Zimske olimpijske igre u Pekingu počinju u petak i trajaće do 20. februara. 90 zemalja predstavljaće skoro 3.000 sportista, a pod bh. zastavom nastupiće šest takmičara: Elvedina Muzaferija, Esma Alić i Emir Lokmić nastupaju u alpskom skijanju, Mirza Nikolajev nastupa u sankanje, dok će Strahinja Erić i Sanja Kusmuk nastupiti u disciplini skijaško trčanje.
Put Pekinga putuju u srijedu, a koliko je bilo naporno doći do tog puta najbolje znaju oni sami. Bez adekvatnih uslova, bez podrške države uspjeli su ispuniti olimpijsku normu i još jednom s ponosom predstaviti zemlju koja je u svijetu najviše poznata po korupciji, ratu, političkoj krizi. Oni su predstavnici jedne bolje, ljepše i reprezentativnije Bosne i Hercegovine koja to nije znala prepoznati.
Baš kao što nije prepoznala Lanu Pudar koja nema adekvatan bazen u kojem bi se pripremala, baš kao što ni najboljoj ženskoj košarkaškoj reprezentaciji u istoriji BiH nije dala ni marku za pripreme. Ipak, uspjeli su. I kakve god rezultate da postignu trebamo biti ponosni, jer iz ničega su stvorili sve, a koliko je svijetu veliko to sve saznaćemo za koji dan.
O (ne)uslovima, perspektivi i zemlji koja im okreće leđa za BUKU je govorio bh. olimpijac 21-godišnji Strahinja Erić.
BUKA: Uskoro nastupaš u Pekingu, redakcija portala BUKA ti, kao i ostalim takmičarima/kama želi sreću, jesi li spreman onoliko koliko bi želio i koliko su pripreme bile zahtjevne?
Učešće na Olimpijskim igrama većina sportista nikada ne doživi i zbog toga trebamo da ih poštujemo jer ipak su one san svakog sportiste i dobiti priliku da budete dio njih je nešto veliko i neopisivo. Spremao sam se jako dugo i naporno, iza mene je mnogo sati treninga i nadam se da će se isplatiti, osjećam se spremno.
BUKA: Šta sve ti nemaš u BiH, a tvoje kolege u drugim zemljama koje ulažu u sport i sportiste imaju?
Prije svega imaju sistem. Sistem treninga i oporavka i svega ostalog. Jedan vrhunski takmičar ima cijelu posadu oko sebe koja je tu samo za njega. Pokušaću da nabrojim neke od timova koje imaju sportisti u zemljama koje ulažu u sport: servis tim od minimum četiri, pet osoba, doktor, fizioterapeut, dva, tri trenera itd. Pored toga imaju opremu koju mi ne možemo ni da kupimo, a to su naprimjer: preko 100 pari skija “vrhunskog kvaliteta” o drugim stvarima i sitnicama da ne govorimo trebao bi nam cijeli dan. Često u svojim izjavama spominjem tim Norveške koji ima neograničen budžet za ovaj sport. Troše koliko im je potrebno.
BUKA: Kakav rezultat očekuješ u Pekingu? Šta za tebe znače Olimpijske igre?
Moja očekivanja nisu velika, ali s obzirom na to koliko sam radio nadam se dobrom rezultatu. Zajedno sa svojim trenerom Mladenom Plakalovićem pokušavamo da tempiramo normu tačno za moje trke na Olimpijadi i to je jedna naša zajednička misija za koju se nadamo i mislimo da ćemo uspjeti.
BUKA: Tvoja izjava da je pomoć države nedovoljna, da se uglavnom finansiraš novcem roditelja, da te nakon sportske akrije čega neizvjesna sudbina… je izazvala mnogo pažnje u medijima, šta te kao sportistu najviše tišti?
Moja izjava se odnosi najviše na naš sistem u državi koji je loš po sve sportiste, a ne mene kao pojedinca. Smatram da za državu nije toliko teško da obezbijedi bar neke poslove za vrhunske sportiste, kojih nažalost nije mnogo. Navešću primjer Italije, sportiste zapošljavaju kao policajce, karabinjere i puštaju ih da treniraju sve dok prave određene rezultate i nakon karijere ostaju u normalnom radnom odnosu. Kod nas da bi se zaposlili u policiju npr. maksimum je da imate 25 godina života. U mom slučaju ako bih odlučio da ostanem i do sljedeće Olimpijade 2026. izgubio bih mogućnost da se zaposlim u MUP-u RS-a. Ovo je samo primjer, a tako je i u većini drugih poslova. Moj trener je trostruki olimpijac i imao je sreću da se zaposli tačno oko njegove posljednje olimpijade u takmičarskoj karijeri. Nismo svi isti, ne znamo šta se može desiti i hoćemo li biti iste sreće.