Mada su ga španski likovni kritičari
uvijek smatrali za nadobudnog i netalentovanog šarlatana, popularnost i
prodajna cijena njegovih djela neprestano su rasli. Danas, dvadeset
četiri godine od kako je umro, svjetski kolekcionari plaćaju milione i
milione dolara kako bi u svojoj kolekciji imali bar jednu Dalijevu
sliku. Ovaj umjetnik rođen je 11. maja 1904. godine kao Salvador Domingo Felipe Hakinto Dali u malom mjestu Figeras,
kao sin advokata i bankarskog službenika Salvadora i domaćice Felipe
Feres. Oni su devet mjeseci prije slikarevog rođenja sahranili svog
prvog sina koji se takođe zvao Salvador.
– Duboko vjerujem da sam ja
reinkarnacija svog brata koji je umro onog dana kada je moja majka
zatrudnela. Nas dvojica smo isti, kao dvije kapljice rose. On je bio
prva verzija mene koja nije uspjela da poživi – objašnjavao je kasnije
slavni umjetnik.
Čovjek koji je po mišljenju mnogih
napravio najgenijalnija umjetnička djela svoje djetinjstvo pamtio je po
druženju sa mlađom sestrom Ana Marijom koja mu je godinama bila jedini
ženski model. Sa deset godina počeo je da pohađa časove slikarstva
pokazujući svima svoj neosporivi talenat, a kasnije je upisao i
slikarsku akademiju u Madridu. Međutim, činjenica da mu škola nikada
nije išla i da je uvijek bio buntovnog karaktera, učinila je da je nikad
ne završi.
– Nikada nisam mogao da shvatim da u
jednoj takvoj kvaziustanovi rade ljudi koji imaju mnogo manje talenta
nego ja, i da oni ocjenjuju moj rad. Budalaštine! Nisam htio da im
crtkam neke mrtve prirode koje su sramotne i koje svako može da uradi.
Sramotno! Pokazao sam svoj otpor prema tom jadnom načinu tretiranja
umjetnosti i tih uzvišenih osjećanja i ekstaze koju svaki umjetnik treba
da osjeti dok slika, i na kraju su mi zabranili da dolazim na časove –
pričao je Salvador koji nikada nije zaboravio dan kada
mu je umrla majka, a za šta je vrlo otvoreno krivio režim i svog oca
koji po njegovim riječima nije umio da joj pruži dovoljno ljubavi.
– Moj otac je strašan čovjek, i stid me
je što me je napravio. Nečuveno je koliko ima uzak pogled na svijet.
Samo ćuti i nikada se ne buni. On je vjerovatno i ubio moju majku koja
pored njega nije osjećala nimalo strasti – pričao je Dali koji je svoju
prvu samostalnu izložbu imao u Barseloni 1925. godine.
Godinu dana prije svoje prve izložbe
uhapšen je zbog sumnjivih političkih ubjeđenja, ali mu boravak u zatvoru
tada nije predstavljao nikakav problem jer, kako je govorio, u to
vrijeme bio je zaljubljen u sve i to ga je održavalo u životu. Četiri
godine od svoje prve izložbe upoznao je Ruskinju Elenu Ivanovu Daikonovu Galu,
svoju muzu i nepresušnu inspiraciju, sa kojom je ostao do kraja života.
Ova dama potpuno je promijenila njegov svijet, a u nju se zaljubio kao u
biće koje mu je uvijek pružalo ruku da se izvuče iz raznih čudnih
stanja koja su počela sve češće da ga obuzimaju.
– Čim sam je vidio, osjetio sam da je
ona moj prijatelj. Na naš prvi sastanak otišao sam namazan kozijim
izmetom, imajući na umu da ćemo, ako me takvog primi kod sebe, to
značiti da ćemo dugo biti zajedno. Iako sam bazdio na stajsko đubrivo,
njoj to nije bilo bitno – prepričavao je Dali koji po tvrdnjama njihovih
bliskih prijatelja nikada nije konzumirao brak u pravom smislu te
riječi, već je svojoj izabranici plaćao muške prostitutke kako bi je
seksualno zadovoljavali.
– Naša veza nije bila seksualna jer je
takav odnos rezervisan za bića niže rase koji se zadovoljavaju malim
stvarima – kratko je jednom prokomentarisao svoj seksualni život slavni
umjetnik.
Iste godine kada je upoznao svoju
idealnu polovinu, kako je sam nazivao svoju Galu, njegov otac riješio je
da ga se javno odrekne preko novina iz nekoliko razloga. Prvo, često je
provodio noći u zatvoru što je uticalo na reputaciju njegovog oca,
drugo, otkako mu je majka umrla nije želio da mu se obraća sa gospodine
ili tata, već sa svinjo, i treće, u jednom intervjuu poslije izložbe
koju je održao u Londonu izjavio je kako u slobodno vrijeme mokri i
pljuje po portretu svoje pokojne majke.
– Taj moj otac je jedna velika svinja!
Jednom, dok sam još studirao, dao mi je ogromnu svotu novca kako bih
prestao da slikam, a ja sam sve to razdijelio prolaznicama. Potom sam
otišao kod njega na posao, gledao ga i masturbirao, a kada sam bacio
svoj ejakulat na njega više mu nisam ništa dugovao. Nikada se nismo
slagali, on nije umio da se posvađa sa nekim, niti je znao da vikne. On
nije ni osoba i ne zaslužuje da živi – rekao je Dali.
