David, klinac iz geta, danas kreće na svoje posljednje putovanje iz Banjaluke. Ima li veće tragedije za roditelje od sahranjivanja svog djeteta?
Ima.
Da dijete sahranjuju dva puta.
Da ga dva puta spuštaju u zemlju.
21 godina.
Kako srce roditelja to može da izdrži.
Gledaš kako ti dijete raste. Kako stasava i stvara. Onda ti ga otmu. Ubiju. Reže i laju. Prijete da će te pomesti samo zato što tražiš istinu ko ga je ubio.
Govore ti da si izdajnik, plaćenik, da rušiš nešto što su sami gotovo potpuno porušili. Pa te hapse, privode, maltretiraju.
Govore da ne znaju što se buniš kad imaš još djece. Zamislite!
Suzana i Davor, od čega su ti ljudi, od kakvog nadljudskog materijala kad sve ovo izdržavaju, kad su sve ovo izdržali.
Čime smo ih zaslužili?
Kad je stranačka policija objavila da im je sin narkoman, lopov i siledžija, da se sam ubio, roditelji su poručili sto puta jačima od sebe, "lažete, znamo svoje dijete, David je ubijen, hoćemo istinu, hoćemo Pravdu za Davida".
Dok su neljudi ćutali, dok i dalje ćute, ljudi su ih podržali, danima, desetine, stotine, hiljade, desetine hiljada ljudi pružali su pesnice ka nebu, tražeći pravdu.
Godinu dana borba za Davida ispravljala je kičmu ovog odavno pogurenog grada.
Kako su se samo uplašili, kako su još uvijek uplašeni tom energijom nekupljenih, nepokorenih, čestitih ljudi, koji više nemaju šta da izgube.
Pobunjena Banjaluka je bacala svjetlo daleko, cijeli svijet je znao za grad u kome su ljudi preko noći počeli da hodaju uspravno i solidarno.
Da se zajedno ne daju.
Ponosan sam i biću ponosan na sve vas koje sam sretao na Trgu, pisao o vama, nešto ste najbolje što ovaj grad ima, sačuvali ste ga i čuvate ga, pa makar na tren. Nikad ne posumnjajte u to.
Oživio nas je sve David, cijedeći ono malo ljudskog u nama što još nisu ubili. Življi od svih tih živih mrtvaca što bauljaju naokolo čekajući otpatke sa trpeza gospodara i kao hijene skaču na slabije na svaki njegov mig.
Džaba im, Davidovu 21 godinu zamijenio je simbolično 21 gram njegove duše i tu je među nama, i nikad neće otići, ta ljubav koju taj ološ neće doživjeti i shvatiti za cijeloga života, ako se to što žive uopšte životom može zvati.
Nema i neće biti velikih razloga da se priča i piše o ovom vremenu, vremenu kukavica, podlaca, ulizica, vremenu bahatih, siledžija i neznalica. Vremenu otete budućnosti, otetih ulica i gradova. Zaista nema. Ali kad se ipak iz nekog razloga jednom bude spominjalo ovo vrijeme, i ovi tmurni dani pričaće sigurno stariji svojoj djeci da bio je jednom jedan otac, da se danima i noćima borio kao lav za istinu o svom ubijenom sinu. I da su ga u toj iskrenoj borbi podržali mali ljudi koji do tada nisu ni znali koliko mogu biti veliki. Pričaće jednom, vjerujte mi na riječ, da je bio jednom jedan hrabri otac Davor, hrabra majka Suzana i da su boreći se danima za istinu o svom ubijenom sinu Davidu, odbranili i sve nas.
Ne tražeći nikad milost od nemilosrdnih.
Putuj u miru nasmijani dječače, putuj iz grada koji te nije zaslužio. Nije sačuvao. Mogu da razumijem one što su te sve vrijeme blatili, ali neću i ne mogu one što su te prećutali. Mi što smo preostali, ostaje nam da ne odustajemo, da se borimo za istinu dok nas ima, jer to je valjda najmanje što možemo, što ti dugujemo jer si nas odzvijerio.
Ostaje tuga, beskonačna.
Šantiću, zajebao si nas, ne samo da sunce tuđeg neba grije bolje, već je i u grobu tuđe zemlje toplije nego u ovoj.