Ljubiša Savanović je mladi banjalučki glumac koji je u dosadašnjoj karijeri ostvario veliki broj pozorišnih uloga, a u posljednje vrijeme postaje sve aktivniji u svijetu filma. Dugo vremena u Narodnom pozorištu RS obavljao je funkciju umjetničkog direktora, a za njegovog madata ova kuća ostvarila je zapažene profesionalne uspjehe. Ove godine odlučio je da se povuče sa tog mjesta.
Savanovića ste mogli gledati u komadima “Tramvaj zvan želja”, “Gospođa Olga”, “Gospođica Julija”, “Kući”, “Tri sestre” i mnogim drugim pozorišnim predstavama. Ostvario je nezaboravnu ulogu u banjalučkom filmu “32. decembar”, a mogli smo ga gledati i u hrvatskom filmu “Šuma Summarum”.
U intervjuu za BUKU Savanović govori o svojim počecima, kulturnoj sceni Banjaluke i svom radu. Otkriva nam zašto je otišao sa pozicije umjetničkog direktora u NP RS i čemu će se posvetiti u budućnosti.
Kako ste odlučili postati glumac?
Sasvim slučajno. Tokom školovanja u Gimnaziji svakodnevno sam mijenjao mišljenje kad je u pitanju moje buduće zanimanje. Nakon rada na jednoj školskoj predstavi odlučio sam da izađem na prijemni ispit na akademiji. Moja razmišljanja o ovom poslu tad su bila mnogo drugačija i tek nakon dve godine studiranja počeo sam da shvatam koliko je to težak, a opet divan posao.
Vi spadate u grupu mladih glumaca koji su svojim radom obilježili NP RS. Koliko je upravo prva i druga generacija glumaca sa Akademije umjetnosti zaslužna za uspjeh ove pozorišne kuće?
Prve dve generacije glumaca koje su se školovale na Akademiji umjetnosti Banjaluka imale su sreću jer su u Narodno pozorište ušli kao grupa, vrijedni, ambiciozni i željni dokazivanja. Stvorili su jedan zdrav nukleus koji je vremenom preuzimao repertoar ove kuće, a potom su im pažljivom selekcijom pridruživani talentovani mladi ljudi iz generacija koje su dolazile. Ti ljudi sad nose repertoar Narodnog pozorišta RS. Zajedno s njima su i iskusnije kolege bez kojih ne bismo imali tako kompaktan i zdrav ansambl.
Imate impozantnu listu uloga u kojima ste glumili. Međutim, koja je ona koja je bila najzahtjevnija, koja je odredila Vaš put, koja Vas je oblikovala?
Svaka me uloga na neki način mijenjala i radeći na svakoj od uloga nešto sam naučio – o sebi, ljudima i svijetu koji me okružuje. Takođe, postoje reditelji i glumci sa kojima sam radio i od kojih sam dosta učio. Od nekih kako treba, a od nekih kako ne treba raditi. U poslednje četiri godine sam se manje posvećivao glumi jer sam radio i kao umjetnički direktor Narodnog pozorišta RS.
Pored pozorišta glumili ste i u filmovima, kako domaćim tako i u regionalnim. Koliko je banjalučkim glumcima teško doći do uloga u regionalnim filmovima?
Sve zavisi od toga koliko je ko ambiciozan, sposoban, prodoran, ali najviše je naravno potreban kvalitet. Nije loše imati i malo sreće… Neke ljude takva vrsta angažmana ne zanima i nisu spremni na odricanja i žrtvovanje radi toga. Ja sam imao divna iskustva sarađujući sa kolegama iz Srbije i Hrvatske. Posebno mi je drago što mi je jedan posao otvarao drugi.
Koliko je bilo zahtjevno obavljati funkciju umjetničkog direktora? Da li ste uspjeli uhvatiti senzibilitet publike?
Posao umjetničkog direktora traži cjelodnevni angažman, kreativnost, mnogo planiranja, ulaganja u sebe i ljude sa kojima radiš. Potrebno je voditi brigu o repertoaru kuće, razvoju i radu glumaca, brinuti o imidžu kuće. Ja sam radio još mnogo stvari za pozorište dok sam bio na toj poziciji, ali mi nije bilo teško jer su rezultati pokazivali da dobro radimo, a svesrdno su mi pomagali svi sa kojima sam radio, glumci posebno. Pri tom, nikad nisam gledao da povlađujem publici. Repertoar je formiran kao repertoar narodnog pozorišta, uvijek u skladu sa trenutnim mogućnostima ansambla i problemima koji nas okružuju. Trudili smo se da progovaramo o bitnim temama, da budemo kritični i analitični u odnosu na aktuelni trenutak. Imajući u vidu da je broj publike koji posjećuje naše predstave rastao iz godine u godinu, mislim da je i publika prepoznavala takve stvari u radu i da je zadovoljna izlazila iz naših sala. Ove godine odlučio sam da se povučem sa mjesta umjetničkog direktora jer se moje ambicije i vizije nisu poklopile sa ambicijama novog upravnika NPRS. Volio bih da se desi da se pokajem zbog toga i da neko nadmaši rezultate koje smo napravili u prethodnih nekoliko godina, koje se smatraju za najuspješnije u istoriji kuće.
Ima li Banjaluka pozorišnu publiku ili su sale NP RS pune samo na premijerama?
