Imam proljev i evo već desetak minuta, pola pauze za ručak, sjedim i molim Boga da ova moja muka prestane. Uzalud, izgleda da sam mu se dobro zamjerio jer on ne uslišava moje želje već drugi dan. Iscjedilo me k’o limun. Uzeo bih bolovanje ili slobodne dane, ali se bojim za radno mjesto. Valja mi raditi, kako vidim, dok ne krepam, jer sa ovom platom jedva sastavljam kraj s krajem.
Nakon kraćeg razmišljanja vadim sendvič iz ruksaka, skidam najlon i počinjem da jedem. Ne bih ja ovako ni u snu, ali sam svjestan da vremena nemam i da za desetak minuta moram biti na svom radnom mjestu. Kod gazde kapitaliste nema dangubljenja jer otkaz se dobija bez pardona i za svaku sitnicu. Nekako smo se izborili za dvadeset minuta pauze dnevno, što je, na deset do dvanaest sati rada, nedovoljno za bilo šta. Ne smije niko da se buni jer desetine drugih samo čeka da uskoči na tvoje mjesto. Niko ne smije ni da prijavi ovo robovlasništvo i grubo kršenje osnovnih radničkih prava, šta ćemo ako vlast sazna pa se za kaznu firma zatvori. Onda smo tek, da prostite, jebali ježa u ledja.
I dok blago omamljen smradom vlastitih fekalija žderem sendvič dobijen jučer na mitingu podrške ovima na vlasti, počinju da me pucaju fleševi iz prošlosti.
Sredinom osamdesetih radio sam u državnoj firmi, dodjem u sedam ujutro, a već oko pola jedanaest pobjegnem s posla. Bilo previše zaposlenih pa kad šmugnem ili se čak ne pojavi četvrtina smjene, niko ni ne primjeti. U jedanaest sam već u kafani, a oko podneva, nakon 3-4 kratka pića uveliko pominjem mater direktoru, proklinjem radnički savjet, kritikujem režim, član 133 i takozvani verbalni delikt.
A nije da se loše živjelo, trosoban stan, otplaćen golf, vikendica u rodnom kraju, svake godine more, četrnaest dana u radničkom odmaralištu, zimi u planini sedam dana, djeca besplatno na fakultetima, nijednog kredita.
Dok završavam prvu polovicu sendviča nastojim da odgonetnem uzrok ove moje muke. Pažljivom igrom detekcije, kao u kviskoteci, prvo pravim listu šta sam sve unosio u sebe prije nego što me je ovo snašlo, šta sam objedovao:
Krompir iz Moldavije, grašak iz Rumunije, krastavci iz Albanije, meso iz Bugarske. Ništa domaće. Sistemom eliminacije odbacujem jedan po jedan prilog i dolazim do glavnog jela – mesa. Govedina iz konzerve, bila snižena, pa kupio. Čitao sam u novinama da su negdje uhvatili i zaustavili preprodaju iz nekih vojnih rezervi starih preko trideset godina. Mora da je to dopalo mene.
Pojedem sendvič, obrišem zadnjicu, pa iz ruksaka vadim paketić. Gledam u njega pa podjem čitati:
Seni Super 2 su dnevne pelene za inkontinenciju, za odrasle u veličini M ili medium, namjenjene osobama sa obimom struka od 75 do 110 cm.
Svaka pelena ima implementiran:
Extra Dry System (EDS), koji omogućava upijanje velike količine tečnosti u kratkom vremenskom periodu, ali tako da površina pelene ostane suva, a samim tim i koža.
Air Breathable System, koji pelenu čini vazdušno propustljivom, te koža može da diše.
Latex Free System, koji alergijske reakcije i iritacije kože svodi na minimum.
Odour Stop System, koji specijalnim antibakterijskim upijajućim jezgrom sprečava razvoj bakterija i neprijatnih mirisa.
Ove bi trebale biti dobre, pomislih, ako je vjerovati radnim kolegama koji ih iz predostrožnosti, za svaki slučaj, redovno nose. One prijašnje, malo jeftinije, što sam koristio, puštale su nakon prvog mokrenja u njih. S ovim novim, uvjeravali su me, neću imati nikakvih problema.