Već danima traje bitka u Bloku 63.
Uveče se narod skupi, pa ujedinjen pruža
građanski otpor, dok se preko dana tu na terenu muvaju kojekakvi likovi.
Posmatraju i mjerkaju.
Ali narod omudrio, pa su gotovo svi naoružani
mobilnim telefonima. Ne možeš ni da pr'neš, da prostiš, a da te neko ne u'vati
u kadar. Onda ovi unajmljeni nasilnici u crnim odorama ipak moraju da se
ponašaju pristojnije. Vide im se lica. Nezadovoljna, jer ne mogu bez posljedica
da mlate djecu koja se tu vrzmaju, starije gospođe ili mušku gospodu,
penzionersku.
Piše im na facama – šteta.
***
Blokovi na Novom Beogradu su posebna priča.
Neka vrsta spontane autonomnosti. Vole da se kurobecaju zbog toga, ali ne uzimajte
im to za zlo. Ima neke iskonske hajdučije u njihovom djelovanju. One iskrene,
nepatvorene i samonikle. Kao neki dišpet, dalmatinski. Zna moj drug Staja.
U Blokovima je bilo humanitarnih turnira u
malom fudbalu i basketu koji su posvećeni rano preminulim drugarima. Bilo je i
drugih humanitarnih akcija i izraza solidarnosti kao što je borba na Savskom
nasipu. Prosto rečeno, postoji jedna mala, specifična subkultura koja odvaja
Blokove od Novog Beograda i ostatka velikog Belog grada. Mlađi žitelji ovog
naselja posebno osjećaju ove talase. Oni tu između betonskih kula, istinski
stasavaju – prvi put poljube curu, potuku se, pobijede i izgube utakmicu,
osjete tugu, bijes, radost, žalost. Ponekad se i zapali cigar, a ponekad i
džokavac. Šta ćeš, odrastati se mora.
Koliko znam, sada već legendarna humanitarna akcija
„Trojka iz Bloka“ je nastala upravo na ovom živopisnom tlu, tačnije u školskom
dvorištu beogradske škole u Bloku 21. Super jednostavna i pomalo naivna akcija,
prerasla je u legendu humanitarnog rada lako prepoznatljiva na Balkanu, a i
šire. Neko bi rekao da je to već dovoljno.
***
Momci koje poznajem bi rekli da su oni „Beton
iz Bloka“. Veoma popularna je pomenuta humanitarna akcija „Trojka iz Bloka“, a
rekao bih sada da dolazi i novi talas. Možemo ga možda nazvati „Blok iz Bloka“.
On baštini građanski otpor Beograđana prikazan
nebrojeno puta u raznim istorijskim vremenima i okolnostima, ali najviše
podsjeća na relativno skoru bitku za „Peti parkić“ na Zvezdari kada su uporni i
složni građani odbranili parče parka okruženog asfaltom i betonom. Danas je
tamo divno malo igralište sa košem i svjetlećim toboganom. Uvijek je puno djece
koja uživaju na njemu. Divna slika, svaki put kad prođete. Slika života koju priželkujete
da vidite oko sebe. Dodir novog života.
Otpor građana u Bloku 63 je važan na više nivoa
jer pokazuje da nismo skroz otupjeli, da nas nije pojela politička konfuzija i
anemija, da nismo postali apolitični zombiji. Boriti se protiv betonizacije
grada je danas pitanje normalnosti, kao i morala (koga skoro da nema u javnom
prostoru). Pa opet, ljudi ponekad ne shvataju da je borba za ispravne stvari
važna i da ne smije prestati iako se naslućuje ishod. Kako kaže Arsen Dedić u
stihovima – „Pobjedom se poslije čini, izgubljeni neki rat ..“. Pitajte srpske
umjetnike, ali o tom nekom sledećom prilikom.
Dužni smo se opirati tiraniji, ma iz kog izvora
ona dolazila. Ovog puta stiže zakukuljenim putevima investitorskog urbanizma
koji jede koštanu srž gradova. Urbana leukemija, teško izlječiva.
Građani Beograda taj barjak slobode sjajno nose
u Bloku 63 i demonstriraju da smo još uvijek duhovno živi. Bez obzira na
nepovoljne okolnosti brutalizma odrođene vlasti i trenutnog nepostojanja
moralnih načela u savremenim društvima.
Lučonoše otpora i promjena iz Bloka. Blok iz
bloka, za sve nas grešne.
Neponovljiva moć životnog instikta.
Biće nam bolje kad shvatimo da su Hrabre
žene Kruščice dio iste narodne grupacije.
A valjda smo blizu ..