U ovoj zemlji samo se dva zakona provode – zakon o tome da se može parkirati na pločniku i zakon o tome da se psi lutalice ne smiju ubiti. Zato po bosanskohercegovalčkim gradovima ne možete normalno šetati. S jedne strane jer su pločnike zauzeli limeni ljubimci, a s druge strane jer ste potencijalna meta psima lutalicama koji su sve ljući jer im ljudi sve više otimaju hranu iz smeća. Zbog toga su, kao upozorenje i ubili sarajevske kengure kojih nema nigdje u zakonima.
No, osim režanja gladnih zaštićenih pasa, zaštićenijih od Ostalih, i slaloma među drugačijim ljubimcima, počelo je zveckati oružje u predizbornim zagrijavanjima . I sve to u državi na europskom putu,u državi proeuropskih političara, modernih pri odabiru odijela i automobila. Sve to u državi koja je još jednom probila svoj himen nevinašca prevarivši Europu obećanjima o amandmanima na ustav. O prevarenim ljudima ne treba puno pisati.
Egoistični lideri, neki toliko zaljubljeni u sebe da im se, od kad su na vlasti, oči deformiraju kao da žele gledati samo sebe, počeli su spominjati ratovanje i raspade, prijetnje onima koje prijete. I sve to kao da će svoja uštirkana prsa staviti u prve bojne redove s kojih su nekada govorili da su samo u prolazu. Branitelji domovine i ideala nejneidealnije zemlje na svijetu, pred izbore, nebitno za koju razinu, počnu se pubertetski puniti krvlju i dizati kao jedini stubovi obrane nečega nevidljivog.
Dvadeset godina nakon rata, u vrijeme kad internetom obdareni klinci razgledavaju krajolik Marsa, samoprozvani lideri busaju se pričom tko je s kim u savezu i tko je bolji zaštitnik zemlje. Bez obzira za koju razinu, izbori su savršena prilika da se ljudima hipnotiziranima riječju rat, servira nova priča kako tamo netko želi oduzeti nekome nešto. Za to vrijeme, dok se pripremaju osmjesi za plakate, hipnotiziranoj gomili uzeto je sve.
Umjesto studenata, koji su svjesni da znanje nije u knjizi nego u stranci, seljaci prijete da će uzeti državu u svoje ruke, a golobradi kandidati za lokalne izbore laju na svijet gledajući u ogledalima kako će biti njihovo lice kad budu velike vođe.
Tri kengura, Lagumdžija, Čović i Dodik, najveći neprijatelji uvijek i uvijek najbolji prijatelji, zaštićeni od pasa lutalica opet oštre slova za tupljenje mozgova. Tri kengura što rijetko skakuću pločnicima običnih ljudi, opet će razviti strategiju za očuvanje nečega našega.
Do tada ljudi lutalice, nezaštićeni zakonom, mogu samo gledati kako Čović asfaltira cestu do stana svoje kćeri – iako te rekonstrukcije nema na papiru obnove cesta u obećanom stolnom gradu u kojem nema obećanih izbora.
Do tada ljudi lutalice mogu gledati kako Idemo dalje samo u redovima i željama za odlazak jer egocentrik Lagumdžija ne može odabrati šutljivog partnera u svim političkim kurvama oko sebe.
Do tada ljudi šetači u Banja Luci mogu gledati kako veliki Dodik, nedosanjani košarkaš, uzima park po park.
A mali kengurčići stoje u redu s cijenama u rukama. Jave se tu i tamo s nebulozama poput one federalnog ministra financija, koji kaže da ne valjamo ako ne prihvatimo novi zajam od MMF-a. Ili poput ministra reklame, koji kaže da je učinio sve za poljoprivredu ili ministra prometa koji se reklamira u Stanju na cestama po kojima moraju hodati ljudi lutalice jer je pločnik zakonski namijenjen autima.
I sve to u zemlji na europskom putu, koja – poluizgorena, a cijela usijana – ima zakon da se nakon izbora moraju ukoloniti plakati s predizbornim obećanjanjima, a koji se ne poštuje. Jer, nedajbože da oni, koji prazne blagajne kaznama ih pune. A zašto i skidati plakate? Kao da nam iste face godinama ne govore isto i kao da u slučajnim prolazima ne brane ovu zemlju od nas samih da je slučajno ne uzmemo od njih.
Tekst je preuzet sa prijateljskog portala Bitno.ba