Mi smo u nekoj velikoj regresiji. Stvari ne idu na bolje i ne
razvijaju se. Mi ni nakon 30 godina od rata ne znamo gdje smo. Niti smo
ovamo, niti tamo. Mislim da taj neki patrijarhalni sistem ovdje je dugo
opstao”, kazao je ovo u intervju za Raport Senad Bašić, jedan od najboljih bosanskohercegovačkih glumaca te profesor na Akademiji scenskih umjetnosti u Sarajevu.
Za Raport je govorio o svojoj dugogodišnjoj karijeri i saradnji sa Mustafom Nadarevićem. Osvrnuo se i na kinematografiju u našoj zemlji, ali i na zanimljiv način prokomentirao bh. političare.
Između ostalog, otkrio je i svoje buduće projekte.
Vrlo je teško opstati
Kada smo dogovarali ovaj intervju, kazali ste mi da puno
radite sada sa studentima te da su ispiti u toku. Stoga moje prvo
pitanje je kako ste i jeste li se umorili?
Hvala vam na pitanju. Jesam, zaista sam umoran. Imali smo ispit i u
petak i u subotu. Radimo intenzivno na pripremama za predstavu “Kralj
Tvrtko”. Radimo od 11 ujutru, pa onda imamo časove od 16 do 19
sati, onda opet idemo na probu. Radimo po 12 sati intezivno. Mogu da
kažem, bilo je naporno ove akademske godine.
Šta savjetujete studentima? Jeste li strog profesor?
Nisam strog profesor, jer ja ne vjerujem u tu vrstu pedagogije. Ovdje
se radi o kreativnosti, ljubavi, umjetnosti i nekako gledam da moj
odnos sa studentima bude prijateljski. Želim da bude zasnovan na
uzajamnom poštovanju, pa čak i nekoj jednakosti u kojoj sam ja taj prvi
među jednakim. Ne znam i ne želim drugačije. Nisam od onih koji smatraju
da treba da kroz autoritet i neke torture treba dolaziti do nekog
rezultata. Više sam za neke maratone i duge staze. Posao glumca je jako
težak i vrlo je teško opstati u ovom poslu i živjeti od njega. Veliki
broj glumaca na samom početku odustane, odluče da nađu drugi posao.
Pokušavam da ih ostrastim i naučim da istinski zavole ovaj posao. Samo
onda sam uvjeren da iz te ljubavi to može da traje i tako mogu da rade
na sebi kada ostanu sami, a mi postanemo suvišni.
Kratko bih da se osvrnemo i na performans ispred Narodnog
pozorišta pod nazivom “Together”. Ovaj performans se izvodi na ulicama
širom Slovenije i drugih država Evrope, međutim u Sarajevu su stigle
oštre reakcije. Kako Vi gledate na to?
Pogledao sam na Facebooku šta se dešavalo, jer smo mi imali probu u
tom periodu. Iskreno, tog dana ništa nisam vidio od Parade do tog
performansa. Mi smo u nekoj velikoj regresiji. Stvari ne idu na bolje i
ne razvijaju se. Mi ni nakon 30 godina od rata ne znamo gdje smo. Niti
smo ovamo, niti tamo. Jednom nogom smo tamo, a drugom negdje drugo.
Nemam pojma šta bih vam rekao. Mislim da taj neki patrijarhalni sistem
koji je ovdje jako dugo opstao.
Mi smo preskočili period demokratije koji započinje sa francuskom
građanskom revolucijom, kasnimo nekih 100 godina. Dovoljno je samo reći
da je naš teatar otvoren ne zato što smo mi tako htjeli, nego zato što
je Austro-Ugarska otvorila teatar kako srpske glumačke trupe ne bi
dolazile preko granica u Bosnu i širile komade koji su pozivali na
ujedinjenje Srba. Stoga, u tom smislu, gotovo sve što se tiče glume i
glumovanja je nama nametnuto od strane stranaca, pa tako, između
ostalog, i Narodno pozorište Sarajevo. Doduše, jedino Kamerni teatar 55
smo mi osnovali. Utemeljio ga je Jurislav Korenić zajedno sa Rejhanom Demirdžićem.
Imali su hrabrosti da krenu u jedan eksperiment i naprave jedan pravi
sarajevski teatar. Pokazalo se to ispravo, jer Kamerni teatar 55, bez
obzira na sve, je jedan od najprepoznatljivih teatara u regiji.
Kako je bilo raditi sa Mustafom Nadarevićem
Igrali ste u velikom broju pozorišnih uloga, glumili u
najboljim bh. filmovima… Međutim, uloga Faruka Fazlinovića je
televizijska uloga, koja je oduševila cijelu regiju.
