Arhitektice koje su osmislile budući izgled ovog pozorišta pitali smo o kakvoj rekonstukciji je riječ kojim idejama su se vodile u ovom projektu.
Arhitekta Maja Đilas, rekla je da je projekat rekonstrukcije započela na poziv ljudi koji djeluju u banjalučkom Studentskom pozorištu, Aleksandra Pejakovića i Milana Lepera.
„Njima je bila potrebna pomoć. Meni je bila potrebna praksa. Tokom rada na programu rekonstrukcije, razmatran je niz pitanja: šta je savremeno pozorište danas, koje mjesto zauzima u strukturi savremenog urbanog života, koje funkcije obuhvata i koja značenja prenosi i tumači, kao i pitanje adekvatnosti arhitekture postojećeg objekta. I više od toga, rad na ovom projektu nameće diskurzivna i kontekstualna promišljanja o istoriji i kulturnoj pozadini Studentskog pozorišta, same lokacije i objekta, o prostornom i arhitekturnom značenju i funkciji studentskog bavljenja teatrom u Banjaluci, o Veselinu Masleši, o odnosu društva prema teatru mladih. Rekonstrukcija Podrum scene je promišljana dugo i u ovom trenutku imamo jasnu programsko-prostornu koncepciju rekonstrukcije“, rekla je Đilas za BUKU.
Ona je dodala da su nedovršeni prostori, nevidljivi ili skriveni prostori, a ruševine, ne-mjesta, uvijek su izazov za arhitektu.
Višestruko upotrebljivi prostori
„Obnova postojeće strukture uvijek počinje ‘iščitavanjem’ postojećeg materijala. Tumačenjem zatečenog donose se odluke šta je dovoljno “čvrsto”, struktura ili narativ objekta, da bi se dalje moglo izložiti i razviti kao potencijalni generator procesa obnove. Značajna odrednica u koncipiranju prostora za igru je da prostor mora trpjeti transformacije u odnosu na unaprijed nepoznate scenarije. Istraživanje se zato odvija prema formulisanju minimuma elemenata koji se mogu višestruko koristiti. Da bi prostor bio višenamjenski njegovi elementi moraju biti višestruko upotrebljivi“, objasnila je Đilas.
Arhitekta Una Umićević rekla je da ovaj prostor ima svoju funkcuju, a potrebno je da prostorno i programski redefinišemo ovaj „postojeći“ ali i očekivani okvir, i kreiramo odgovarajući model njegove transformacije.
„Tu se otvaraju mnoga pitanja a vode istom odgovoru: ‘neomeđena arhitektura’ koja se spontano gradi u prostoru kroz različite događaje. Ovakvi se događaji smjenjuju, preklapaju ili odvijaju paralelno i zahtjevaju elastične prostorne i vremenske granice, i upravo takvi traže otvorenu platformu, javni prostor koji je (ne)definisan i van krutih modela univerzalnosti“, objasnila je Umićević za naš portal.
Kada je u pitanju obnavljanje prostora u gradu koja su namijenjena kulturi Umićević je rekla da je veoma je važno obnavljanje svakog prostora u cilju njegove utilitarnosti kroz vrijeme.
(Maja Đilas)
„REarhitektura prepoznaje prostor kao živi organizam, onaj koji je slobodan da prati ljudske manifestacije i mijenja se zajedno sa potrebama korisnika. Kultura ovdje igra posebnu ulogu, jer mi upravo takve promjene i manifestacije najlakše čitamo na kulturnoj slici grada. Ovakva kultura dešava se uvijek i ne poznaje prostorne granice, i ovdje smo to iskoristile. Ovdje je kultura ta koja obnavlja prostore u gradu“, rekla je Umićević.
Njena koleginica Maja Đilas istakla je da je adaptacija, dogradnja ili sanacija prostora za izvođenje scenskih događaja slučaj u gotovo svim banjalučkim pozorištima, i ne samo banjalučkim.
„Ulažu se ogromna budžetska sredstva a funkcionalnog pozorišta nema. Procesu obnove mora prethoditi istraživački rad. Neophodna je najprije identifikacija, pažljiva analiza i vrjedovanje postojećih arhitektonskih scenskih objekata kako bi se zatim pristupilo izradi programskih zadataka rekonstrukcije. Ti programi moraju biti usklađeni sa kulturnom politikom“, objasnila je ona za naš portal.
Aleksandar Pejaković, reditelj u Studenstkom pozorištu Banjaluka je da je rekonstrukcija scene pitanje egzistencije ovog pozorišta.
(Sadašnji izgled Studentskog pozorišta)
„Sadašnji repertoar se održava na aparatima za disanje. Njegov opstanak danas zasniva se prije svega na entuzijazmu onih koji vode ovaj najdugovječniji studentski teatar u Bosni i Hercegovini i na bezrezervnoj podršci banjalučke pozorišne publike. Izgradnjom kompleksa scena u Gospodskoj ulici dobiće se prilika za temeljniji rad sa mladim ljudima, a samim tim i kvalitetnije predstave i učestalija razmjena gostovanja sa teatrima iz regiona, Evrope i svijeta“, rekao je Pejaković za BUKU.
BIOGRAFIJE ARHITEKTICA
Maja Đilas, arhitekta, diplomirala je na temu „Rekonstrukcija Narodnog pozorišta u Banjoj Luci“ na Fakultetu tehničkih nauka u Novom Sadu. Magistrirala je na temu „Prostori državnog spektakla u Titovoj Jugoslaviji“ na smjeru za Savremenu arhitekturu i urbanizam pri istom fakultetu, gdje trenutno radi i doktorat. Radi kao viši asistent na Arhitektonsko-građevinskom fakultetu u Banjaluci na katedri za arhitektonsko projektovanje. Bavi se istraživanjem kulturnog nasljeđa Jugoslavije. Interesuju je događaji, prostori i njihove međusobne relacije.
Una Umićević, arhitekta, osnovne studije završila na Arhitektonsko-građevinskom fakultetu u Banjaluci, a dvogodišnje Master akademske studije na Arhitektonskom fakultetu Univerziteta u Beogradu. Kroz rad uvijek provlači pitanje (van)vremenskog i istražuje “nove” prostorne dimenzije. Volontira na Arhitektonsko-građevinskom fakultetu u Banjaluci kao saradnik u nastavi na katedri za urbanizam i planiranje prostora i katedri za arhitektonsko projektovanje.
Vezan tekst:
Sa Studentskim pozorištem, srce grada kuca jače