Od svih policija i specijalnih jedinica koje operiraju ovim prostorima najviše volim internetsku policiju; interventna jedinica što okuplja moralne stražare koji se postavljaju na samofunkciju čuvara društva. Sočna poslastica mi je i ona paraformacija koja djeluje pod okriljem tradicijskih vrijednosti pa kaže: sram bilo devijantni Zapad što nam je na ovaj divni, jutarnjom rosom pokapan Balkan, gdje je sve cvijeće i proljeće, dopuhao pedere – to je ono što će upropastiti našu djecu.
Svake godine kada se približi, desi, i prođe Parada ponosa, javni prostor preplavi ista rasprava, klasični buvljak mišljenja imača kada: pederi, bolesnici, manijaci, u kući ti bilo dabogda. Za argumente se citiraju teološki spisi, filozofije, psihologije, neuroznanost, i još svekolike discipline što stanu u Google pretragu. Umjesto da se bavimo ekonomijama, korupcijama, nasiljem, političkom (ne)odgovornosti, da se proziva one koji su nas uhelaćili, podijelili, osiromašili, raselili, opljačkali, pucali nam u koljena, mi moramo tamburati o gejevima. Važi, nema problema, o gejevima it is, ili, kako je objavljeno: „Budi! – i ono bude“ (El-Bekare 2:117).
Društvo koje je u stanju tolerirati gotovo svaku vrstu nepravde – genocid, femicid, smrt izazvanu u saobraćaju zbog prebrze vožnje, smrt izazvanu u saobraćaju pod dejstvom opijata, zlostavljanje maloljetnika, vršnjačko nasilje, mobing, pornografiju, kladionice u blizini škola, narkotike u dvorištu škole, oružje u školi itd. – odjednom pronađe moralnu energiju da se bavi šarenim zastavama i ljudima koji traže da ih se tretira kao ravnopravne građane. Nevjerovatno je koliko se savjest probudi kada treba uređivati tuđe živote, a koliko mirno spava pred stvarnim nasiljem – nasiljem što ga taj isti pokazivač prstom svakodnevno trpi nad svojom ličnošću i građanštinom.
Pitanje LGBT prava nikada nije bilo pitanje sviđaju li se nekome LGBT osobe. Nije ni pitanje privatnog ukusa, religijskog uvjerenja ili kulturne preferencije. Pitanje je mnogo jednostavnije: da li prava pripadaju svim građanima ili samo onima čiji način života većina odobrava?
Ako ta prava zavise od većine, onda to nisu prava, nego su to privilegije. Isto kao kada nekome objašnjavate šta je to demokratija: svi smo jednaki, samo su neki mali jednakiji.
No tu se često potkrade intelektualna greška: ljudi zamišljaju da prihvatanje tuđe slobode znači prihvatanje tuđeg mišljenja, ponašanja ili identiteta. Draga braćo, drage sestre – ne znači. Liberalno društvo nikada nije počivalo na tome da se svi međusobno vole. Počivalo je na mnogo skromnijoj i mnogo važnijoj ideji: da niko nema pravo oduzimati drugome dostojanstvo, sigurnost ili građansku jednakost samo zato što mu se, eto, ne sviđa kako taj drugi živi.
Drugim riječima: ne moraš biti gej da bi branio prava gejeva, kao što ne moraš biti musliman, pravoslavac, katolik, Rom ili Jevrej da bi branio prava potonjih. Ne moraš, uostalom, biti ni žena da bi razumio zašto su feministički zahtjevi legitimni. Ko se, molim vas, bori za prava djece – djeca ili odrasli? Elegantnije je to nekoć objasnio bosanskohercegovački glumac Zijah Sokolović kad su ga upitali zašto igra uloge u filmovima s ratnom tematikom ako nije bio u ratu. Odgovorio je da nikada nije bio kralj, pa je opet igrao Lira.
Dakle, za razumijevanje nečije pozicije nije potrebna biografija – dovoljan je karakter. Bitno je samo razumjeti princip: diskriminacija postaje opasna onog trenutka kada počneš vjerovati da je opravdana sve dok pogađa tamo nekoga drugog.
Immanuel Kant je, uprošteno govoreći, smatrao da ne treba postupati prema pravilima koja želimo samo za sebe, nego prema onima za koja bismo mogli pristati da vrijede za sviju. Problem je što ljudi često vlastiti svjetonazor zamijene za univerzalni princip, pa svako od nas ima neki unutrašnji metar kojim mjeri svijet i uglavnom vjeruje da bi društvo bilo mnogo bolje kada bi se ravnalo upravo prema njemu. No treba osvijestiti jednu neugodnu činjenicu: možemo sasvim dobro znati šta je ispravno, a opet ne biti sposobni da tako postupimo. To nas, međutim, ne oslobađa obaveze da poštujemo pravilo kada ono treba važiti i za druge. Ja, recimo, kada bih insistirala da se svako moje htijenje i svaka moja želja pretvore u društveno pravilo, a sve ih uredno mogu upakovati u nekakav demokratsko-liberalno-woke celofan, vrlo vjerovatno bih zaradila lijepog zatvora, a u nekim državama i sistemima možda i smrtnu kaznu.
