U novom izdanju BUKA podcasta razgovarali smo sa književnikom Damirom Uzunovićem. Budući da je Uzunović javnosti poznat kao suosnivač Izdavačke kuće Buybook i direktor Međunarodnog književnog festivala Bookstan, ovoga puta smo iskoristili priliku da govorimo o njegovom novom kapitalnom romanu, trilogiji Ja sam, Buybook 2021. za koju je dobio važnu nagradu Fric, za knjigu fikcijske proze.
Govoreći o samoj nagradi i dojmovima poslije, te o tome kako je bilo pustiti tekst da živi vlastitim životom, Uzunović ističe: „Nagrada je veliko ushićenje i velika radost. Sve što sam doživio u reakcijama i čestitkama je izgledalo veoma neobično i drugačije. Kad ne objavljujete 25 godina, ne znate kako je dobiti nagradu.
Ja nisam nikada prestao pisati. Kad dugo radiš na nečemu, razmišljaš kako će to dočekati čitaoci. Nagrada je knjizi dala velike razmjere. Knjige u svim bibliotekama u Hrvatskoj su posuđene na čitanje, ovdje radimo drugo izdanje i danas sam završio ispravke na tom izdanju. Nema knjige u bh. knjižarama, niti ja imam svoj primjerak. Za 6-7 mjeseci prodati tiraž i imati sva ta predstavljanja od Praga, preko Zagreba i Sarajeva do Mostara i Rijeke je čudo.“
Uzunovića smo pitali šta mu znači sama nagrada, ali i koliko mu je važan Miroslav Krleža kao profesionalnom čitatelju i izdavaču: „Nagrada je ovaloploćena u trofeju koji se dobija, a to je žiroskop. Kada ga je Darko Cvijetić 2019. godine dobio za knjigu Schindlerov lift, mi smo tada bili u svrsi izdavača. Toliko nam je bilo drago da smo potpuno zaboravili na žiroskop, koji je jako dobro idejno rješenje, jer ljudi koji su ga dizajnirali, imali su svjesnost o uspravljenosti Miroslava Krleže među nama koji pišu, koji misle, bave se humanizmom i žele ostati na pravoj strani povijesti i čovjeka. Kad uzmem taj žiroskop, pokušaću izmjeriti kako je u mom životu u odnosu sve što se nakrivilo i sve što stoji ravno. Pa i kroz roman, kako to stoji u odnosu na vertikalu mog oca koji cio život jeste bio to, nikada se nije pogurio i prestao biti ta vertikala.“
Govoreći o iskustvu pisanja trilogije Ja sam koja se sastoji iz tri dijela: Koreja, Manijak na tavanu susjedne zgrade i Tri očeve smrti i koja je od gotovo 2500 stranica rukopisa svedena na manje od 500, Uzunović kaže: „Kroz ovaj roman sam osvijestio da je pisanje teksta više komponovanje teksta, gradacija i razvoj, nego što je to završavanje u neko dogledno vrijeme. To je proces u kojem se mijenjaš i mijenja se tvoj odnos prema tekstu i onome što želiš da kažeš. Ono što je nastajalo 25 godina imalo je svoju završnicu u posljednje dvije godine, 2019. i 2020. kada sam zbog uticaja korone na ono što radimo, osjetio da imam pauzu i intenzivno pokušao da pospajam materijale koje sam pisao. Prvo je nastala treća knjiga, pa sam pisao prvu, a onda sam tražio valencije da pokopčam sve. U trećoj knjizi se pojavljuju neki moji svjetonazori koji određuju da to jeste autofikcijski, pa i autobiografski tekst. Pažljivi čitatelji će vidjeti da sam mnogo uložio u to da protagonistu provučem kroz sve registre i učinim ga različitim svaki put.“
