Gospodine Mutabdžija, odnedavno ste na poziciji Ministra kulture i
obrazovanja u Vladi RS. Koliko ste upoznati sa hiperinflacijom lažnih
fakultetskih diploma na svim nivoima? Šta ćete Vi uraditi po tom
pitanju? Vaš prethodnik je davno govorio da će taj slučaj biti riješen.
Prije svega, želim da kažem da sam naslijedio situaciju u kojoj je
otkrivena jedna falsifikovana diploma. Radi se o Šabanu Nuriću, koji je
radio na dva privatna univerziteta. To nam je proizvelo čitav niz
neprijatnosti. Prvo, tiče se samog rada Komisije za informisanje i
priznavanje dokumenata iz oblasti visokog obrazovanja stečenih u
inostranstvu, potom, došlo je do čitavog niza problema u vezi sa
zahtjevom studenata koji su položili ispit kod Nurića za regulisanje
njihovog statusa. Odlučili smo da sve diplome koje je priznala Komisija
proslijedimo Centru za informisanje i priznavanje dokumenata iz oblasti
visokog obrazovanja u Mostaru da kao državna institucija u direktnim
kontaktima sa univerzitetima u kojima su te diplome stečene, zatraže
potvrdu o njihovoj validnosti.
Kakav je kredibilitet te agencije? Ko stoji iza nje? Ko su ljudi koji rade u istoj?
– To je državna institucija – Centar za informisanje i priznavanje
dokumenata iz oblasti visokog obrazovanja. Na čelu Centra je Borko
Sorajić. Oni u suštini komuniciraju sa ERIC-NARIC centrima koji su
ekvivalenti te institucije. Na naš zahtjev za provjeru diploma ponuđeni
su različiti prijedlozi. Tako su jedni tražili materijalnu naknadu za
obradu tih zahtjeva i to 80 evra po diplomi. Drugi su tražili notarsku
obradu, a treći pismenu saglasnost lica čija se diploma provjerava. Na
osnovu ovoga možemo zaključiti da u cjelokupnom prostoru evropskog
visokog obrazovanja imamo neujednačene procedure kada je u pitanju
provjera diploma stečenih na visokoškolskim ustanovama.
Zadržaćemo se još malo kod visokog obrazovanja. Ne znam koliko
Vam je poznato da je u BiH i zvanično više penzionera nego zaposlenih.
Sa druge strane, iz godine u godinu, tom moru nezaposlenih se na birou
sve više pridružuje armija visokoobrazovanih mladih ljudi sa
fakultetskim diplomama. Kakvu politiku vodi Vaše ministarstvo da se
kanališe i usmjeri upisni proces, jer ovolika hiperprodukcija akademskog
kadra dostiže apsurdne razmjere?
Odmah da kažem da, nažalost, tržište rada u RS, kao i u zemljama u
okruženju, ne funkcioniše najsretnije. Prije svega, realni sektor se
slabo razvija i nespreman je na krupne promjene u svim državama koje su
nastale raspadom bivše Jugoslavije. Jednom rječju, došlo je do krupnih
društvenih lomova, koji se ne mogu tako lako prevazići. S druge strane,
imamo situaciju da je za samo godinu dana broj visokoobrazovanih ljudi u
RS povećan za sto odsto! Znači, 2010/11 sa 5.600 na gotovo 11.000
hiljada u ovoj godini.
Šta onda, zapravo, znači ta diploma kada je toliko devalvirana?
Da li je ona u sprezi sa političkom strankom tek puka ulaznica za jedan
politički svijet i radno mjesto, a ne usvojeno znanje po sebi, koje bi,
valjda, trebalo biti primarno?