Iskren da budem, imao sam ponude prije toga, ali nisam htio
prihvatiti jer sam vjerovao da je to posljednja stvar koju treba da radi
glumac. Uvijek sam preferirao teatar, pa onda film, a za TV sam se
pravio “Englez”. Tako je sve bilo, dok nisam shvatio da smo mi mala
sredina i da ovdje glumac da bi opstao egzistencijalno mora da radi sve
što je glumački posao. Tu spada i TV i film, teatar, ali i novi mediji
također. Prosto, mora da bi opstao i glumac i njegova porodica. To je
razlog zbog kojeg sam odustao od tog stava, uprkos tome što sam tako
učen. Englezi kažu da u teatru mogu biti samo talentovani, na filmu tako
neka sredina, a na TV može svako.
Često Vas i zovu Faruk. Smeta li Vam nekada što Vas zovu po ulogama?
Glumcu to imponuje, jer to znači da je uloga “ušla” u narod i da je
ostalo zapamćeno. Ima jako puno uloga koje glumci naprave, a uopšte ih
narod ne zapamti. Jednostavno ih ne primijete. Težak je to put. Učim i
studente da glumu zaista treba da prepozna publika, ali i da je zavoli.
Onda na taj način glumac biva prepoznat.
Mada, to nije ništa novo. I u Americi se glumci dijele na prepoznate i
neprepoznate. Zbog glumaca ljudi kupuju karte, a ne zbog filma ili
reditelja. Prepoznatih glumaca nema puno. U Hollywoodu ima desetak
muških i 10-ak ženskih koje zna cijeli svijet za njih. Mi živimo u
jednoj maloj sredini i zato je svaki kulturni napor koji napravimo u BiH
za zlatnu značku. To se podrazumijeva i za izložbe, predstave,
koncerte, filmove…
Dugo godina ste intenzivno sarađivali sa Mustafom
Nadarevićem. Kako je bilo raditi sa čovjekom poput Mustafe Nadarevića?
Jesmo li dovoljno cijenili Nadarevića, onoliko koliko je zaslužio?
Bosna je cijenila Mustafu Nadarevića. Bosna ga je napravila. Njegova
prva glavna uloga je bila u “Mirisu Dunja”, tada je imao 44. godine.
Poslije te uloge ide uloga “Otac na službenom putu”, a onda ga zovu u
Beograd gdje glumi u filmu “Već viđeno”, a u Zagrebu igra uloga Leona
Glembaya. Mustafu i njegovu karijeru je suštinski napravila BiH. Ono što
je radio u Zagrebu su pretežno bile serije i u teatru. Međutim, baš sam
sada završio jedan film u Zagrebu i ono što sam čuo – nije kotirao kao
što je ovdje u BiH.
Sve će doći na svoje
Kako sada gledate na deset godina snimanja ove serije. Je li bilo naporno?
Bilo je jako naporno. Ustajao sam u 5 sati ujutru, na setu bi bio u
6. Na Akademiji bi bio od 16 do 19 sati, a onda bih imao predstavu
navečer. Znalo se desiti da dođem kući navečer i nemam snage čak ni da
izvadim scenarij za sutradan.
Trajalo je deset godina snimanje i to je jako dug period. Dolazi do
zamora materijala i to ne samo kod glumaca, nego i kod autora, pisca,
reditelja i cijele ekipe. Niko nije ovoliko dugo snimao ni u BiH, a ni
regionu. Lud, zbunjen, normalan je imao 12 sezona po 24 epizode. Inače,
sezona u normalnim zemljama traje osam ili 12 epizoda, samo kod nas je
24.
Nakon višegodišnjeg rada i produkcije završen je novi
dugometražni igrani film scenariste i reditelja Jasmina Durakovića
“Praznik praznine“. Kada možemo očekivati premijeru?
Film će biti prikazan u Puli i to će biti regionalna premijera. Film
još uvijek niko nije vidio. Poslije toga sam napravio još jedan film sa Pave Marinkovićem.
Imao je radni naslov “Vampiri sa Miljacke”, a Marinković želi da se
film zove “Bosanski lonac”. On je inače i umjetnički direktor Pula Film
Festivala. To sam zadnje radio, završio sam krajem aprila i negdje oko
70 posto uloge je bilo na njemačkom jeziku. To je jedan od najtežih
radova koje sam radio jer sam malo i podcijenio njemački jezik. Nisam
ušao dobro spreman, a ni produkcija mi nije omogućila dobre pripreme.
Morao sam sve sam. Montirana je slika i ton će biti montiran u
septembru. Treba da izađe naredne godine, ali ne znam na kojem
festivalu.
Koje projekte spremate u budućnosti?
Spremam sada “Kralja Tvrtka”. Premijera treba da bude u BKC-u. Onda
ćemo ići u Srebrenik, tamo ćemo igrati na Tvrđavi. Mislim da će ovo biti
veoma zanimljivo za publiku iz prostog razloga što je roman Jasmina Imamovića “Ljetopis
o Kralju Tvrtku”, bosanskom kralju, napisan iz vizure srednjovjekovne
Bosne, a nije napisan iz vizure Beograda, Zagreba. Roman je obilato
potkrijepljen historijskim činjenicama.
