Bosanskohercegovački umjetnik svjetskog glasa, evropske prepoznatiljivosti i bezgranične ljubavi, Božo Vrećo, nastupio je 24. decembra u Bosanskom kulturnom centru u Sarajevu. Zbog velike zainteresovanosti publike, ali i epidemioloških mjera, koncert je morao biti održan u dva termina. “Umjetnik anđeoskog glasa, koji liječi duše i otvara srca”, pisao je ovako New York Times o Boži Vreći. Stoga je ekipa BUKE bila na koncertu Bože Vreće i uvjerila se da on ima snagu da pokrene ljude, da ih animira da aplaudiraju i plešu uz svaku njegovu pjesmu. Na njegovom koncertu suze su česte, a ljudi se njegovom opijajućom muzikom oslobađaju. Svoj, autentičan, slobodan, Božo Vrećo nikoga ne ostavlja ravnodušnim, bilo svojim glasom, izgledom, emocijom ili talentom da vas rastuži, nasmije i usadi ljubav u Vaša srca. O tome kad se rodila ljubav prema sevdahu, je li tužan kao što su tužne njegove pjesme, šta trenutno radi, šta nam sprema… i o drugim temama govorio je za BUKU.
BUKA: Nedavno ste održali dva koncerta u Bosanskom kulturnom centru u Sarajevu. Čini se da sevdah i dalje opstaje. Vi ste ostali vjerni sevdahu, niste odlučili da se bavite mainstream muzikom, ali ipak unosite novitete. Zašto je bitno da se sevdah mijenja, i u kojoj mjeri?
Jer se i mi mijenjamo, iz godine u godinu, svaka dekada donosi novi preobražaj, tako je i sa muzikom i načinom percipiranja svega oko nas, sevdah kao sverodna forma ima nadrastajuću slobodu koja upija i širi se na sve moguće muzičke forme i kao takva pulsira kao živući organizam zajedno sa izvođačem, stvaraocem kantautorom i publikom koja katarzično na mojim koncertima doživljava interaktivnu oslobođenost bića, duše i na svaki moguć način postaje pjesma.
Mjera ne postoji, samo pulsacija ritmova, melizama i pripjeva koji oko baznog dijela tragedije koja se predočava isijavaju nadu i mantričnost – katarzu i neukroćeni ekvilibrijum emocija.
BUKA: Vaša emocija je opijajuća u toj mjeri da pomislim da živite tužan život, međutim, van scene djelujete jako sretno. Možete li mi pomoći u mojoj konfuziji? Jeste li Vi tužan čovjek?
Ne, ja sam jako sretno biće – dualnost koju živim i stvaram je prirodna i nema u sebi nikakvu obuzdanost i paradigmu sistema, društvenih kodeksa i kao takva ona je sloboda u svojoj najčišćoj formi, patos čovjeka je moja inspiracija, pa otud i tuga i tragedija kao stanje u kome pronalazim suštinu emotivnog suglašavanja i poistovjećivanja. No, moja lična tuga je ona koja se pretače u stihove, u svrsi je umjetnosti i kao takva ne narušava moj mir i harmoniju koju imam. Slobodno biće je sretno biće.
BUKA: Nevjerovatna je Vaša interakcija s publikom. Nekad su kao poseban instrument, kako Vi vidite svoju publiku?
Kao jedan organizam koji činimo skupa, moj uzdah je njihov uzdah, moja suza njihova i predivno je vidjeti koliko oslobađajuće djeluje svaki moj koncert na njih i mene samog, kao vrelo neiscrpne radosti i emotivnog poleta, to je zapravo definicija sevdaha kako ga ja doživljavam i predstavljam, nadrasti barijeru i raširiti krila, poslušati svoj unutrašnji duševni šapat i odgovoriti na ljubav koju u sebi imamo i nosimo, čuvamo i tajimo, ekstaza i emotivno nadrastanje nad svim što nas koči i preusmjerava od izvornog cilja i nas samih. Moja publika je od prvog takta moja i ta sinteza i sinergija je neraskidiva, božanska i izvan ljudskih poimanja zato i jeste tako jaka, ja duboko vjerujem u taj demijurški momentum nas samih i povezanost na višim razinama.
BUKA: Rekli ste "ovaj grad zaslužuje slobodu", je li Sarajevo slobodan grad?
Puno putujem i sve zapažam i osmatram, svugdje ima krajnosti, i dobrih i loših, al’ Sarajevo od davnina ima tu energiju ptice koja iz gnijezda odvažno širi svoja krila i čini svoj let bez straha, ja vjerujem da ga ništa neće promijeniti i da ću uvijek biti slobodan toliko da živim i stvaram i da se vraćam tom gnijezdu. Ne želim vjerovati u suprotno, uostalom, sve što vidimo percepcija je naših misli i univerzuma, koji reflektira sve ono čega se bojimo, čega se snažimo i čega smo silno željni, onda biram sloboda da bude moj znak, baš kao i grad u kome sam sretan i koji volim.