Slažem se. Ali, ovdje imamo dva pitanja. Prvo je pitanje broj
diploma. To znači da se na privatnim univerzitetima povećava broj ljudi
koji završavaju, a s druge strane, privreda i uslužni sektor RS ne može
da apsorbuje taj dio i onda se povećava broj ljudi sa visokim
obrazovanjem na biroima rada. Druga dimenzija je kvalitet znanja onih
koji završavaju fakultete. Razumijem vaše pitanje i u Vladi RS smo
razgovarali o toj dimenziji i ustanovili da prošle godine na tri
privatna univerziteta nije evidentiran niti jedan ponovac u prvoj
godini! To znači da su svi koji su upisali prvu godinu dali uslov za
drugu. Dakle, stopostotna prolaznost na tri univerziteta. Na javnim
univerzitetima situacija je oprečna. Na pojedinim fakultetima imamo
veoma, veoma nisku prolaznost.
To mi je jasno. Ali, kad smo kod kvaliteta obrazovanja, mladi
ljudi čak ni na državnim fakultetima nemaju odgovarajuće znanje? Postoje
studenti žurnalistike koji su već na master studiju, a nikad, primjera
radi, u životu nisu napisali vijest, uradili prilog, da ne govorimo o
nečemu više. Kako je moguće da se tako nešto uopšte može desiti?
Suštinsko pitanje je ono koje se tiče akreditacije. Konkretno, svi
fakulteti koji školuju na primjer buduće žurnaliste su licencirani. Ali,
to ne znači da su u istom rangu! Agencija za akreditaciju
visokoškolskih ustanova u Republici Srpskoj treba da ocijeni gdje je
mjesto fakultetima političkih nauka ili nekim drugim fakultetima sa
studijem žurnalistike, sa aspekta ishoda učenja. Mi još uvijek ne
ocjenjujemo studijske programe prema ishodima učenja, a to je
svojevrstan iskaz o tome šta student treba da prepozna, da može, da zna
uraditi nakon određenog fonda časova.
Ali zar Ministarstvo formiranjem ekspertskih timova i komisija ne
bi moglo pomoći da se na neki način taj proces ubrza i da se što prije
izvrši pozitivna selekcija?
U potpunosti prihvatam vašu sugestiju, ali moram reći da su
univerziteti autonomni u domenu kreiranja studijskih programa,
kurikuluma, ishoda učenja i od njih se očekuje ta primjenljivost na
aktuelno stanje na tržištu rada. Vjerujem da ti ljudi razumiju šta znači
napraviti studijski program u kojem nema praktičnog rada. S druge
strane, imamo situaciju da nam se studenti školuju u redukovanim
životnim i opštekulturološkim uslovima, da malo čitaju, da im se sve
svodi na internet …. To su veoma krupna pitanja koja treba imati u
vidu. Kada se uspostavi tržište u domenu visokog obrazovanja u našem
regionu, tada će i potencijalni student dobro gledati ko su predavači,
kakvi su nastavni programi i na kraju krajeva, ishodi učenja.
Da, ali to podrazumijeva etablirani fakultet, a mi ih, nažalost,
nemamo! Kod nas student, naprosto, sve i da hoće, ne može na taj način
da bira. Pa, shodo tome, mogu Vas pitati, za 5 godina kakve nas to
generacije visokoobrazovanih mladih ljudi čekaju?
To je dobro pitanje. Pokušajte da analizirate ko je od vaših
nastavnika imao praksu kao novinar, pa je dodatnim školovanjem ušao u
akademski svijet i danas je profesor univerziteta i vidjećete da je malo
njih generalno u RS bilo unutar sistema i da su paralelno gradili
akademske karijere. Tako je i sa drugim profesijama. Hoću da kažem da je
kod nas mala prohodnost izvan onoga što ljudi završe. Mlad čovjek
dolazi na fakultet kao asistent i on ne mijenja ništa narednih godina.
Nemamo situaciju da ljudi sa univerziteta idu u javni sektor i u druge
oblasti, pa da se vraćaju na univerzitete sa bogatim iskustvom koje mogu
da prenesu studentima.
