Butmirski razgovori završili su bez rezultata. Posljednji dan jalovog sastančenja preklopio se sa posjetom ruskog predsjednika Dmitrija Medvedeva Srbiji.
Svečanoj akademiji povodom 65. godišnjice oslobođenja Beograda u Centru Sava prisustvovao je Milorad Dodik i zauzeo mjesto odmah do predsjednika Srbije. Potpuno neopterećen neuspjehom butmirske konferencije, Dodik se ponosno šepurio pred TV kamerama u neposrednoj blizini objekta požude mnogih u Srbiji – nedodirljivog predsjednika silne Rusije.
Na kulminaciji opšte rusofilije među Srbima povodom posjete Medvedeva pokušao je da profitira i premijer RS. Na svom RTRS-u, mogućem predvodniku slobode medija u BiH kako nedavno reče direktor-četnik a vjerovatno i antifašista Dragan Davidović, Dodik je iskazao najnježnije poruke uzbuđenja slatkim govorom ruskog predsjednika.
„Tako lijepo izgovara riječi Republika Srpska.Tako da, baš sam se osjećao sretnim. Neko će se sad u Federaciji sprdati ali baš me briga. Ja se osjećam sretno zbog toga“, kazao je Dodik fasciniranom novinaru.
I onda prepričao navodne stavove Medvedeva koje mu je rekao u razgovoru, to jeste izbiflao svoje mantre o neophodnosti očuvanja Dejtonskog sporazuma i eventualnim promjenama u BiH kao isključivo plodovima dogovora unutar države bez nasilja i pritisaka sa strane.
U navodni razgovor premijera i predsjednika posumnjala je Federalna televizija i zapitala se kada je do razgovora uopšte moglo doći jer je Medvedev u Beogradu proveo desetak unaprijed isplaniranih sati.
Kada je već imao priliku da razgovara sa predsjednikom Rusije, Dodik je mogao sa gostom razmijeniti mišljenje o mnogim drugim zanimljivim temama vezanim za odnose Republike Srpske i Rusije.
Na primjer, mogao je Dodik zarad naroda, „zarad snage koju su njemu dali koja mu je dala snagu da kaže i pokaže u Butmiru karakter koji RS ima“, kako reče na RTRS-u, zamoliti Medvedeva da provjeri ko su vlasnici tri privatna preduzeća registrovana u Moskvi koji posjeduju 60% vlasništva „Njeftegazinkora“, kupca Naftne industrije RS. Mogli su onda predsjednici kao znak prijateljstva ruskog i srpskog naroda u BiH konačno objaviti „narodu snagodavcu“ ko su pravi vlasnici industrije koju je premijer RS prodao.
Mogli su porazgovarati i o „Južnom toku“. Dodik je mnogo puta najavljivao da će jedan krak novog gasovoda ići i do RS, međutim niko ga nije spominjao prilikom potpisivanja ugovora o skladištu gasa Banatski dvor i aneksa ugovora o gasovodu „Južni tok“, koje su u Beogradu potpisali Aleksej Miler i Dušan Bajatović. Uopšte se ne spominje u nijednom do sada potpisanom dokumentu za gasovod.
Kada bi se zamorili od dosadne ekonomije, Medvedev i Dodik mogli su odmoriti dušu razgovorima o Abhaziji i Južnoj Osetiji. Medvedev je mogao ispričati svom simpatičnom prijatelju iz provincije uzbudljivu sagu o herojskoj borbi ruskog naroda da oslobodi ove napaćene krajeve iz terora suverene države Gruzije. Sagu tako sličnu nedavnim balkanskim dešavanjima. Sigurno bi se ruski predsjednik dotakao i bezočne nepravde da ove slobodarske podvige neustrašivih ratnika ne cijene naročito u svijetu, samo je pravdoljubivi Ugo Čaves pokazao poštovanje prema demokratsko-tenkovskim naporima Rusije. Sasvim slično stanje kao i opštesvjetska nepravda prema uvijek miroljubivoj Srbiji, i srpskom narodu kao baštiniku tradicije mira i suživota u regionu. Ne bi trebalo Dodiku o tome mnogo pričati, uvjerio se sam mnogo puta u opsežnost te zavjere. Čija je jedna od žrtava i genetičarka-biolog Biljana Plavšić koja je konačno dočekala pravdu da je puste iz kazamata za Srbe.
