Komad Noć bogova Mira Gavrana spada u onaj vid arhetipskih drama kojoj je motivisanost ponašanja i regovanja likova važnija od rekonstrukcije događaja. Događaj o kome je u ovom komadu riječ, podrumska proslava desetogodišnjice od prvog zajedničkog pijanstva francuskog kralјa Luja XIV, pisca Molijera i kralјevog savjetnika – špijuna u ulozi dvorske lude, nije se nikada dogodila. Ono što komad čini istinitim, pored jezgrovite priče, jesu komponovanja podataka iz njihovih života za koje je osnovi izvor ironična nadogradnja istorijskih činjenica od kojih je u svakom slučaju najduhovitija ona kada imamo priliku da saznamo da će smrt Molijera biti izazvana, ne teškim oblikom plućne tuberkuloze kao što istorija kazuje, već otrovom koji će u neznanju da popije neposredno prije odigravanja poslјednje predstave. T
eško mi je da se sjetim savremenog pisca koji se ne raspričava nadugačko i naširoko kao što to ne čini, sjajni hrvatski dramski pisac Miro Gavran. Fabula mu je stala u jednu rečenicu, a to je prema riječima srpskog akademika Dušana Kovačevića upravo dokaz da jedan komad ima tačne dramske okvire. Riječ je, dakle, ne samo o odličnoj drami, već i tipu dramaturgije koji je zaboravlјen, da ne kažem zabranjen, a upitanju je karaktersitična, jednostavna i realistična priča. Beogradska verzija komada kojeg sam imao prilike da gledam na gostovanju u Banjoj Luci, na velikoj sceni Narodnog pozorišta Republike Srpske, a kojeg je precizno postavio pozorišni režiser Marko Manojlović, sa protagonistima Vojinom Ćetkovićem, Nebojšom Ilićem i Dejanom Lutkićem, nikoga nije ostavila uskraćenim za ubjedlјiva glumačka ostvarenja.
Pristupom tekstu i odnosom prema publici, sasvim različitom od onoga što gledaoci mogu da vide u srpskim institucionalnom pozorištima, autorski tim ne samo da je opravdao postavaku ove predstave, već je ispunio i plemenitu misiju da dramska forma mora da bude istinita na sceni. Zato je bitno što su glumci izbjegavali svu dodatnu spolјnu dramatičnost i nisu podlegli plakatiranju osjećajnosti, što bi im možda donijelo koji poen kod gledalaca, ali ne i istinu. Režiser nas na odlično uspostavlјenim odnosima među likovima spontano upoznaje sa surovom realnošću vladanja, ma kog oblika i vremena bio. Ono za šta se svakako režiseru posebno treba odati priznanje je veoma vješto rješenje prostora za igru, koje podsjeća na najbolјa stilska rješenja sa svijećama pozorišnog pregaoca Jovana Bate Putnika, a koja su između ostalog omogućila ispravno formiranje smjene pozorišnih slika i tu se vidi njegov istančan osjećaj za ritam.
Zato i poslјednja scena može da se prati sa istom koncentracijom kao i početna. Dobro je takođe što Marko Manojlović u čitanju teksta nije tražio skrivene poruke i ono čega nema u komadu, već je u radu sa glumcima postavio ono što je jasno i precizno napisano. On se dakle ni u jednom segmentu nije trudio, niti je za to imao razloga, da bilo šta dodaje ili oduzima piščevoj zamisli predstave. Zato sam mišlјenja da se komad Noć bogova Mira Gavrana može postaviti samo ovako i nikako drugačije, jer je radnja koja se ostvaruje kroz uvijek privlačno pozorište u pozorištu, duhovite replike, nagle i motivisane obrte, tri vješto napisane uloge, uvijek prava poslastica za vrhunske glumce. Međutim, glumci su ipak imali najteži zadatak. Da u ironičnim značenjima riječi pronađu izražajnu scensku iluziju koja će biti oslobođena puke realnosti, ali i pronalaženja mjere u „plasiranju mudrih i kvazimudrih maksima“, kako je to često umio da napiše srpski pozorišni kritičar Dejan Penčić – Polјanski.
Zahvalјajući glumačkom angažmanu predstava je tekla sa lakoćom i insistiranjem na didaktičkoj vrijednosti iskaza. Vojin Ćetković, Nebojša Ilić i Dejan Lutkić izgledali su sve vrijeme trajanja predstave kao Apoloni glume, koji su lucidno, od samog početka tragali da se na sceni desi, ono na čemu je naš ugledni profesor Miroslav Belović načelno insistirao – trenutku istine u glumačkoj kreaciji. Odgovorno tvrdim da samo mi kao publika tu istinu gledali sve vrijeme, a neki su čak nakon odigrane predstave pomislili da se radi o istorijskom komadu, što nije nikakva zamjerka, naprotiv. Kad kao publika doživite ono što je Aristotel nazavao katarzom, sve je dozvolјeno, jer nije netačno reći da smo nakon „pročišćenja“ barem prvih pola sata „neuračunlјivi“ usred osjećanja koje su nas ponijele gledajući „maestre glume“.
Da su ova trojica glumaca izuzetni, nije naravno otkriće njihova igra u predstavi Noć bogova, ali jeste potvrda njihovog ogromnog talenta i glumačkog staža. Jednostavnim glumačkim sredstvima, suzdržani, bez patetike, uspjeli su da iskonstruišu uvjerlјiv okvir priče. Nјihove kreaciju jesu zaista prave pozorišne istine na kojima treba da uče pozorišne generacije studenata glume, ali i ne samo oni. Uvjerlјivoj glumačkoj igri nesumnjivo su doprinijeli i kostimi Maje Mirković koji su zanatski vrlo brižlјivo urađeni i ravnopravan su partner protagonistima na sceni. Iako sam kao kritičar, posebno onaj kome se predstava dopala, u obavezi da uputim i neke od zamjerki, to prosto u ovom slučaju nije moguće. I ne samo da mi je ovaj autorski tim to onemogućio, već generalno istrošio je moje motive za scensku postavku drame Noć bogova. Ali zato mi uvijek ostaje mogućnost da uživam u čitanju ove sjajne Gavranove drame i nade da ću za deceniju ponovo pogledati ovu istu predstavu, kojoj predviđam dug ovozemlјaski, a pozorišno smislu trajni put i vrijednost.
Banja Luka, februar 2019. godine
Aleksandar Pejaković,
pozorišni režiser