Dali ste mi dobar šlagvort. Zbog čega je naša akademska zajednica
inertna i intelektualno impotentna. Kada kažemo akademska zajednica, u
javnosti se stalno, ali stalno, povlače 3-4 ista imena koja daju svoja
pojašnjenja u vezi sa ekonomskom, političkom, opštedruštvenom
stvarnošću. Šta je sa ostalim ljudima? Zašto se od više stotina
magistara i doktora nauka u javnosti uvijek pojavljuju 3-4 ista imena.
To je pitanje za sve nas. Kada uporedimo akademsku zajednicu RS i
one u okruženju, onda možemo da uočimo da, nažalost, kod nas nema
intelektualne hrabrosti da pojedinici izađu u medije u RS i da ukažu na
sve probleme i slabosti u sistemu sa kojima smo suočeni.
Da li je to konformizam ili je riječ o neznanju i nekompetentnosti?
Mislim da je, prije svega, riječ o konformizmu, koji je pomiješan sa
profesionalnom nesigurnošću. Strah od sučeljavanja. Daću Vam primjer.
Danas je hit u medijskom prostoru BiH tok šou format emisije u kojem
učestvuju intelektualci i gdje raspravljaju o određenim problemima u
društvu. Nažalost, nisam primijetio da se u RS nađe pet intelektualaca u
studiju, da između sebe odrede moderatora i da govore o nekim temama.
Tih slučajeva imamo u okruženju jer ljudi hrabro zastupaju određene
stavove, brane ih i nude određena rješenja. Prije svega, smatram da je
to intelektualno veoma zahtijevno, odgovorno i da ti ljudi preuzimaju
dio društvene odgovornosti za stvari koje se dešavaju. S druge strane,
imamo one koji manje-više kritiziraju iz drugog reda, a to znači da
govore samo o slabostima, ali ne nude rješenja. I to je suštinska
razlika.
Gospodine Ministre, studentski standard u RS je izuzetno nizak. U
Banjaluci se već godinama najavljuje gradnja Paviljona broj 4. To se
vuče bezmalo nekoliko godina. Prošle godine, Vaš prethodnik je tražio i
dobio ostavku na mjesto potpredsjednika Vlade jer nisu ispoštovani
rokovi oko polaganja kamena temeljca.
Vlada RS ima rješenje. Predstavnik Vlade će poslije praznika u
direktnim kontaktima sa Evropskom investicionom bankom predložiti
rješenje. Jedna opcija je finansiranje iz sredstava Evropske
investicione banke u iznosu od 10 miliona evra, na način da 5 miliona
evra ide Univerzitetu u Istočnom Sarajevu, od čega 2 miliona evra za
zavšetak Studentskog doma u Foči, a 3 miliona za Studentski centar u
Lukavici i eventualno na Palama, a drugih 5 miliona evra za gradnju 4.
paviljona u Banjoj Luci. Druga opcija je austrijski kredit –druga faza,
koja podrazumijeva kredit od 20 miliona evra, pri čemu bi se, pored
poboljšanja studentskog standarda u Foči, Istočnom Sarajevu i Palama,
planirao nastavak modernizacije Univerziteta u Istočnom Sarajevu. Pored
toga, iz tih sredstava bi se nabavili još minibusevi za potrebe srednjih
i osnovnih škola u RS. Kredit od 10 miliona evra Evropske investicione
banke bi u tom slučaju bio preusmjeren na Univerzitet u Banjoj Luci, pri
čemu bi drugih 5 miliona evra bilo preusmjereno na modernizaciju samog
nastavnog procesa.
Dakle, Vi zvanično možete reći da će se to desiti u narednih mjesec dana?
Vjerujem da ćemo u narednih mjesec dana tačno znati iz kojih
sredstava će biti finansirani ovi projekti, jer tražimo najoptimalnija
rješenja. Ipak, kreditno zaduženje podrazumijeva značajnu proceduru i u
Narodnoj skupštini RS.