Broj publike koja prati sve pozorišne predstave se povećava iz godine u godinu. Mislim da je trenutno oko 6000 ljudi broj koji pogleda sve naše predstave. Naravno, mnoge od njih imaju mnogo više gledaoca, a posebno raduje da su to većinom mlađi ljudi.
Zbog čega su Nušićevi komadi i dalje najzastupljeniji na sceni NP RS?
Obaveza narodnih pozorišta jeste da njeguju kulturnu baštinu svog naroda, da igraju domaće i strane klasike i moderne domaće tekstove. Na našim scenama mogu se vidjeti i tekstovi koje su pisali Olbi, Pinter, Džouns, Krec, Paunović-Pipović, Stojanović, Mihajlović… Svi oni se bave temama koje jesu provokativne, mada ne mislim da je misija pozorišta da prije svega „provocira“. Ovi tekstovi govore o oceubistvima, siromaštvu, otuđenosti, lažnom glamuru i sjaju, iskrivljenim slikama realnosti i pogrešnim sistemima vrijednosti i sl. Po meni su to subverzivne i provokativne teme. Uostalom, zar ne mislite da su Nušićevi tekstovi i dan danas provokativni?
Teatar fest Petar Kočić ove godine kao da je otišao korak unazad? Nije bilo zvučnih predstava kao što su prošle godine bile Turbo Folk ili Kosa. Da li je razlog finansijske ili neke druge prirode?
Ne mislim da je Teatar Fest Petar Kočić izgubio na kvalitetu. Ove godine nije bilo atraktivnih naslova, ali to što je neki naslov poznat širem krugu ljudi ne garantuje da se iza njega krije kvalitetna predstava. Publika je i ove godine imala priliku da vidi interesantne predstave, niz dobrih glumačkih kreacija, tekstova i rediteljskih rješenja. Činjenica je, međutim, da je ovogodišnji Teatar fest napravljen sa minimalnim sredstvima, što smatram za podvig selektora festivala i ekipe koja je radila na realizaciji festivala. Sve je to bilo moguće napraviti jer su nam u susret izašli naši prijatelji iz pozorišta koja su gostovala.
Kako biste ocijenili stanje u “kinematografiji u RS”? Film “32 Decembar” je pokazao da je u Banjaluci moguće napraviti film koji će biti uspješan, ali kao da je tu sve stalo.
Može li kinematogafiju činiti jedan autentičan domaći film (32. decembar) i niz koproducentskih ostvarenja u kojima ljudi iz RS, htio to neko priznati ili ne, igraju većinom manje bitne uloge? Da se razumijemo, nisam protivnik koprodukcija, ali se mora rangirati važnost tih projekata za RS, te inostranim koproducentima ne dozvoliti da odavde samo uzmu novac i daju našim stvaraocima minoran stvaralački prostor. Postoje sporadični pokušaji domaćih autora koji nisu podržani sistemom, nego su ekscesi. Takav je i rad Saše Hajdukovića i njegov diplomski film. Na sreću, ne postoji vrijeme koje ne iznjedri takve ljude kao što je on koji ne traže opravdanja nego rade na sebi i na svojim projektima. Uživao sam radeći s njim i sa kompletnom ekipom na filmu 32. decembar.
Kako biste ocijenili stanje u kulturi u RS? Možemo li prepoznati kulturnu strategiju?
Kultura u RS preživljava, tako da ne može biti govora o kulturnoj strategiji. Mora se uspostaviti sistem i odlučiti da li nam je npr. bitnije dovesti jednom godišnje balet u Banjaluku i podijeliti karte za tu predstavu ili uložiti taj novac u otkup knjiga za biblioteke, ili napraviti atelje za sikare. Moraju se rangirati projekti po značaju i važnosti za RS. Žao mi je kad vidim koliko kreativnog potencijala mladih ljudi propada jer o njihovom angažmanu odlučuju ljudi koji nisu profesionalci i koji ne prate šta se dešava na svjetskom nivou. S druge strane, dostupnost raznih medija omogućava im da se izraze i mimo institucija kulture i u tom slučaju oni redovno pobjeđuju. Institucije bi trebalo da se otimaju za takve ljude, a ne za poslušnike i poltrone. Posljedice takvog odnosa prema kulturi će se osjećati u budućnosti na generacijama koje dolaze.
NP RS je dobilo novog direktora. Da li je došlo do velikih promjena, ili se one tek očekuju?
Ne znam zašto bi se bilo šta mijenjalo u kući u kojoj je sve funkcionisalo kako treba, što smo godinama i dokazivali kao produkciono najproduktivnije, umjetnički najkvalitetnije, najnagrađivanije i najambicioznije pozorište u BiH?
Priprema se nova sezona. Šta nas očekuje u ovoj pozorišnoj kući početkom jeseni i koji su tvoji glumački planovi?
Znam da bi trebao početi rad na tekstu N.V. Gogolja “Revizor” u režiji Milice Kralj. Ne znam šta nas još očekuje u ovoj sezoni. Moji su planovi vezani isključivo za glumačku karijeru koju sam prilično zapostavio u prethodne četiri godine dok sam radio kao umjetnički direktor Narodnog pozorišta RS. Više ću se posvetiti glumi. U planu je nastavak snimanja serije “Kad bude, biće” u režiji sjajnog mladog reditelja Marka Misirače, a u pregovorima sam oko uloga u dva filma.
Razgovarala Maja Isović