Od maja 2019. godine, kada je Evropska komisija izdala svoje Mišljenje o zahtjevu Bosne i Hercegovina za članstvo u EU, napredak ka ispunjavanju uslova u okviru identifikovanih četrnaest ključnih oblasti ostaje spor. Dio razloga za to leži, kako je primijetio predsjedavajući Vijeća ministara Zoran Tegeltija, u činjenici da se od Bosne i Hercegovine za početak pregovora zahtijevalo više od bilo koje druge zemlje. Neki od zahtjeva, naročito oni koji se tiču pravosuđa, daleko su od stavova koje je EU ranije zauzela tokom strukturalnog dijaloga za pravdu, procesa koji je pokrenut 2011. godine, kako bi se spriječio referendum u Republici Srpskoj o nadležnostima sudstva. Kod drugih zahtjeva, kao što je apel da se više pažnje posveti slobodi udruživanja i okupljanja, ostaje nejasno šta tačno treba da se uradi kako bi se oni zadovoljili. Naime, četrnaest ključnih pitanja uključuju i temeljnu reformu ustava, što ide mnogo dalje od zahtjeva koji proističu iz presude Evropskog suda za ljudska prava u predmetu Sejdić-Finci, što je ranije bio jedini cilj ustavne reforme koji je EU objavila. Pored toga, konfuzija između proglašenja WB6 za prioritetnu regiju u geostrateškom smislu od strane Komisije i pojedinačnih političkih preferencija država članica EU pruža malo izvjesnosti po pitanju kakav bi tačno oblik imao budući angažman između ova dva aktera.
Spori napredak
Uprkos zloglasnom nedostatku političke volje kod domaćih aktera, određeni pozitivni koraci u posljednje dvije godine, prema mišljenju insajdera, stvorili su optimističnu atmosferu u međunarodnoj zajednici u BiH. Izbori u Mostaru i čvršći stav Centralne izborne komisije prema izbornoj prevari na lokalnim izborima doveli su zemlju bliže ispunjavanju prvog cilja iz Mišljenja: da se osigura integritet izbornog procesa. Nacionalni program za usvajanje acquis-a, druga ključna oblast Mišljenja, takođe je blizu usvajanja. To bi ubrzalo napredak u ostvarenju drugih prioriteta, kao što su poboljšanja u javnim nabavkama, koja su navedena kao jedan od preduslova za postizanje sedmog cilja, borbe protiv organizovanog kriminala. U toj istoj oblasti, istrage u slučajevima velike korupcije pokazale su sposobnost bh. pravosuđa da se okomi na moćne političare. Takođe, nedavno usvojeni Plan reforme javne uprave približio je BiH ispunjenju cilja broj četrnaest – jačanje okvira javne uprave – dok je cilj broj tri – uspostavljanje Parlamentarne komisije za stabilizaciju i pridruživanje – postignut.
Glavni izazovi
Međutim, nije postignut napredak u vezi sa ustavnim pitanjima. Najveći otpor tiče se uspostave Vrhovnog suda BiH, reforme Izbornog zakona, pitanja stranih sudija u Ustavnom sudu BiH, te zahtjeva da se osigura pravna sigurnost u procesu pridruživanja kroz proces kojim vlada BiH na državnom nivou može biti garant izvršenja obaveza prema acquis-u. Nijedna stranka iz Republike Srpske nije spremna podržati stvaranje nove institucije na državnom nivou, izražavajući svoju privrženost prvobitnim ustavnim rješenjima Dejtonskog mirovnog sporazuma. Nakon što su uspjeli preinačiti pitanje implementacije presude Sejdić-Finci iz pitanja diskriminacije protiv građana koji ne pripadaju konstitutivnim narodima u pitanje “legitimnog zastupanja”, hrvatske stranke traže da sačuvaju direktan izbor hrvatskog člana Predsjedništva BiH kroz uspostavljanje izborne jedinice sa većinski hrvatskim stanovništvom. Bošnjačke stranke nisu spremne na kompromise sa hrvatskim strankama o pitanju izmjena u Izbornom zakonu, jer zahtjeve hrvatskih stranaka vide kao pokušaj da se učvrste postojeće entičke podjele. Srpske i hrvatske stranke su naročito zainteresovane da vide kraj ulozi troje stranih sudija koji sjede u Ustavnom sudu BiH. Nasuprot tome, bošnjačke stranke ih vide kao garant funkcionalnosti države, dijelom i zbog činjenice da je njihov rad primjer posljednjeg utočišta za rješavanje nekih od gorućih pravnih pitanja u zemlji. Ovi kontradiktorni stavovi sprečavaju rješavanje jednog pitanja iz Mišljenja koje se tiče ustavne reforme, što svaki napredak čini malo vjerovatnim.