I Dodik je mogao njemu tako nesklono, bojažljivo, upitati za neke kontroverzne stavove ruskih diplomata. Poput onog u kojem Sergej Lavrov objašnjava zašto su intervenisali u Osetiji. „Rusija nije mogla da dozvoli da njeni mirovnjaci mirno gledaju kako se pred njihovim očima čine akti genocida, kao što se to desilo u bosanskom gradu Srebrenica 1995. godine“, rekao je Lavrov. Poznato je Miletu da je teza o genocidu vrlo „nategnuta“, složio bi se vjerovatno i poznavalac prilika Medvedev. Ili za onaj neprimjeren istup Dmitrija Rogozina koji je našeg heroja Gavrila Principa uporedio sa Mihailom Sakašvilijem i nazvao ga teroristom. Milorad ne zna za tog Sakašvilija, ali naš Gavrilo je sigurno bio čestit Srbin i patriota, i velika je nepravda kada ga jedan diplomata, pogotovo bratske zemlje nazove teroristom. Isto kao oni u Sarajevu.
Mogli su kad se umore i od ponekad iscrpljujuće politike Dodik i ruski gost proćaskati i o dosadnim novinarima, neizbježnim pratiocima političara u svim prilikama. Bilo da se radi o nevinom branju jabuka, kapitalnim građevinsko-infrastrukturnim poduhvatima, ili jednostavno o običnim ugovorima o velikim investicijama. Kada se još spoje novinari i nevladine organizacije, od toga nema goreg, znaju i domaćini i gosti. Rusija kao jedna od najsmrtonosnijih zemalja za novinare, sa malim procentom rješavanja ubistava medijskih djelatnika, poznaje mnoge načine da se izravno i neizravno obračuna sa nezgodnim glasovima kritike. Vještinom koja je takoreći decenijska ruska tradicija. Benignom Dodiku koji se sa svojim kritičarima obračunava samo indirektno, uz poneku direktnu prijetnju, dobro bi došlo malo savjetovanja od iskusnih moćnih kolega. A novinari ga potpuno jednako nerviraju kao ruske velikodostojnike oni u Moskvi, Čečeniji, Petrogradu, kada se dotaknu zabranjenih tema.
Mada nije ni Mile za potcjenjivanje. Mogao se gostu pohvaliti da ga neka zlobnička piskarala i pojedini nezahvalni ambasadori porede sa časnim saveznikom Lukašenkom, dajući mu nadimak Laktašenko. Valjda zbog „srdačnog“ i neposrednog odnosa prema sedmoj sili kao i ličnog stila vladanja. Nije da mu to nešto godi, ali nikada stvari nisu crno bijele, tako i sa tim Lukašenkom, svjestan je Milorad.
Pošto su i sami novinari naporni, mogli su se predsjednici malo oraspoložiti pričom o tajkunima. Kako ih navesti da ne rade protiv onih koji im „ručak daju“, odnosno kako kontrolisati neobuzdane vlasnike velikog kapitala? Veliki brat i u ovome ima značajnija iskustva, on zna kako se kontroliše „porodica“. Mali brat i sam tajkun, i početnik u stvaranju „porodice“, može naići na mnoge prepreke nekada ćudljivih tajkuna, koji mogu poželjeti da i sami postanu kao mali brat. Što naravno treba odrješito spriječiti. Srednji srpski brat je na putu da natjera „porodicu“ da nešto od novca opljačkanog od građana preusmjeri u za državu korisne stvari, po receptu preuzetom od velikog ruskog brata. Mali brat još samo sjedi i gleda, doći će vrijeme kada će i on morati preuzeti odgovornost za „porodicu“ koju je tako izdašno nahranio narodnim novcem.
Na kraju krajeva, kada sve postane dosadno i naporno, uvijek je moguće potući se sa nekim i izbaciti frustraciju, a za to treba biti snažan. Kada nacije postanu frustrirane, vode se ratovi, a za to su potrebne vojske. Mogao je mali brat upitati velikog i snažnog bracu, šta da radi sa tim upornim NATO dosadnjakovićima? Kada je došlo do podnošenja Akcionog plana za pristup Sjevernoatlantskoj alijansi, što je završni čin u priključenju vojnom savezu, mali brat je sasvim nepredviđeno počeo da pravi probleme. Gledajući srednjeg brata koji je okrenuo leđa zapadnjacima i odlučio da napravi „mirovnu rusku vatrogasnu jednicu u Nišu“, mali brat je shvatio da starija braća ne bi blagonaklono gledala na njegovo pristupanje zapadnjačkoj alijansi. Pa je počeo da priča o referendumu. Svo vrijeme pripreme za pristupanje mali brat je ćutao i aminovao, kada je došlo vrijeme da se konkretizuju napori, „derište“ je počelo da zanovijeta. Pametniji i iskusniji stariji brat će sigurno znati šta treba raditi, možda i dopusti malom bratu da pristupi savezu. Ako zatreba „vatrogasci iz Niša“ će reagovati.
