Zoran Teofilović

Sjedio sam sa jednom guzicom na tri stolice. Jeo sam tufahiju, slušao Konstraktu “nemam šamana…jebiga” i čitao srednjeuropsko kapitalno djelo “VILE OD HRVATSKE ELITE”....

Svaki put kad idemo na neki duži put autom pitamo ovog našeg mladjeg kenjca (tipično američko derište) da izabere šta ćemo od “domaće” (“strana” je u kolima zabranjena) muzike slušati u vožnji. On otprilike tri od pet puta kaže – Dino.

Pored toga što još uvijek živi u Jugoslaviji, Dušan Kojović je već trideset i kusur godina fizički prisutan u gradiću Kerepehi na Novom Zelandu.

Ređaju se govornici, svako svakog nadgornjava. Puna su im usta pravde, jednakosti, istine, ponosa i bune. Zapjenita odozgora, obraća se svila i kadifa ritama i dronjcima. Pronose avaz da je vakat doš’o, valja nam opet u rat!

Projekat “ B 2050” započeo je 2020. godine. Stanovnici jedne opštine u Bosni i Hercegovini su 25 godina nakon rata, uviđajući da samo nepovratno tonu u još veću materijalnu i kulturnu bijedu, odlučili da okrenu list i probaju nešto novo.

Sjedio je na kamenoj klupi pored groba svog oca. U zadnje vrijeme učestao je sa posjetama.

Šest punih godina sam proveo u Njemačkoj. Kao izbjeglica.

Svako malo se može pročitati ili čuti da su društvene mreže zlo i da na njima nema ništa pametno. Čisto gubljenje vremena i zaglupljivanje. I to je uglavnom tačno

Josip Pejaković, doajen bosanskohercegovačkog glumišta, je jednom prilikom rekao da je majka samo jedna i da se shodno tome nijedna maćeha ne može voljeti...