Početkom 1934. godine, Salvador i Gala
vjenčali su se na malom građanskom vjenčanju, a dvadeset četiri godine
kasnije uradili su to i u katoličkoj crkvi. Da je Gala centar njegovog
svijeta i da je nikada nije prevario, a ni pomislio na to, pokazuje
činjenica da se sve do njene smrti nisu nijednom razdvojili. Uoči samog
početka Drugog svjetskog rata ponašali su se kao da se to nikada neće
dogoditi, putovali su po Evropi i skretali pažnju javnosti sa pravih
problema na sebe. Često su šetali ulicama Madrida, Pariza i Londona
obučeni u najrazličitije kostime, a ona je ponekad bila i gola, čime su
pokazivali otpor prema svim stvarima koje su obični građani smatrali
normalnim.
– Najsrećniji sam kada sam sa svojom
Galom i kad masturbiram, to su dvije stvari zbog kojih je ovaj ogavan
svijet ipak divan. Samo Gala i masturbacija pomažu mi da slikam i pišem,
ništa drugo. Ona je prepametna i potpuno me razumije. Koža joj nije
zategnuta, starija je od mene jedanaest godina, ponekad mi je veoma
ružna, ali je ipak volim. Sad ovdje, sjutra tamo, kada umremo, i kada
nas ne bude bilo, zauvijek ćemo se držati za ruke – opisivao je Dali.
Kada se prvi put začula sirena koja je
označila početak rata u Evropi, Salvador i Gala odselili su se u Ameriku
gdje su proveli narednih osam godina. Iako su ga u obećanoj zemlji
dočekali kao samog Boga, slavni slikar nikada nije volio Sjedinjene
Države. Tokom svog boravka u Americi nije mnogo slikao, već je samo
pisao i tada je nastao scenario za njegov film Moontide kao i
autobiografija Tajni život Salvadora Dalija u kojoj je otkrio da je
sterilan. Godine 1947. Dali i njegova supruga otišli su
u Francusku, a potom su se vratili u Španiju u kojoj su ostali da žive
do kraja života. Tokom boravka u Francuskoj Dali je riješio da postane
katolik pa je često odlazio kod Gabrijele Marije Berardi koja je
istjerivala đavola iz njega.
– U trenutku sam shvatio da smo Bog i ja
isti i da je Gala nastala od mog rebra, ali pošto je moja duša bila
toliko umazana smradom, morao sam iz sebe da istjeram đavola zbog koga
sam i sterilan – pisao je u svojoj autobiografiji Salvador.
Kada su se Dali i Gala
vratili u Španiju, ovaj vrsni slikar počeo je da se bavi i drugim
vidovima umjetnosti, arhitekturom, televizijskim programom, izradom
nakita, pisanjem, vajarstvom… Tih godina postao je sasvim sigurno
jedan od najuticajnijih ljudi na planeti kada je riječ o umjetnosti.
Poštovali su ga i polako počeli da prihvataju njegov način razmišljanja i
britak jezik koji je uvijek govorio ono što su svi mislili, a nisu
smjeli da kažu.
– Ni tada moj život nije bio kolotečina. Gala
i ja radili smo mnogo. Ja sam radio, a ona mi je pokazivala grudi što
mi je bila velika motivacija. Ponekad sam ih i mazio, a ponekad i sisao,
to mi je bila nagrada za dobro obavljen zadatak. Obožavao sam te naše
male igre, pisao sam joj i pjesme u kojima sam je mrzio i tukao i kidao
sa nje odjeću, grebao je i čupao, sve ono što sam želio stvarno da joj
radim, a nisam mogao – govorio je Dali.
Ipak. 10. juna 1982. godine ovozemaljski svijet napustila je jedina osoba koju je Salvador Dali
voleo. Gala je umrla u snu. Desilo se upravo ono što on nije želio da
se dogodi, a to je da ona ode prva, a on ostane sam. Zbog ovog
tragičnog gubitka, Dali je izgubio volju za životom, povukao se u sebe, a
od dana kada je ona umrla prestao je da pije vodu dok nije dehidrirao i
završio u bolnici što su mnogi protumačili kao njegov pokušaj
samoubistva.
– Želio sam da svoj um dovedem u takvo
stanje da mogu da pričam sa njom, da se naši mikrosvijetovi ponovo
negdje sretnu. Kada nisam pio vodu, mogao sam da je vidim, stajala je
ispred mene tako prkosno kao što je samo ona umjela, košulja joj je bila
razdrljena, a desna dojka mi se smijala gromoglasno – opisivao je Salvador svoje halucinacije.
Iste godine preselio se u dvorac Pubol,
koji je kupio da bi ga podsjećao na Galinu smrt. Sve što je radio, radio
je zbog toga što nije mogao da podnese činjenicu što je njegova draga
umrla prije njega. Pod nerazjašnjenim okolnostima 1984. godine Pubol se
zapalio, a Dalija je sigurne smrti spasilo njegovo
osoblje. I ova nezgoda okarakterisana je kao njegov pokušaj samoubistva.
Ipak, na nagovor prijatelja vratio se da živi u muzeju Teatro koji je
sam sagradio. Poslije četiri godine teške depresije, njegovo srce
prilično je oslabilo, pa je u decembru 1988. godine hospitalizovan. Dok
je ležao u bolnici u posjetu mu je došao španski kralj Huan Karlo koji
je priznao da je oduvijek bio ljubitelj njegovih djela.
– Meni i kralj dolazi na noge, lijepo sam rekao da sam ja Bog – bila je jedna od njegovih posljednjih izjava.
U januaru 1989. godine, dok je trajala njegova omiljena predstava Tristen i Izolda, u osamdeset četvrtoj godini, prestalo je da kuca srce Salvadora Dalija.
U pismu koje je pisao posljednjih godina oprostio se od svega što je
mrzio, a to su bili drugi ljudi, i otputovao kod svoje jedine Gale.
Njihov fond pod nazivom Gala Salvador Dali i dalje radi i bavi se prodajom njegovih djela.