BUKA: Sevdah je bosanski autohtoni muzički izričaj. Sevdalinka je bazirana na melanholičnom raspoloženju, koji u većini slučajeva govori o bolnim ili zabranjenim ljubavima, patnjama, tugama. Kada i kako je sevdalnika ušla u vaš život i kako ili zašto je baš sevdalnika postala sredstvo kojim prenosite svoju emociju?
Od djetinjstva, majka je slušala sevdalinke i svi smo doma zadojeni tom emocijom, no znatno u toku mojih studija arheologije u Beogradu, sve se preoblikovalo u meni i posložilo, sevdah je mene izabrao kao partnera i lučonošu, to nije bio nimalo lak zadatak i nimalo bezazlena misija, ali sam od početka vjerovao u sebe i nije me ništa pokolebalo, unatoč svemu što me moglo na bilo koji način obeshrabriti i ponukati da posumnjam u sebe i svoj talent, koji jeste dar od božanske sile i tako se i odnosim zahvalno prema svemu što živim i doživljavam kroz moja putovanja i koncerte, snimanja i komuniciranja, taj žanr je bio sva sverodna personifikacija mene samog i kao takva savršeno sredstvo mog ličnog prihvatanja sebe do krajnjih granica oslobođenosti, vrlo snažna i nježna, dualna i spiritualna, nadnaravna i mitska, vrlo iznimna i teška forma za ispjevati, no to više nije bila ni samo percepcija glasa, već duše koja pjeva, a to je onda majstorstvo kada postignete.
BUKA: Koliko je taj melanholični sentiment koji vezujemo uz sevdalinku vama kao umjetniku, ali i vama kao čovjeku blizak?
Potpuno jer to nije posao kojim se bavim već životna storija koju živim i isijavam kroz pisanje, interpretiranje i konstantan napredak i misteriju kako biti što inovativniji u pristupu i oživljavanju te emocije koja nosi, nadvladava nama i oblikuje nas. Sevdah me iskristalizirao i učinio nadahnutim, ali
isto tako i sevdah koji je proizašao iz mene je renesansa i avangarda u vremenu u kome živimo,
jedna snažna i vrlo osebujna energija koja ruši predrasude i stvara autentičnu umjetnost u punini koju svijet prepoznaje ma gdje da otputujem i nastupam.
BUKA: Osim načina na koji kroz muziku dopirete do publike, pažnju privlačite i samim izgledom, odnosno načinom odijevanja. Da li kreativnost koju ispoljavate u načinu oblačenja ima nešto zajedničko sa načinom na koji interpretirate ili doživljavate muziku?
Sve je vrlo neodvojivo i srodno, ljudsko biće nema po svojoj prirodi nametnutu podjelu rodnosti, pa tako ni moje odijevanje i kreativni uzlet kojim činim puni krug kompletnosti mojih performansa koji po svojoj prirodi imaju i sufizma i neke vrlo sofisticirane rekao bih mistificirane preobrazbe u kojoj se dese vrlo čudesni trenuci spoznaje, ljudi jako snažno i intimno djeluju na sve moje koncertne komponente, sve je važno i sve je opipljivo i taktilno, samo tako onda i jeste umjetnost koja ne podliježe ničemu replicirajućem. Uvijek je to iznova nova magija i iznova ispričana priča o hrabrosti biti svoj i biti ljubav.
BUKA: Tradicionlalno društveno okruženje u kojem živimo ne prihvata drugačije. Koliko je za "čovjeka u haljini" u takvom okruženju teško živjeti i stvarati?
Nimalo, nadrastao sam sredinu i konzervativno društvo u kojem živimo, na vama je da li ćete biti u očaju i izgubljeni ili slijediti svoj san, izabrao sam slijediti sebe i tu nema povratka i gledanja unatrag, iza sebe, za mene je samo fokus na onom što slijedi, na čemu vrijedno i koncizno radim i taj rad vas i karakteriše prije ili kasnije, vaš talent, vrijedan i predan rad progovara jače i snažnije od hiljadu uvreda i omalovažavanja, ja nisam dio sistema, ja sam dio prirode koja je neukrotivi tkač ljubavi. Prepoznaju me i jako vole duboko osviješteni ljudi, ljudi sa izraženim emocijama, čulima, vizijama, ljudi koji vjeruju u snagu ljubavi, oni koji je slijede, ljudi bez kompleksa i pretvaranja, ljudi koji čuju sevdah duše koja poje pjesmu. Zar može bolje od toga?!
BUKA: Smatrate li da javnim i otvorenim komuniciranjem fluidnosti u seksulanosti doprinosite razbijanju predrasuda o različitostima u seksualnosti, onome što je svakako prisutno u svim, pa tako i u našem društvu, a što je duboko potisnuto društvenim normama?
