Najpoznatiji po svom ikonoklastičkom, naizgled improviziranom stilu
snimanja, kao i nepokolebljivom radikalizmu, Godard je ostavio trag
nizom sve više politiziranih filmova u 1960-ima, prije nego što je
posljednjih godina uživao u nevjerojatnom oživljavanju karijere, s
filmovima kao što su Film Socialisme i Goodbye jeziku dok je
eksperimentirao s digitalnom tehnologijom.
Rođen u Parizu 1930., Godard je odrastao i išao u školu u Nyonu, na
obalama Ženevskog jezera u Švicarskoj. Nakon što se nakon završetka
školovanja 1949. godine vratio u Pariz, Godard je pronašao prirodno
stanište u intelektualnim “kino-klubovima” koji su procvjetali u glavnom
gradu Francuske nakon rata i bili izvor francuskog novog vala.
Ubrzo je upoznao filmskog kritičara Andrea Bazina te redatelje
Françoisa Truffauta, Claudea Chabrola i Jacquesa Rivettea te počeo
pisati kritike za nove filmske časopise poput Bazinovog Cahiers du
Cinema.
Godard je u svojim tekstovima branio tradicionalne holivudske filmove
te hvalio redatelje poput Howarda Hawksa i Otta Premingera. Francuz je
hvalospjevima obasuo glumca Humphreyja Bogarta, što se kasnije vidjelo u
njegovom najpoznatijem filmu “Do posljednjeg daha” koji je izašao 1960.
godine.
Godard ga je snimio na ulicama Pariza, a koristio je vrlo malo
umjetne rasvjete. Scenarij filma mijenjao se svakog dana. Glavni glumac
filma Jean Paul Belmondo postao je velika zvijezda upravo zahvaljujući
tom filmu, a Godard je na filmskom festivalu u Berlinu nagrađen za
režiju.
Godard je tokom 1960-ih godina snimio niz zapaženih filmova kao što su “Žena je žena”, “Prijezir” i “Alphaville”.