
prstom” u jednu određenu. Neki psiholozi tvrde da je zijevanje “rashladni
uređaj mozga”, nešto poput kulera u računaru: kada se sistem pregrijeje,
ventilator se uključi.
Zašto je onda zijevanje zarazno? Jedan od
mogućih odgovora je da je to način da grupa održi budnost. Kada jedan
član grupe zijevne, pokazujući tako znakove umora, cela grupa možda treba
da zijevne zbog kolektivnog mentalnog podsticaja.
Taj odgovor
nije jedini. Drugo objašnjenje navodi da je riječ o izražavaju saosejćanja
među “zijevalicama”. Zjevnemo li poslije nekoga, prećutno pokazujemo da
razumijemo njegov umor i da ga takođe osjećamo.
2. Zašto se ljudi spontano zapale?
Jedno je sigurno: ljudi se zaista ponekad spontano zapale. Jedan
od prvih zapamćenih slučajeva je izgaranje italijanskog viteza u 17.
vijeku nakon što je popio jako vino. Zasad je zabilježeno 120 slučajeva
spontanog zapaljenja, ali iz razloga što je u većini tih slučajeva reč o
pušačima, naučnici su skloni da vjeruju kako je ipak reč o spoljnjem
izvoru vatre.
Jedno mišljenje je da cigareta spali kožu
dovoljno duboko da tjelesna mast počne brzo izlaziti kroz ranu i goreti
zajedno s odjećom: poput sistema voska i fitilja kod svijeće. Ta teorija je
svakako vjerovatnija od one da se metan nakupljen u crevima zapali zbog
stapanja određenih tjelesnih enzima.
3. Zašto placebo deluje?
Kada se testira novi lijek, stručnjaci formiraju kontrolnu grupu s
kojom će uporediti efekte medikamenata. Članovima kontrolne grupe rečeno
je da dobijaju lijek, ali zapravo progutaju pilulu bez ikakvih aktivnih
sastojaka. Povremeno ti članovi osjećaju efekte ljekova, odnosno barem
tako kažu.
U nekim slučajevima, efekti koji se pojavljuju kod
kontrolne grupe zaista odgovaraju onima koje izazivaju pravi lijekovi, dok
je ponekad efekat sasvim subjektivan: pacijent kaže da se osjeća bolje,
ali stvarnog napretka nema.
Mogući odgovori na to su brojni:
može doći do stvarnog fizičkog djelovanja, pacijent očekuje da mu bude
bolje od lijeka, pa zato misli kako je zaista tako, pozitivni osjećaji zbog
razgovora s ljekarom, nesvjesna želja za dobrim rezultatima u
istraživanju, ili pak prirodni napredak simptoma.
4. Koji je posljednji zajednički predak svog života na Zemlji?
Istraživanja pokazuju da su sva bića na Zemlji u svojoj suštini
jednaka. Najmanje životni gradivni elementi, poput proteina i
nukleinskih kiselina, gotovo su univerzalne, a genetski materijal je
upisan na isti način u svim organizmima. Sve to upućuje na zaključak da
je svako živo biće sastavljeno od ćelija čiji se tragovi mogu pratiti do
jednog izvora – zajedničkog univerzalnog pretka.
U teoriji ova
ideja ima smisla, ali ju je teško praktično dokazati. Naučnici
procjenjuju kako se posljednji zajednički predak raspao na mikrobe i
eukariote prije oko 2,9 milijarde godina. Fosilni ostaci iz tog doba veoma
su rijetki, a geni tog porodičnog stabla izgubljeni. Ipak, neka genetska
svojstva proteina i nukleinskih kiselina, poput njihove trodimenzionalne
strukture, su sačuvana tokom vremena.
Sićušne organele ćelija,
kao i njima pripadajući enzimi, prisutni su kod svih većih oblika
života, što znači da su zasigurno morale biti zastupljene i kod
posljednjeg zajedničkog pretka. To dokazuje da je taj zajednički predak
imao jednaku strukturu ćelije kao i današnji organizmi.
5. Kako funkcioniše pamćenje?
Neurolozi su dugo vjerovali da je memorija sačuvana u rasutoj grupi
neurona u hipokampusu ili neokorteksu. Prošle godine su po prvi put
uspjeli tu teoriju dokazati nateravši miševe da zapamte ili zaborave
događaj aktivirajući ili deaktivirajući neurone odgovorne za memoriju.
To je ključno otkriće, ali kako bismo se nečega prisjetili, mozak mora
aktivirati odgovarajuću kombinaciju neurona. Kako to mozgu uspijeva, nije u
potpunosti jasno. Eksperimenti na glodarima i ljudskom mozgu pokazuju
da su u taj proces uključeni neuroni koje je zahvatilo početno iskustvo.