Mogući put naprijed
Tretirajući svih 14 pitanja kao podjednako važna i zahtijevajući značajne ustavne promjene u zamjenu za kandidatski status sa nejasnom perspektivom, EU pokušava da postigne previše dok nudi premalo, dovodeći u pitanje napredak čak i u onim pitanjima koja nisu sporna. Transparentniji pristup sa većom šansom za uspjeh bio bi da se 14 pitanja podijeli u dvije grupe. Osnova za podjelu bila bi – da li zahtijevaju ustavne promjene. Rješavanje onih pitanja koja zahtijevaju ustavne promjene bilo bi odgođeno dok se ne dobije status kandidata. Kandidatski status bi zavisio od postignutog suštinskog napretka i discipline u rješavanju preostalih pitanja.
U ovoj prvoj fazi, EU bi takođe mogla da se osloni na svoje prethodne umjerene uspjehe kao što je Reformska agenda, proces koji je služio da se kreira privremeni (2015-2018) zaokret u politici prema ekonomskim pitanjima i bio je u velikoj mjeri podržan od strane domaćih aktera. Ako, istovremeno, EU bude gurala svoj Investicioni plan 2020 za Zapadni Balkan na agresivniji način, mogla bi izgraditi jaču bazu podrške reformama u oblasti vladavine prava, potaknuti ekonomski rast i iskoristiti ‘mini Schengen’ zonu, ne samo kao alat za regionalnu saradnju, već za ograničavanje korozivnog uticaja kapitala.
U drugoj fazi, uslijedio bi inkluzivni proces koji bi garantovao učešće javnosti u procesu ustavnih reformi, a preostala pitanja bi onda bila riješena kao dio ove inicijative. Zasigurno je teško očekivati da bi rezultat procesa angažovanja oštro polarizovane bosanske javnosti zadovoljio većinu ili bilo koji od zahtjeva koji dolaze od građana. Ali proces bi barem mogao poslužiti da osnaži povjerenje i učešće javnosti i osjećaj vlasništva nad državom: osjećaj koji, naročito u svjetlu krize izazvane Covidom-19, dramatično opada.
Konsolidovanje krhkog napretka u sferi pravosuđa
Takvo rješenje bi takođe omogućilo da EU i lokalni akteri učvrste napredak postignut u sferi pravosuđa. Visoko sudsko i tužilačko vijeće, u Izvještaju koju je napisao Priebe opisano kao institucija zatrovana dubokim nepovjerenjem, glasalo je za uklanjanje predsjednika Milana Tegeltije, zamijenivši ga Halilom Lagumdžijom. Dok Lagumdžija nema sklonost svog prethodnika ka sumnjivim dogovorima, njemu možda nedostaje stručno znanje potrebno za ostvarivanje punog potencijala VSTV-a. Primalac značajnih donatorskih sredstava, VSTV treba da zauzme proaktivniji stav u facilitiranju napretka u borbi protiv korupcije, koja veoma brine i EU i građane.
Kao eho zahtjeva prema Rumuniji u vezi sa Mehanizmom saradnje i verifikacije, EU razmatra povećanje broja tužilačkih aktivnosti koje bi dovele do osuda kao primarni dokaz uspjeha borbe protiv korupcije. Iako istaknuti stručnjaci za borbu protiv korupcije kritikuju ovakav stav, jer daje previše značaja kaznenim umjesto preventivnim mjerama protiv korupcije, nema izgleda da će se to uskoro mijenjati. To, onda, podrazumijeva potrebu za uspostavljanjem efikasnijeg budžetiranja za tužilaštva i izgradnjom kapaciteta za borbu protiv korupcije. Za ovakve napore je potrebno vrijeme i upravljačka eskpertiza u VSTV i među tužiocima.
Međutim, vjerovatnije je da će EU, ohrabrena ranijim uspjesima u realizaciji uslova za pristup kao što su izbori u Mostaru i uspostavljanje Odbora za stabilizaciju i pridruživanje, nastaviti da traži rješenja na svim frontovima potencijalno čak i žrtvujući suštinu nekih rješenja u zamjenu za manje znake političke volje za barem neke reforme. To povećava rizik da svi ciljevi iz Mišljenja ne budu ispunjeni prije Opštih izbora 2022.
Izvor, prevod Buka