Hajde, uslovno rečeno, da se spustimo na jedan obrazovni nivo
niže. Govorimo o srednješkolskom obrazovanju. Ovih dana sam vidio da je
razmatrana strategije upisa djece u srednje škole. Akcentirano je da se
mora dobro analizirati tržište rada i shodno tome i razvijati upisna
strategija. Međutim, pronašao sam podatak da će se, uprkos svemu, većina
djece upisati ili poželjeti upisati u gimnazije. Kako sada stvari
stoje, većina mladih i dalje teži opštem obrazovnom profilu. Ko stoji
iza te ekspertske komisije u RS koja nastoji da nešto promijeni?
Kad govorimo o upisnoj politici u srednje škole, moramo uzeti u
obzir dvije činjenice. Prva je da na kraju ovog procesa stoji učenik i
njegovi roditelji, to jest njihova želja da učenik upiše određeno
zanimanje. U toj njihovoj odluci, pored izvjesnih sklonosti učenika,
veliku ulogu igra i procjena roditelja. Druga dimenzija je da imamo
određeni nastavnički kadar u školama koji je rezultat razvojnog sistema
RS tako da ne možemo praviti kombinacije koje bi podrazumijevale
ostavljanje ljudi bez posla i pravljenje tehnološkog viška. Ne želim da
kažem da nismo otvoreni za nove obrazovne profile u srednjim školama.
Objektivan problem je veoma malo interesovanje učenika za proizvodna
zanimanja, za određene zanate. Učenici su uglavnom orijentisani prema
opštem obrazovanju i prema ekonomsko-pravnim i biološko-medicinskim
smjerovima.
Zar ne bi bilo dobro da Ministarstvo organizuje radionice,
sajmove znanja, gdje će mladi ljudi biti upoznati sa dobrim
perspektivama, ali i reperkusijama, koje sa sobom nosi određena srednja
škola kada je u pitanju njihova profesionalna opredijeljenost?
Inicijative nikada dovoljno, pogotovo od strane Ministarstva –
usmjeravajuće, koordinirajuće, koja ne nameće rješenja, nego samo
pokušava objektivno sagledati realno stanje na terenu, a čega učenici
obično nisu svjesni. Isto takvo pitanje možemo postaviti i za upis na
fakultete. Do koje mjere su naši učenici svjesni gdje da nastave
školovanje? Želim da kažem da je ovo proces koji podrazumijeva
odgovornost svih subjekata. Prije svega, neophodno je bolje informisanje
učenika. Dobio sam jedno pismo iz Istočnog Sarajeva gdje učenici
gimnazije traže da se formira jedan tim na nivou škole u smislu
profesionalne orijentacije učenika za buduća zanimanja. Drugim riječima,
u tom procesu moraju svoje mjesto da zauzmu i socijalni partneri, prije
svega, budući poslodavci, potom sindikati i razna strukovna
udruženja… svi oni koji mogu pomoći u kreiranju što kvalitetnijeg
ambijenta za zaposlenje mladih ljudi.
A, koliko profesori treba da rade sami na sebi, da se prilagode
vremenu i stvarnosti u kojoj se živi. Evo, nedavno je bilo jedno
istraživanje u Mostaru u kojem je obznanjeno da tek svaki 4 učenik
uopšte ima pojma o čemu se radi na predavanju. Dakle, većina ne može da
prati predavanje koje se bazira na pukoj repeticiji i deklamovanju.
Moram da priznam da je to pitanje suštinskog odnosa prema životu,
bez obzira kojim se poslom bavimo, da li radimo kao profesori u školi
ili smo u nekoj drugoj struci. Mi imamo u nekim strukama i licenciranje,
prije svega u medicini, građevini itd. Evidentno je da se približavamo
trenutku u kojem ćemo morati zahtijevati nešto slično i od nastavnika.
Oni će morati kroz kontinuirano obrazovanje da usavršavaju znanje. Ti
ljudi moraju posvetiti daleko više pažnje ličnom obrazovanju i
nadogradnji onoga što su nekada naučili. Jednostavno, imamo nekada
situaciju da nastavnici naprave pripreme i da se te pripreme ne
mijenjaju godinama, iz godine u godinu se mijenja samo datum ili godina u
faktima, a sadržaj ostaje isti.