Dakle, prisjećanje nečega možda nije samo posezanje u skladište
memorije, već njeno ponovno formiranje svaki put kad se za njom
posegne.
6. Mogu li životinje zaista predvidjeti zemljotrese?
Ideja je zanimljiva, ali nije tako lako dokaziva. Vlasnici kućnih
ljubimaca još od vremena antičke Grčke tvrde da primjećuju da se njihovi
ljubimci prije zemljotresa čudno ponašaju.
Nije isključeno da
životinje osjećaju neke signale iz prirode koji su nama neprimjetni, poput
seizmičkih aktivnosti ili promjena u električnom ili magnetskom polju.
Ipak, zasad nije potvrđeno ni da zemljotresi imaju neku uvodnu fazu prije
samog udara, zato ne znamo ni kad bi trebalo da posmatramo životinje
kako bismo uočili njihove reakcije.
Nekoliko srećnih slučajeva
kada su se zemljotresi dogodili u vrijeme proučavanja životinja dali su
suprotstavljene dokaze pa zaključujemo da se u svoje ljubimce ne možemo
sa sigurnošću pouzdati kada je reč o predviđanju potresa.
7. Kako organi znaju kada treba da prestanu s rastom?
Život svakog sisara započinje u obliku jedne ćelije, a kasnije se
razvije u milijarde njih. Obično postoji budna kontrola nad brojem i
veličinom ćelija, tkiva i organa, ali ponekad sve može poći po zlu,
rezultirajući pojavama poput raka ili jedne ruke veće od druge.
Četiri proteina čine jezgro Salvador-Vorts-Hipo signalizacionog sistema pa se vjeruje da oni kontrolišu rast brojnih organa.
“Stop” signal poslat tim sistemom deaktivira protein odgovoran za rast,
ali ovdje nauka zasad staje. Odakle taj signal dolazi i koji su još
elementi u tom sistemu nepoznato je, ali naučnici uče kako da njim
upravljaju i polako otkrivaju izvor signala.
8. Postoje li ljudski feromoni?
Možemo li namirisati tuđi strah? Mnoge životinje komuniciraju
hemijskim signalima poznatim kao feromoni, ali jesu li i ljudi dio te
grupe moramo tek otkriti. Postoje dokazi da kod ljudi dolazi do fizičkih
i bihejvioralnih promjena pri reakciji na neke hemijske signale, ali
naučnici nisu sigurni o kojim se tačno hemikalijama radi.
Čak i
ako ispuštamo feromone, naučnici ne znaju kako ih detektujemo. Mnogi
sisari imaju poseban organ za detektovanje feromona. Neki ga ljudi
takođe posjeduju, ali on možda nije funkcionalan; senzorni neuroni
pokazuju slabu ili nikakvu povezanost sa nervnim sistemom. Odgovor je
zato još uvijek razočaravajuće “možda”.
9. Kako radi gravitacija?
Od četiri osnovne prirodne sile, gravitacija je najslabija. Ona
drži svemir na okupu, ali je slabija od svoje rodbine:
elektromagnetizma, slabih nuklearnih sila i jakih nuklearnih sila.
Sljedeća po jačini, slaba nuklearna sila, jača je
100.000.000.000.000.000.000.000.000 puta od gravitacije.
Znanje
o drugim silama neprimjenjivo je na gravitaciju. Naučnici ne mogu
primjeniti kvantnu teoriju ili teoriju opšteg relativiteta kako bi
objasnili gravitaciju u manjim razmjerama.
Oni ne znaju ni od
čega je sastavljena gravitacija. Ostale osnovne sile povezane su sa
česticama koje ih prenose, ali niko nije otkrio gravitacijsku česticu –
hipotetički graviton.
10. Koliko vrsta života na Zemlji postoji?
Već prijeko 200 godina stručnjaci organizovano pronalaze, imenuju i
opisuju vrste, ali kraj tog posla se ne nazire. Samo u posljednjoj
deceniji, pronalazili su više od 16.000 novih vrsta godišnje; ukupno ih
poznajemo 1,2 miliona.
Koliko njih je još neotkriveno možemo
samo nagađati. Otkrivanje svih preostalih zahtjevalo bi da 300.000
stručnjaka provede život istražujući, zato se moramo zadovoljiti
stručnim procjenama.
Mjesta najčešćih otkrivanja novih vrsta
uglavnom se nalaze u slabije razvijenim zemljama. Oko 80 odsto života na
Zemlji moglo bi se skrivati na teško dostupnim mjestima ispod površine
mora.
Posljednja nagađanja kreću se između pet i 15 miliona
neotkrivenih vrsta, zato se ne bi trebalo da se čudimo svim budućim
otkrićima – zaista je sve moguće!