Historija je prepuna ljudi koji su bili uvjereni da postoje normalni i manje normalni, pravi i manje pravi, naši i njihovi. Nijedna od tih podijela nije dobro završila. Podjele su kao požar: uvijek krenu od tuđe kuće, a završe na tvojoj. Osim ako se bira ekipa na času fizičkog vaspitanja, a i ta (podjela) na tjelesnom je diskriminatorna, jerbo su mene, recimo, kolege iz razreda uvijek birali posljednju, odnosno niko me nikada ne rezerviše za svoj tim jer sam netalentovana za sport. Dakle, svaki vođa tima, izbjegavajući da ima mene kao opciju na terenu, štitio je tim od potencijalnog poraza. Na kraju bi nastavnik zapovjedio nekome da me ipak prihvati u svoju ekipu. Prije me ta ignorancija snažno pogađala i boljela u nježnoj dječijoj dušici, ali me sada u vezi s tim boli nešto drugo.
Ali da si odmah složim jedan autogol: ako mi nije važno, zašto ja to onda pamtim? Dabome, braniću se šutnjom.
Svaka, dakle, podjela počinje pričom o zaštiti društva, a završava ograničenjem slobode koja ima jasan zahtjev – pravo na pripadanje. Zato je zanimljivo koliko se često protivnici Parade ponosa predstavljaju kao branioci tradicionalnih vrijednosti, a zapravo traže nešto sasvim drugo: pravo da određuju granice tuđeg života.
Niko od njih ne traži da učestvuju, da marširaju u Povorci. Niko ne traži da svi promijene svoja vjerska ili moralna uvjerenja. Ono što se traži jeste mnogo manje i mnogo razumnije: da ljudi mogu živjeti bez straha od diskriminacije, ismijavanja, institucionalne nejednakosti i nasilja. Treba li podsjetiti muslimane na islamofobiju; treba li podsjetiti na nedavne (op)tužbe pokrivenih žena kojima su zbog hidžaba uskraćene prilike za zaposlenje; treba li podsjetiti na Rome i njihovu situaciju; treba li žene podsjetiti na koliko puta ih se odbilo, proslijedilo drugdje, izoliralo iz situacije i konteksta samo zato što imaju tu biološku „grešku“; treba li podsjetiti na svaki i ikakav slučaj diskriminacije. Jer ako treba, ovaj tekst će imati X kartica samo o tome.
Ako je jednakost kontroverzan zahtjev, onda problem nije u LGBT zajednici – problem je u društvu.
Parada ponosa nije provokacija bolesti, manijaka i pederluka. Ona postoji upravo zato što je kroz historiju moć bila na drugoj strani. Evo, dajte: ljudi ne organiziraju Povorke zato što su previše prihvaćeni. Uopće nema demonstracija/protesta/povorki čija je poruka „šetamo da se pohvalimo kako nam je dobro“. Organiziraju se zato što decenijama nisu bili prihvaćeni, zato što su otpuštani, prebijani, izbacivani iz porodica, ismijavani u školama i tretirani kao građani s umanjenim pravom da postoje.
U tom smislu, Povorka nije slavlje seksualnosti kako je karikiraju njeni protivnici. Povorka je javna tvrdnja i zahtjev da niko ne bi smio živjeti kao građanin drugog, ma četvrtog reda. Kako da vam kažem: taj peder koji maršira prije će razumjeti, pomoći i založiti se za vaša prava, čak i kada ga se ona direktno ne tiču, ako se vi osjetite ugroženim – ma iz kojeg razloga – nego neko s kim dijelite dom, krevet, život.
I upravo u tome se vidi razlika između samopouzdanog društva i nesigurnog društva: samopouzdano društvo ne vidi prijetnju u različitosti – ono ne paničari kada vidi nekoga ko živi drugačije i ne doživljava tuđu slobodu kao napad na vlastitu, dočim nesigurno društvo stalno traži unutrašnje neprijatelje – jednom su to etničke manjine, drugi put vjerske manjine, treći put migranti, četvrti put LGBT osobe. Uvijek postoji neka grupa koja navodno ugrožava civilizaciju, a civilizacija (nekim čudom) nikada ne propadne od korupcije, kriminala ili bilo koje druge socijalne anomalije, nego uvijek od ljudi koji samo žele da ih se ostavi na miru.
Na Balkanu je to gotovo politička tradicija; kada nema rješenja za plate, zdravstvo, odlazak mladih ili nepotizam, uvijek se nađe neka manjina koja navodno ugrožava tradicionalne vrijednosti. Te iste vrijednosti, pazi sad, navodno su na samrti svaki put kada vide gej osobu, migranta, ateistu, komšiju druge vjere, a nekim čudom prežive svakog reketaša, nacionalistu i nesposobnog ceribašu – ovo s kraja vodi pod usput, i „to je tako, jebiga“.
Zato odbrana i zalaganje za LGBT prava nije pitanje podvaljene propagande, nego je to pitanje političke i moralne dosljednosti. Ako sloboda samo važi za ljude za koje mi izaberemo da važi, onda to nije sloboda, niti je jednakost ona koja važi samo za ljude koji liče na nas, žive kako mi živimo, rade što mi radimo.
A društvo koje dopušta i djeluje diskriminaciju jedne manjine nikada zapravo nije riješilo problem diskriminacije, već je samo odlučilo ko je sljedeći predmet progona i kandidat za lomaču.
Stoga, pedere, komuniste i Britney Spears da se ostavi na miru. Molim lijepo.
preuzeto sa Tacnonet