Sada nešto prizemnije i, nažalost, neprijatnije. Ne znam koliko
ste upoznati sa slučajem smjene direktora u banjalučkom Srednjoškolskom
domu? Bivši direktor je svojim nepotističkim ponašanjem do tragikomičnih
razmjera degradirao i svoje radno mjesto i instituciju u kojoj je bio
prvi čovjek i na kraju je bio i smijenjen. Baveći se ovim slučajem došao
sam do frapantnih podataka u kojima je gospodin Vidić samo vrh ledenog
brijega jedne korupcionaško-nepotističke hobotnice. Ne moramo pričati o
ovom slučaju, ali to je jedan flagrantan primjer nipodaštavanja i
izigravanja kompletnog sistema?
Nažalost, u potpunosti ste u pravu. Mi smo u Ministarstvu duboko
svjesni odeđenih slabosti. Za relativno kratko vrijeme uspio sam obići
neke škole, razgovarati sa aktivima direktora osnovnih i srednjih škola u
gotovo svim regionima u Republici Srpskoj i sagledati probleme svih
nivoa obrazovanja.
Ja ovdje moram da pohvalim Inspektorat, koji je gotovo perfektno odradio
svoj posao, međutim, problem je što su se morali desiti ovako drastični
slučajevi da bi se sistem uopšte pokrenuo?
Mi smo sada u fazi preispitivanja rada direktora osnovnih i srednjih
škola. Gdje god smo dobili indikaciju da je neko prekršio norme dobrog
ponašanja u domenu etičkog kodeksa, prekoračenja ovlašćenja, mobinga,
nepotizma, zloupotrebe položaja, nedomaćinskog poslovanja… tražimo
izvještaje i izjašnjenje sindikalne organizacije, nastavničkog vijeća i
izvještaj samog direktora. Upravo analiziramo rad oko 30 direktora
osnovnih škola u RS. Broj srednjih škola je nešto manji, ali u svakom
slučaju nema nedodirljivih. Hoćemo da svako osjeti da ovdje sistem
funkcioniše. Svačiji rad je podložan kritici. U tom smislu, i slučaj
koji ste Vi pomenuli ne bi bio vjerovatno ni riješen da novinari nisu
svoj posao odradili veoma korektno istraživački, da nisu ukazali na sve
slabosti koje su tamo postojale i da to nije došlo do šire javnosti. U
tom slučaju, vidi se koliko je bitna ta veza od istraživačkog
novinarstva do pravovremenog djelovanja državnih organa, u ovom slučaju
Ministarstva.
Ja bih volio da ima manje tih slučajeva, što bi značilo da sistem
dobro radi. Hajde da se sada okrenemo osnovnom obrazovanju. Ono je
takvo kakvo jeste i tu su materijalna sredstva za rad sa djecom od
presudne važnosti. Međutim, interesuje me jedna druga stvar. To je
vjeronauka u osnovnim školama. Šta je sa alternativnim predmetom za
djecu koja ne pohađaju vjeronauku i čiji roditelji ne žele da im djeca
prisustvuju ovom predmetu?
U Republici Srpskoj je organizovan čas vjeronauke za djecu
pravoslavne, katoličke i islamske vjeroispovijesti. Roditelji takođe
mogu da odluče da dijete ne prisustvuje času vjeronauke. O ovoj temi sam
imao priliku da razgovaram i sa crkvenim velikodostojnicima, prije
svega, sa vladikom Jefremom i biskupom Komaricom i oni su iznijeli neke
svoje zahtjeve. Između ostalog, vladika Jefrem mi je rekao da on očekuje
da pravoslavna vjeronauka ima isti status kao i druge vjeroispovijesti u
Federaciji BiH. Pravoslavna vjeronauka se izučava jedan čas, a ostale
po dva časa. Takođe, znam da su neki kantoni uveli alternativne predmete
poput kulture religija…
A, kakva je situacija u Republici Srpskoj po tom pitanju?