Mnogo je toga o čemu su braća, kao i svaka druga braća koja se nisu dugo vidjela, mogla razgovarati. Ali šta ćemo sa nekadašnjom braćom u našoj kući sadašnjoj?
Dodik je otišao u Butmir nezainteresovan za bilo kakve promjene, sa stavom da ništa ne treba ni mijenjati. Svjetskim medijima slao je pisma u kojima tvrdi da se u BiH ne dešava ništa posebno. Proteklih već nekoliko godina svaki preostali javni djelatnik sa integritetom pokušao je upozoriti da se stvari loše odvijaju, da sve neodoljivo podsjeća na devedesete neposredno prije rata. Za Dodika koji je najodgovorniji za radikalizaciju, to su izmišljene priče u svrhu izazivanja stranog uplitanja.
Njegovo nezanimanje za probleme vlastite države i nezainteresovanost za pregovore o njenoj budućnosti, upadljivo su slične sa stanjem devedesetih. Tada Srbi nisu željeli državu BiH nego Jugoslaviju. Danas imaju svoju autonomiju i što se tiče BiH koju doživljavaju kao neizbježnu neminovnost, ništa drugo ih ne zanima. Na sve strane se stvara i njeguje ljubav prema Srbiji, o BiH se govori skoro isključivo negativno. Dodik i ostali zvaničnici i stranački lideri RS svaki čas su u Beogradu. Srbija suptilnije podržava stavove lidera RS nego devedesetih ali ih podržava, bez obzira ko je na vlasti na obe strane.
Dodikovo izbjegavanje razgovora u Butmiru i hrljenje u Srbiju na doček ruskog predsjednika jednako su iracionalni kao i beogradsko-paljanski pokušaji prekrajanja granica Bosne i Hercegovine. U BiH ništa neće zavisiti od Dodikovog erotskog uzbuđenja načinom na koji Medvedev izgovara riječi Republika Srpska, ali će mnogo zavisiti od načina na koji ih izgovaraju Sulejman Tihić, Haris Silajdžić, Zlatko Lagumdžija. Pobornik teze da se o BiH treba odlučivati u zemlji jedva je dočekao da „zbriše“ iz Butmira i „napase dušu“ u Beogradu, snivajući san koji nikada neće doći. Ako u BiH ne treba ništa mijenjati kako smatra Milorad, onda je ovo konačno rješenje. Ovo je Bosna i Hercegovina naše budućnosti, nešto kao podijeljeni Kipar, Izrael i Palestina, „stanje beskonačne privremenosti“ kako jednom reče premijer RS. Dešavanja u Butmiru su možda konačan obračun dvije koncepcije za BiH: Dodikove koja kaže da je sve u redu i ništa ne treba mijenjati i one koja smatra da je zemlja u katastrofalnom stanju, maltene pred raspadom i da je hitno treba osnažiti da jednom ne posustane pred naletom secesionizma.
Od ranije je poznat stav premijera RS da su oni iz Sarajeva kojima on smeta „razlog njegovog postojanja u životu i da sve što radi radi da bi oni bili nasekirani“. Njegovo verbalno iživljavanje u cilju stvaranja što jače mržnje i podjela u državi takođe nisu ništa novo. Erotski trenutak sa Medvedevim obznanjen na RTRS-u, koji je pažljivo kao ljubomorna školarka, sa skepsom ispratila Federalna televizija je Dodikov blef i pokušaj stvaranja iluzije da iza njega stoji moćna Rusija. Koji je namijenjen domaćem tržištu, brojnim rusofilima u RS kao i onima iz Sarajeva što ga ne vole, da znaju da ima intime između njega i predsjednika velesile.
Na pitanje novinara RTRS-a ima li BiH budućnost, Dodik je odgovorio: Znam ali neću da ti kažem. Znamo i mi, ako Dodik i ostali srpski lideri ne sjednu za sto i počnu ozbiljno pregovarati sa „braćom“ sa kojom dijelimo državu, budućnost će biti onakva kakvu ne želimo. Ista kao sadašnjost koja nije to što je Bosna nekad bila, zemlja za sve koji su u njoj živjeli, koja nije naša vizija budućnosti. Budućnosti koja nije „stanje beskonačne privremenosti“ iz snoviđenja Milorada Dodika.