DOF je događaj koji će u vama probuditi filozofiju eko-punk-a. Jutarnje druženje uz prve zrake sunca sa susedima iz šatora, cvrkut ptica, njihanje lišća i žubor lokalne reke, lagano će tokom dana zamijeniti blejanje po šumi uz krompire i kobasice na roštilju. Nakon toga, dobro bi sjele mrzle pive sve do predveče, kada se budi uspavani demon na bini. Njegovi sljedbenici vjerno ga prate svake godine, već trinaestu godinu za redom.
Dio I: put šume i planine
Kada smo napusti Požegu, bilo je potrebno voziti se jos 12 kilometara kako bi mogli slobodno reći „evo nas, stigli smo, napokon“. Negdje na petom kilometru, odlučili smo da pitamo mještane o pravcu našeg kretanja. „Ovaj koncert, festival, koliko još ima do njega“, samouvjereno je pitao jedan član naše male ekipe. U društvu od pet do šest mještana, od kojih je svaki ispred sebe imao otvorenu teretnu pivu, odgovor smo dobili od onog najmlađeg: „Vozite se još nekih 5 kilometara i onda na križanju kod crkve skrenite desno i vozite još dva kilometra. Dok budete se budete vozili, ulazite u šumu i nemojte se prepasti. Kad čujete buku, znate da ste stigli“. Tako je i bilo. Usput smo sreli dve patrole policije koje su u opušteno ćaskale sa mještanima, jer su kao i oni, navikli na trinaesto tradicionalno okupljanje na obroncima Papuka, kod Velike. Vozeći se cestom ulazili smo sve dublje i dublje u šumu, a ispred nas se počelo nazirati svjetlo u daljini, što je bio znak da smo blizu. Treštanje muzike još uvijek nismo čuli, jer smo u kolima gruvali do daske Infectious Grooves. Uskoro se ispred nas pojavio red parkiranih auta i tada smo znali da smo napokon stigli. Izlazeći iz auta u noći prepunoj blještavih zvijezda, čuli smo da se na bini upravo spremaju Street Dogs. “Dobro veče, dvije karte i mislim da ima tu jedna akreditacija na moje ime, magazin BUKA iz Banjaluke”, rekao sam, dok sam pružao vozačku dozvolu. Obilježeni sa dvije zelene i jednom žutom narukvicom, ušli smo u festivalski prostor, gdje nas je dočekalo iznenađenje.
Dio II: u šumi na planini
Teren veličine manjeg fudbalskog igrališta, duboko u gustoj šumi, bio je ispunjen binom i polupijanim pankerima, korovcima i metalcima. Oko tog prostora nalazilo se nekoliko štadova. Odmah samo uočili štand sa merchandise (čitaj rekviziti na prodaju koji se redovno nude na punk / hc / metal dešavanjima). Kape, majice, bedževi, skoro svih grupa koje su nastupale ta tri dana, bile su uredno poslagane na štandu, koji se nalazio između štandova sa cugom. A ponuda alkohola i bezalkohola bila je raznovrsna, od vode i gaziranih sokova preko piva i žeste, do nekih vrsta jeftinih koktela. Maltretiranje kupovine cuge sa žetonima ili nekim drugim vidom zamjene novca je izbjegnuto, tako da za napijanje nije bilo redova kao što je to slučaj sa drugim festivalima na kome se čeka i po 20 minuta za nekoliko piva. Pivo je bilo hladno, a cijene su bile pristupačne s obzirom da smo bili u Hrvatskoj. Kako kupujete cugu, mami vas miris roštilja raznovrsne ponude. Nismo mogli, a da ne odolimo i ne kupimo ćevape. Namočena lepinja, rekli bi neki lepinja u poljevu kao one u Travniku, sa nekoliko ćevapćica uz ajvar i luk, bila je dovoljna da zasiti znatiželju ljudi koji dolaze iz grada pločica-ćevapa. Ipak, hit u izboru klope bile su kuhano prepečene kobasice sa nekom vrstom paprikaša i domaćim hljebom. Sve to mogli ste pojesti u šatoru, koji je uvijek bio poluprazan, osim ako se na bini ništa ne dešava.
“Izvinite, odakle ste” pitali smo grupu ljudi koja je sjela za naš sto. “Iz Novog Sada” čulo se, uz dodataka kako je onaj fest u Novom Sadu ove godine najgori do sada. Novosađani su odlučili da ga zato propuste dolazeći na festival u Velikoj, a nastavljajući svoje putovanje idući dan na festival u Županji. Dok smo pojeli ćevape, salili ih pivom, malo se ispričali sa ljudima, došao je i trenutak izlaska na binu Suicidal Tendencies, razloga zbog čega se ekipa magazina BUKA i uputila na putovanje put slavonskih ravnica.