Zatražio sam detaljnu analizu po tom pitanju. Razmotrićemo sve
mogućnosti i iskustva u okruženju i, uvjeren sam, ponuditi prihvatljivo
rješenje u vidu alternativnog predmeta.
Ko bi bio zadužen za pokretanje takvih inicijativa, nevladin sektor, vladin sektor, Ministarstvo, ekspertne grupe…?
Vjerovatno svi pobrojani. Za bilo kakve promjene mora postojati
određena kritična masa. Mora svaka inicijativa proći svoj put. To je
stvar opšte društvene klime i želje samih učenika i roditelja. Mi se
samo moramo voditi egzaktnim pokazateljima kao što su ankete učenika i
ako bude takvih zahtjeva, provešćemo ankete i doći do nekih mjerljivih
pokazatelja o broju učenika koji žele nešto drugo. U svakom slučaju,
izuzetno je važna stručna procjena o ovom pitanju.
Da pređemo na ovaj drugi dio priče. Vi ste, naime, i Ministar
kulture. Vaš prethodnik, gospodin Kasipović, često je zagovarao
razdvajanje prosvjete i kulture zbog glomaznosti. Kakvo je Vaše
mišljenje o tome?
Ako je to moj prethodnik sugerisao, znači da ima dobrih razloga da
to stvarno tako i bude jer on je čovjek iz prakse, razumije težinu tog
problema i nesumnjivo da to nije rekao bez osnova. Ono što ja vidim iz
ove situacije nije pitanje eventualnog samostalnog Ministarstva kulture
organizaciona struktura, nego materijalna. Ima li dovoljno sredstava da
se može takva jedna strategija rada u domenu kulture efikasno i
realizovati? Nažalost, moj odgovor je negativan. Postojeća sredstva za
sufinansiranje kulturnih programa u Republici Srpskoj, koja su
definisana budžetom za ovu godinu, iznose svega 500 hiljada
konvertibilnih maraka. Da li će ta sredstva biti realizovana u okviru
Ministarstva prosvjete i kulture ili zasebnog Ministarstva kulture ili
za kulturu u okviru nekog drugog ministarstva, nebitno je pitanje.
Suštinsko pitanje je imamo li mi kao društvo svijest o povećanju fonda
za kulturu.
Pa, imamo li?
Deklarativno da.
Kompletan politički vrh i establišment Republike Srpske bazira
svoju priču na jednoj herojici i epopejici u kojoj ima puno
deklarativnog baštinjenja kulture sa jedne strane i gradnje nekih novih
arhitektonskih kulturnih cjelina sa druge strane. Problem je što sve to
funkcioniše u deklarativnom PR obliku, a sa druge strane za kulturu se
ubjedljivo najmanje izdvaja. Možete li objasniti tu diskrepanciju između
takvih izjava i realnosti?
To, nažalost, govori mnogo o nama kao društvu koje još uvijek nije
našlo sklad između realnih potreba i onoga što je spremno da izdvoji za
kulturu. U konkretnom slučaju, pomenuti iznos dodijeljen je za sve
programske aktivnosti u kulturi i mi ta sredstva dijelimo na bazi
konkursa. Oni su završeni odavno. Ekspertske komisije su završile svoj
posao i mi ćemo vrlo brzo doći do završnog čina, a to je distribucija
tih sredstava. Ministarstvo nastoji da isprati sve manifestacije koje se
dešavaju na teritoriji RS i koje imaju značaj za RS. Imamo poplavu
određenih nazovikulturnih manifestacija koje predstavljaju više
folklorni element i dio naše etno-baštine, koji je svakako lijep i ima
svoje mjesto u kulturi i životu svakog društva, ali ne može biti
tretiran kao kulturni događaj od najvišeg republičkog značaja. I tu
imamo situaciju da određene manifestacije imaju određeni status
zahvaljujući promoterima samih manifestacija. To nije dobro za nas kao
društvo. Ne treba neka manifestacija da bude na određenoj poziciji zato
što je promoviše neka ličnost, nego treba da je profilišu programski
sadržaji i umjetnički kvalitet. To je suština. Ove godine podržavamo od
tog elitnog umjetničkog izraza Venecijansko bijenale. Vlada RS je
izdvojila značajna sredstva za odlazak Mladena Miljanovića u Veneciju,
koji predstavlja BiH ove godine na Bijenalu. Drugi značajan kulturni
događaj u koji su uložena sredstva je oratorijum Jasenovačka golgota.
