Znaš, prvo sam pomislila da smo srodne duše. Toliko smo se uklapali. Dve polovine koje su činile jednu celinu. Neko tamo, negde u kosmosu, u nekoj uvrnutoj dimenziji, odlučio je spojiti nas – dve lutajuće duše koje su vapile za ljubavlju. Bili smo kao dve marionete kojima je neko upravljao, navodeći ih jedne na druge. To si prvo ti shvatio. Video si me i odmah znao. Ja sam kasnila, kao i obično…
Bila sam lovina koja je želela da bude ulovljena. Preplašena od života, zgažena od mnogih, nisam bila spremna tako lako da ti se prepustim, da ti dozvolim da zaviriš kroz moje zidine. Da ih preskočiš ili napraviš pukotinu kroz koju bi pustio tračak svetlosti, tračak sebe…
A kolike su to tek bile zidine…kraj im se nije video, oblaci su nestajali u njihovim vrhovima. Zidala sam ih vredno i nadzidavala. Svakim novim razočarenjem, svakom novom izdajom, ja sam na jednu srušenu ciglu nadodavala po čitave metre. Da slučajno ne zaboravim, da budu podsetnik. Na tuđe boli, na tuđe noževe u mojim leđima koje sam tako brižljivo vadila, a potom sa velikom pažnjom čistila od moje krvi pa ih takve ređala po zidu kao mozaik, da me i oni podsećaju, da zapamtim kakvi su ljudi… A onda, jednoga dana, neko tamo, negde u kosmosu, sila neka nebeska, odluči da te spusti u moj haos, da izazoveš još veći, da me smiriš i da poludim.
Krenuo si tišinom na mene, ćutanjem si polako počeo da me otvaraš. Od jedne pukotine napravio si krater kroz koji je pokuljao haos. Ludilo u svom izvornom obliku. Toliko godina čuvana strast, ljubav, želja… tako brižljivo spakovana i skrivana od drugih, našla je svoj put i izbila iz mene. Otvorio si “Pandorinu kutiju” dragi moj, a da nisi bio ni svestan. Nisam ni ja, da budem iskrena.
Ne prepoznajem se više. Ona divljakušica postala je pitoma životinjica, spremna da ti legne kraj nogu. Da te pazi dok i ti nju čuvaš. Pripitomio si zver u meni, poželela sam još, poželela sam ljubav. I još se učim, ne snalazim se baš najbolje. Krenem pravo pa završim negde gde mi nije ni bila namera, jer i dalje strah u meni postoji. Dubok je on, ali se da preplivati. Ti samo budi sa druge strane da me dočekaš, ruku da mi pružiš. Imaj strpljenja, voljeno moje, kao što si imao odvažnosti na početku za nas. Tu sam ja, ne idem od tebe nigde.
I da, ti nisi moja srodna duša, ti si moja ljubav.