Pored toga što ste glumac i profesor, Vi ste i suprug, otac, djed. Je li bilo teško sve uskladiti?
Svakome je teško. Nekako sam imao sreću da sam odvojio djecu od sebe.
Oni žive samostalno. Kćerka mi je u Berlinu već devet godina, zajedno
sa unukom. Sin je završio na Akademiji scenskih umjetnosti produkciju,
ali još se nije zaposlio. Ne ide to tako lako, nisam nešto politički
aktivan ali nije ni on. Siguran sam da će sve doći na svoje i biti
dobro.
Država treba pomagati mladima
Situacija u kinematografiji BiH godinama je sve lošija. Nema
baš ni televizijskih serijala, javni servisi su u kolapsu. Da li
očekujete da će se nešto popraviti u tom području?
Najveći problem je u tome što se ne poštuje standard koji jeste izdan
odavno u Evropskoj uniji. Na milion stanovnika jedan film, znači ako
Njemačka ima 100 miliona stanovnika, ide 100 filmova. I to samo kroz
fondove i samo ono što Fondacije za kinematografiju pomažu filmovima.
Greška koja se ovdje dešava je da ukoliko izdvojimo tri milion maraka za
film mi imamo 35 aplikanata koji dobiju po 10-15 hiljada maraka, sa
kojima ne mogu ništa.
Sa tim novcem ne mogu angažovati niti jednog saradnika. Mislim da je
to velika greška. U Švicarskoj pomaže država samo prvi i drugi film.
Ukoliko ne naprave ništa za prvi i drugi film, treći neka ti Bog
pomogne, a ako naprave nešto, dobiju nagradu i budu zapaženi, država će
pomagati i u trećem filmu. Ovdje se događa jedna nevjerovatna stvar,
ljudi koji prave svoj peti film, a imaju iza sebe po 100 nagrada
apliciraju kao djeca koja su na Akademiji završila režiju i onda se
ispostavlja da oni nikada neće napraviti svoj film. Ono što ja predlažem
i prva stvar koju mora uraditi Fondacija za kinematografiju je da samo
podrže prvi i drugi film, ali u cijelom iznosu budžeta. Primjera radi,
kao da se jedan Kusturica takmiči sa nekim djetetom od
20 godina, umjesto da traži novac od nekog jakog sponzora, kao što rade u
Hollywoodu. Država treba da pomaže mladima, prvi i drugi film, ako
ništa ne naprave nek se snalaze za treći.
Je li teško biti glumac danas u BiH?
Generalno je teško biti glumac bilo gdje u svijetu. Opet se vraćam na
to da treba neko da zavoli vašu glumu i da vas publika vidi. Dosta na
samom početku odustane. Svaka umjetnost je teška. U principu, ako se
čovjek potpuno preda umjetnosti i ako to zavoli do nekog usijanja,
strasti – to postane bukvalno sastavni dio njega. Samo tada može živjeti
od glume i njegova porodica može živjeti od glume. To je teško i
rijetko, ali tako je u svim umjetnostima. Treba svakom skinuti kapu ko
uspije živjeti od umjetnosti, ipak je to jedan elitizam u svim
društvima.
Na samom kraju razgovora moram da Vas pitam, pratite li političku situaciju?
Iskren da budem jako rijetko, jer ne mogu više da gledam tu okupaciju
medija koju su napravili političari. Brat mi živi u Kopenhagenu, nema
pojma ko je premijer, a samo nekada čuje da je neki ministar koristio
privatno mobilni telefon za neki razgovor i onda ga parlament natjera na
ostavku, a radilo se o 50 eura. Mi imamo premijera na optuženičkoj
klupi. Mislim da razumijete šta želim da kažem.
Političari su doveli svoje ljude u medije i napravili ih svojim
plijenom. Upalite bilo koji televizijski program, kako domaći tako i
regionalni, samo će iskočiti Zoran Milanović, Aleksandar Vučić, ali i ovi naši. Najveća istina je ono iskakanje iz frižidera. Naši političari isto izlaze iz frižidera.
Političari, oni koji ih postave, moraju imati hrabrosti da im ne daju
toliko prostora jer udaviše narod, omladinu… Ovo je psihološka tortura
koja oštećuje ljudski duh, pa čak i ljudske vrline. O čemu oni pričaju i
čime se bave? Oni se bave je li ovaj go prošao ispred Narodnog
pozorišta, a ovaj ukrao 100 miliona. Ukoliko moram da biram, onda ću
ovog što je go šetao, a nisam za ovog što je ukrao 100 miliona i još
govori ‘nisam, Allaha mi’.