Mislim da je dobro da imamo tu dimenziju u muzičkom izrazu, da pokušamo
zaokružiti priču o onome što se zove stradanje većinski srpskog naroda
na prostoru koncentracionog logora Jasenovac i stratišta Gradina. Imamo
takođe i čitav niz manifestacija u čijem finansiranju mora učestvovati i
lokalna zajdnica i tu imamo ogroman problem! Lokalne zajednice kažu NE,
to je posao za Vladu – dajte pare i priča je završena.
Ne znam koliko ste upoznati s tim, ali ko je prije bio u tim
komisijama koje su određivale šta je bitno, šta je nebitno, šta je
manje, a šta više bitno za realizaciju određenih kulturnih projekata u
RS?
Prema mom saznanju, to su ljudi koji su izabrani sa određenih listi
stručnjaka. Te liste su izabrane na bazi konkursa kao i u drugim
oblastima, na osnovu referentnih rezultata tih pojedinaca. Konkretno, u
domenu muzičke kulture znam da je ove godine određeno da najveći značaj
ima festival „Akordeon Art“, održan nedavno u Istočnom Sarajavu, gdje je
bilo više od 500 učesnika, od čega 240 takmičara iz 14 zemalja. Ali,
odmah da kažem da se često kod nas dolazi u situaciju da nam određeni
događaji, koji traju jedan, dva, eventualno tri dana uzmu značajna
sredstva i ta se manifestacija završi, nema je godinu dana, a nama treba
kontinuitet kulturnih događaja.
Pa, postoje megalomanske manifestacije, Ministre, koje su održane
jednom i više nikad. Imamo primjer Banjaluka Film Festivala.
Jednostavno, neko je uzeo novce i na tome se sve završilo. Zato sam Vas
pitao koliko ste vi u koordinaciji sa Vašim ljudima na terenu i koliko
se određene stvari mogu procijeniti i ocijeniti, šta će biti prihvaćeno,
a da se ne dese promašaji i da se ne izdvoje sredstva za par
manifestacija koje više nikada neće postojati?
U pravu ste. Ja ću samo navesti dva filma koja su snimljena u
koprodukciji sa Republikom Srbijom, koštala su nas oko dva miliona
maraka. A, ponavljam, cjelokupan budžet za programske aktivnosti u
kulturi je pola miliona maraka.
Govorite o filmovima gospodina Tihomira Stanića?
Ne, neću govoriti o imenima. Govorim o tome da smo u određenim
situacijama značajna sredstva plasirali u film, a danas kad nemamo
sredstava, moramo sa daleko manje novca pokriti sve ostale sadržaje.
Nama ne trebaju tako ekstravagantni pokušaji da nadomjestimo prazninu u
nekim oblicima umjetničkog stvaralaštva. Nama treba kontinuirano
djelovanje na polju kulture na cijelom prostoru RS jer nama studenti
završavaju fakultete i u sredinama koje su u smislu
opštecivilizacijskih vrijednosti veoma redukovane. Primjer je Trebinje,
Foča, Istočno Sarajevo, Pale, Zvornik… Proizvodimo buduće akademce u
uslovima nedovoljnog konzumiranja kulturnih sadržaja. Onda se pitamo
kakav će sutra biti njihov kritički odnos prema određenim umjetničkim
vrijednostima i prema životnim izazovima.