Pitanje je šta je seksualnost uopće, ako je ljubav pokretač, onda se možete zaljubiti u svako biće, seksualnost nije odrednica, nije grupacija i nije nešto što će vas stavljati u koš jednih i drugih, po meni ljubav kao bezrodna esencija osjećanja privlači biće jedno drugom i to je snaga ljubavi u koju vjerujem, ja vjerujem u ljudsko biće koje nema limit i nema predodžbu što treba i koga treba voljeti, srce treba slušati, ispratiti u toj misiji, tek tad je to univerzum u biću koje progovara iskonskim jezikom koji svi razumiju – to je jezik ljubavi.
BUKA: Paradoks koji vaša pojava donosi vezan je uz jedno opšte prihvatanje muzičkog talenta i često neodobravanja muško-ženske dualnosti koju podstičete. Da li kritike umanjuju zadovoljstvo uzrokovano muzičkim uspjesima?
Ja bih volio da mi imamo jezgrovito kritičko mišljenje koje konstruktivno utiče i podstiče da budemo i kreativniji i još bolji artisti no mi živimo u svijetu žutila medijske propagande koja neutaživo potpada pod uticaj komercijalnih treš formi koje su patetične, nesuvisle i jadne, otud stvaram muziku najprije za sebe, ako mene dotiče, onda sam siguran da će i druge s obzirom na moju samokritičnost koja vrlo stameno čini odabir svega što stvaram, interpretiram i slušam, vodilja mi je emocija, nikad mainstream, uvijek umjetnost nikad komercijalizacija zarad banalosti, jer svjedoci smo da danas glupost i vulgarnost donose i takvu, nažalost, sve brojniju publiku no to zaista nije nešto što me u bilo kom segmentu može privući, svako neka bira po svome, ja volim svoj put i radujem se svakom novom stvaranju stiha koji ostaje i ima vrijednost.
BUKA: Koliko je pandemijski period koji je obilježio posljednji period uticao na vašu stvaralačku energiju ili poletnost i da li ste bili fizički spriječeni u implementaciji kreativnih ideja i planova?
Puno sam radio, čitao, putovao i pisao, u dogledno vrijeme izlazit će svi ti projekti jedan za drugim i pokazati svoju vrijednost i predanost, istrajao sam i bio okružen konstantnom ljubavi, bilo je teških trenutaka i u privatnom životu, ali sam ih hrabro iznjedrio i pobijedio kao i sve do sada. U životu nemate nikoga ko vam je konkurencija do samoga sebe, a sa samim sobom pokatkad i taktika i pristup situaciji zna biti poput igre sa hiljadu solucija i rješenja, tako sam i činio i činim, sve je rješivo i iza svega stoji ključ rješenja i volje koji može biti u vašim rukama samo ako to silno želite. Ja vjerujem u sve što stvaram i jesam, otud i sreća.
BUKA: Jedna od meni najdražih vaših pjesama je Aladža. Ja je nekako percipiram kao aktivističku. Može li sevdah biti aktivistički i treba li?
Ljubav je sevdah – sevdah je ljubav, ljubav mora biti i jeste božanska snaga koja pokreće i preobraćuje, oblikuje i otvara mogućnosti, Aladžu sam napisao kao omaž božanskom u nama, svaki kamen tog svetog mjesta mi nosimo u svom srcu, sve što pomislimo lijepo o drugome govori koliko zapravo Boga volimo i slavimo i hvalimo, samo to je Istina i samo to je spoznaja vjere, ako me već pitate, dogma ne postoji sve je kristalno jasno, Bog je Ljubav i ko nema ljubavi već osude u sebi prema bilo kome drugome, njemu će to biti zavežljaj s kojim odlazi na put duše, raj kome težite zavisi o vama kako se ophodite prema drugome i koliko milosti i milosrđa činite, a ako je ta pjesma produbila ljubav i intenzivirala je na bilo koji način, onda je i mene učinila još pokornijim pred Svevišnjim.
BUKA: U kojim trenucima stvarate Vašu umjetnost, možete li samo sjesti i pisati, ili imate neke trenutke u kojima Vas obuzme val kreativnosti, u kojem okruženju najbolje stvarate?
Stvaram u osami najčešće kasno uvečer ili rano ujutro, no kako sam često na putovanjima nerijetko zapisujem gdje god se obrem, uvijek imam olovku i papir i sve misli zapisujem iz kojih se rađaju divni pasusi koji mogu biti rima ili pak haiku, no sve je bitno, čitam neutaživo i sve te informacije preoblikuju se u moje pjesme, obožavam stvaralački proces kroz koji prolazim i kad iznjedrim pjesmu to je najviši stadij duhovne ispunjenosti za mene, onda je u amanet predajem mojoj voljenoj publici, njihova ljubav ka mojim pjesmama je moja najveća i jedina nagrada koju trebam.
BUKA: Čime se trenutno bavite i šta ćemo u godini koja dolazi moći očekivati od vašeg kreativnog uma?
Nova knjiga, novi album, novi projekti na polju teatra – novi sjajni koncerti.