Dio III: ispred bine u šumi na planini
Na bini su završavale pripreme za izlazak ST, a prostor ispred bine počeo je ponovo da se puni. Suicidal je svoj nastup počeo pjesmom koja je definitivno bila prekretnica u njihovom radu. Zvuci lagane sole sa You Can Bring Me Down počeli su ispunjavati prostor oko nas, a na binu su počeli izlaziti članovi benda. A onda je izletio Mike-Cyco Miko. Bina je bila sasvim doboljno velika za njega da je u jednoj pjesmi preleti i po nekoliko puta. Dok je euforija ispred bine rasla, naš fotograf je pokušao da još jednom započne pregovaranje sa obezbjeđenjem koji su čuvali uzlaz ispred bine: “Samo da uradim par fotki i vraćam se odmah nazad” ponovio je drugi put fotograf BUKE “Nemaš crvenu narukvicu, a samo sa njom možeš fotografisati !!!” odgovorila je ćelava glava, dok se njihala u smjeru negacije. Na žalost, to je bio propust organizatora, oneomogućiti fotkanje ispred bine, iako je BUKA u svom zahtjevu navela da dolazimo u svojstvu novinara / fotoreportera.
Svoj jednoiposatni nastup ST su ispunili pjesmama sa skoro svih albuma, a što možete vidjeti iz postavljene liste. Nije bilo stajanja, samo prašenje i prženje. Jedine pauze, kada je publici dozvoljeno da napravi predah, bila su obraćanja publici Mike Muira koji kroz svoje tekstove zastupa filozofiju života čovjeka pojedinca, a ne kao dijela hipnotisane mase. Kako je koja pjesma gotova, uz kratku najavu druga je počinjala i šutka se u publici nastavljala. Uletiti u šutku, značilo je opstati na nogama. A to je bila rijetkost, jer je svako onaj ko je bio sudionik šutke barem jednom završio na podu. I kada bi bio oboren, ubrzo bi iz mase bila pružena ruka za sretan povratak u vrtlog. Mogli bi se reći da su skoro svi uživali, individualno ili kolekivno, osim njih dvoje koji su zauzimali dragocjeni prostor ispred bine. On je skoro čitav koncert navaljivao, a ona ga je odbijala. Oboje pijani. Na kraju, on je odsustao, a ona se povukla u šumu sa drugim.
Pjesmom Pledge Your Allegiance, ST su zatvorili drugi dan festivala uz već tradicionalno pozivanje publike na binu. Ćelave glave-izbacivači, bile su malo iznenađene kada je Cyco Miko pozvao publiku na zajedničko druženje uz zvuke himne ST. Bina je bila prepuna, na bini je bila šutka u krug. Redari na bini savjesno su radili svoj posao, štiteći članove benda i opremu od razularene mase. Svako ko je bio spreman da preskoči ogradu i bude dio žurke na bini imao je priliku da se dohvati mikrofona, rukuje se sa bendom. Bilo je i onih koji su tražili kape i marame od pojedinih članova benda, ali bez uspjeha. Na kraju, pokazalo se da je ST u svojim pjesmama uspio da stvori specifičan crossover zvuk i time objedini mnogo muzičkih pravaca.
Dio IV: odlazak iz šume
Bilo je indicija da ćemo ostati na “afteru” koji se održavao na poljani iznad glavnog prostora, ali s obzirom da smo čitav dan provodili vrijeme uz pivo, odlučili smo da ćemo prvo popiti po još jedno hladno pivo i lagano se uputiti nazad. Derventa, mjesto u kome ćemo prespavati ipak su bili skoro sat i po vožnje od Velike. Vrijeme u autu ispunilil smo sumiranjem utisaka sa koncerta i svega onog što smo uspijeli primjetiti na najvećem malom festivalu u Hrvatskoj. Pauzu smo napravili na pumpi prije granice gdje smo potrošli sve kuna što nam je ostalo. Granicu smo kao i kada smo išli tamo, relativno brzo prošli, s obzirom na podatak da su graničari BIH još uvijek u generalnom štrajku, kako je to pisalo na komadu papira zaljepljenom na prozoru od kućice. Umjesto pasoša, vođa puta i naš vozač je cariniku pružio ruku, jer poznanstva treba imati svugdje i na svakom mjestu, a carina je savršeno mjesto za to. Već je pomalo svitalo kada smo došli u Dervetnu. Ubrzo smo zaspali, sve do trenutka kada su nas ujutro probudili zvuci narodnjaka sa obližnje svadbe u komšiluku.
MTV i pjesma You Can Bring Me Down
MTV je početkom devedesetih počeo praviti ekspanziju žešćih bendova među kojima se našao i Suicidal Tendencies sa pjesmom You Can Bring Me Down. Ona je trebala da otvori komercijalno poglavlje u radu benda. ST je snimio spot u kome se pojavljuje Ustav SAD koji gori, čime su brzo i zatvorili vrata komercijali. Tako su momci iz Venice odbili da postanu još jedan komerijalni bend koji će biti isprostituisan od strane MTV. Suicidal Tendencies je bez obzira na to nastavio i iza sebe ostavio osam genijalnih studijskih albuma i preko 30 godina rada.
Lista pjesama Suicidal Tendencies:
You Can’t Bring Me Down, Ain’t Gonna Take It, Institutionalized, Trip at the Brain, Freedumb, War, Inside My Head, Subliminal, Send Me Your Money, We Are Family, Possessed To Skate, M.M.M. (Cyco Miko), Feel Like Shit… Deja Vu, Come Alive, Cyco Vision, I Saw Your Mommy, How Will I Laugh Tomorrow, Pledge Your Allegiance
Fotografije : Ljubinko Divnić