Da li su kuće kulture, govorim o npr. Narodnom pozorištu RS,
Dječijem pozorištu, Muzeju savremene umjetnosti, i koliko su
samoodržive? Te ustanove bi, po nekom zakonu logike, trebale biti
samoodržive i trebale bi stvarati višak dobara i vraćati uložena
materijalna sredstva?
Sigurno. Ali, želim da kažem da je u regionu situacija nezavidna. I u
Srbiji imamo primjere loše ekonomske situacije, pogotovo kada su u
pitanju pojedine pozorišne kuće. Ali, nedostaje i ta druga dimenzija da
se mimo udjela Vlade RS dio sredstava za kulturne institucije mora
obezbjeđivati i na druge načine. U ovom trenutku je najvažnije da
ustanove kulture od republičkog značaja moraju taj svoj značaj braniti
na terenu, a to znači da na svakom pedlju RS moraju biti vidljivi. Nas, s
jedne strane, veoma hrabri i raduje izlazak naših umjetnika van granica
BiH, ali mi moramo voditi računa o konzumentima kulturnih sadržaja
ovdje, u RS.
A, kako pokazati običnom čovjeku da je kultura elitna stvar koja
se konzumira, ali i koja se plaća svugdje u svijetu? Kultura nije
vašarska tačka koja je besplatna. Kultura je oblast preko koje se uložen
novac mora vraćati. Kultura i njeni sadržaji ne padaju sa neba. Ljudi
to moraju shvatiti.
Isto tako moramo da znamo i da smo mi kao građani odgovorni za
određena kulturna dešavanja i da mi sami kreiramo i svoje lične potrebe.
Pa, samo kad bi napravili jednu analizu koliko čitamo u RS, vjerovatno
bi došli do podataka koji nisu ohrabrujući. Ako ne čitamo knjige, ako
nemamo interesovanje prema nekim kulturnim manifestacijama, postavlja se
pitanje mentalnog zdravlja nacije u domenu kulture, ali s druge strane,
postavlja se pitanje šta mi to kao društvo nudimo?
Za kraj, došli ste na mjesto Ministra, pod okolnostima kakve jesu. Gdje sebe vidite za par godina?
Par godina je puno (smijeh) .
Ne želim da sugerišem nove izbore i izbornu godinu, upravo zato sam koristio sintagmu „par godina“.
Ja sam došao sa Univerziteta i svoj status na Univerzitetu sam
zaledio. Izbor u više zvanje je zaleđen dok se ne vratim ponovo na
Univerzitet. Sebi sam postavio jedan ljudski cilj, a to je da ovaj posao
pokušam uraditi najbolje što mogu, prije svega, sa etičkog aspekta, a
samim tim i sa profesionalnog. Smatram da sam privremeno ušao u politiku
i da ću se ponovo vratiti akademskoj zajednici. Međutim, danas čovjek
šta god kaže, obično se ugrize odmah nakon toga, jer ga život vrlo brzo
razuvjeri. Ali, evo, otvoren sam za sve izazove koji su pred nama, ne
bježim od odgovornosti za sve ono što me čeka na ovom poslu, svjestan
sam da ne mogu uraditi ništa sam, pitanje je tima, prije svega, u
Ministarstvu, ali isto tako i partnera na univerzitetima, u školama,
institucijama kulture. Ako uspijemo zatalasati i aktivirati javnost za
promjene u svim sferama, a vi ste ih vrlo precizno dijagnostifikovali,
onda ne sumnjam da ću ispuniti svoj zadatak bez obzira koliko dugo bio
na ovoj poziciji.
Pretpostavljam da onda nećete imati problema smjenjivati ljude u
pripadajućem Vam resoru koji su skloni korupciji, nepotizmu, krađi,
prevari, obmanjivanju, lažima…?
Vjerujem da neću jer sam to već pokazao nakon 20 dana rada. Sad nas čeka
jedan talas u kome ćemo potvrditi da, bez obzira na političku poziciju
bilo koga, u RS u domenu kulture i obrazovanja nikoga nećemo štediti.
Pri tome polazim od sebe.
Razgovarao Dragan Bursać