Ona ukazuje i na primjer zloupotreba u radnopravnom odnosu u RS, gdje je jedan broj radnika uz ugovor o radu istovemeno morao potpisati i bjanko sporazmni raskid tog ugovora.
Pojašnjavajući tu vrstu zalopotreba od pojedinih poslodavaca, Mišić precizira da onog trenutka, kada poslodavac ocijeni da mu taj radnik više ne treba, on stavi na sto sporazumni raskid ugovora o radu, i bez ikakavih obaveza prema radnicima daje im otkaz.
Strah da će ostati bez ikakvog posla, međutim, ipak tjera radnike i da rade na svoju štetu.
„Na sudu ti radnici ne mogu ništa postići jer su ‘sporazumno’ raskinuli ugovor o radu. Radnici, međutim, potpisuju te ugovore iz straha”, kaže ona.
Kao fenomen, nažalost, za naše prostore navodi i primjer da radnici u određenim preduzećima rade i po 10 sati, subotom i nedjeljom, uz korištenje godišnjeg odmora od svega pet do sedam dana, ali poslodavac i u takvim preduzećima otpušta radnike.
„To praktično znači da se teret posla, mimo zakona, prebacuje na manji broj radnika u preduzeću, koji rade veći broj sati, a koji za to nisu plaćeni“, naglašava predsjednica Saveza sindikata.
Još jedan razlog otpuštanja radnika je to što postaju tehnološki višak usljed nedostaka posla.
„To je ustvari pravi pokazatelj krize u RS i činjenice da nema dovoljno posla, obrtnih sredstava, tržištva, novca za proizvodnju, ali i da se ne može prodati roba ako se i proizvede“, kazala je Mišić.
I svjetska ekonomska kriza takođe je uticala da jedan broj izvozno orijentisanih preduzeća u RS gubi tržište, što ponovo utiče na otpuštanje radnika.
Ona upozorava i da se od poslodavaca u RS zloupotrebljava i institut rada na određeno vrijeme, te da se radnici godinama “drže” u tom statustu od poslodavaca da bi izbjegli obaveze prema zaposlenim.