Naš sagovornik je govorio i o autocenzuri, s obzirom na bogato uredničko iskustvo i koliko mu je ono pomagalo, odnosno odmagalo kao piscu: „Ponekad citiram stvari koje ne pišu u ovom romanu. Stalno sam operisao rečenicom Rat je završio. Može li se uopće zamisliti kraća rečenica od ove. koja nije u romanu, ali jeste u rukopisu. Ta rečenica je stradala u trenutku kad sam htio da brišem pojam rata iz knjige. Ono što sam htio reći o ratu i što su moji svjetonazori nije dio romana, iako ih posjedujem i jasno iskazujem gdje treba. No, rat je refleksija, miče tlo pod kojim hodaš, doživljava se u refleksijama koje dolaze i vrši sudbinske poslove na zemlji, barem kada sam ja u pitanju, ljudi oko mene i oni koji su bili građani BiH u trenutku kad su bila ratna dešavanja.“
S obzirom na to da od 1996. godine naš sagovornik na 1. januar sjeda da piše svoje književno djelo, govorili smo i o tome kako su izgledali ti januari, šta su bila očekivanja, stremljena i nade: „Institucija prvog januara je klasično ziheraštvo, kada nešto treba da počne. Napisao sam priču Koreja, objavljenu u tadašnjoj novini Zarez 1997. i tada sam ispod napisao iz neobjavljenog romana Koreja. Bila je to velika količina nade i očekivanja, da pričom od 10 kartica počinjem roman, ali privilegija pisca je da govori i o knjigama koje nisu napisane. Međutim, priča Koreja danas otvara roman Ja sam. Dobro je imati iluziju da će sve biti završeno iste godine.“
Damir Uzunović tvrdi da književnost postoji da zapamti sve ljude, kojih je oko 500 zapisao u svom romanu, a da je sjećanje promjenljivo. Prilikom interpretacije vlastitih sjećanja svojim najbližima, nailazio je na različite verzije istih događaja: „Pišući književnost sa nebrojeno mnogo likova, ona se približava svetim knjigama Bibliji i Kur'anu, gdje se navodi da će svi ljudi koji su ikada živjeli na svijetu ustati da saslušaju svoj posljednji sud. To je lijepa ideja, da svi ustanu i vide se da su postojali u trajno zamišljenom vremenu. Svaki ljudski lik i život koji je prošao i koji se živi zaslužuje neku vrstu napomene ili književne obrade, jer ne postoje identične sudbine. U svakoj promjeni sjećanja postoji jedna ljepota.“
Uzunoviću smo postavili i najnepopularnije pitanje koje novinar_ka može postaviti književniku_ci, a tiče se naslova i toga da li Ja sam za neupućenu publiku i one koji ne poznaju Damira Uzunovića može zvučati previše nadmeno i tendenciozno: „To je prvi dojam sa Ja sam, ko će biti, nego onaj koji piše.
Knjigu otvara citat Gyorgy Konrada koji kaže da na pitanje o smislu života pisac odgovara pričom o sebi. To je ponovo garancija da je taj Ja sam onaj koji piše. No, strpljiv čitalac će vidjeti da Ja sam pravi transfer, tranziciju iz knjige u knjigu. Prvi Ja sam je najbliži autorskom, jer je on tu nevin i sve što se dešava, dešava se njemu. U drugoj knjizi Ja sam prelazi na drugog i ispunjava se kroz sve drugo Ja, a u trećem, jednom kad je konsolidovano, Ja sam se raspada na sve koji su tu i živi sa protagonistom koji svakim danom sve više gubi Ja, razotkrivajući se na jedan drugi način i definišući vezu između živih i mrtvih koja se nikada ne prekida i stalno je sa nama.
Na drugom izdanju knjige imao sam priliku da popravim neke greške, a jedna od njih je i godina rođenja mog amidže Halida i juče sam išao na groblje. Počeo sam da skidam snijeg s pogrešnog monolita i naišao na ime koje nije njegovo, te sam otišao na susjedni i ispod snijega i leda se ukazivalo amidžino ime i prezime. Još uvijek imam trnce u prstima i jagodicama kojima sam grebao taj led i snijeg. Mnogo puta u životu sam se smrzao, ali me nikada nije tako dugo držao osjećaj peckanja i boli. I to je jedan od načina da se veza živih i mrtvih ne prekida.“