Danakil pustinja leži u severoistočnoj Etiopiji, na 100 metara
ispod nivoa mora. Išarana mnogim vulkanima i potocima lave, proglašena
je od strane Nacionalne geografije najokrutnijim mestom na planeti.
Voda koja je bila ovde isparila je zbog pomeranja zemljine kore
koje je dovelo do podizanja Danakila na sever, čime je ovo područje
odsečeno od mora a za sobom je na bivšem morskom dnu ostavila debeli
sloj soli. Sumpor i alge pretvaraju vruće izvore u mlake, živih boja.
Kada voda ispari, soli i minerali oblikuju živopisnu koru. Na lokalnom
jeziku njegovo ime znači “planina koja se dimi”, a njegovu južnu rupu,
sa koje se obično sliva lava, stanovnici zovu “ulaz u pakao”. Erta Ale
visok je 613 metara i nalazi se u depresiji, tj području ispod nivoa
mora.
Na vrhu se nalazi Lavino jezero, jedno od najstarijih na svetu.
Ipak, i u tako skromnim uslovima u Danakilskoj pustinji živi čak
130.000 stanovnika, nomada i stočara. Većinom su to pripadnici naroda
Afari i Tigranje koji se uz nomadsko stočarstvo bave i kopanjem i
vađenjem belog zlata – soli koje se zatim karavanima odvozi na prodaju.
Afarska šatorska kuća poznata kao “ari” sastoji se od štapova
pokrivenih krevetskim prostirkama. “Bura” ili logor se sastoji od dva
ili više arija, te su za njega odgovorne žene. Afari svoju ishranu
zasnovanu na mesu i mleku upotpunjuju tako što so koju otkopaju u
pustinji, isto kao i višak mleka i životinjske kože, prodaju na pijacama
u Senbeteu i Batiju.
Kako nastanjuju neke od najsurovijih delova sveta, pleme Afara
poznato je po svojoj prilagodljivosti, divljaštvu, ali i neustrašivosti i
ponosu. Pa ipak, u suvim i vrelim delovima severoistočne Etiopije danas
ih prati reputacija najzanemarenije etničke grupe u zemlji.
Iako su, kao kod većine naroda, neki njihovi pripadnici migrirali
u gradove i prihvatili “zapadni” ili kosmopolitski način života,
većina Afara su još uvek nomadski stočari koji gaje koze, ovce i krave u
pustinji. Tokom sušnih sezona većina ih migrira i logoruje na obalama
reke Avas. Kamile su glavno prevozno sredstvo dok putuju od pojilišta do
pojilišta. Većina migrira u visoravni s dolaskom kišne sezone kako bi
izbegla poplave i komarce.
Afari su snažno povezani sa životnom sredinom i divljim
životinjama, te dele zemlju i njene resurse sa životinjama, bez da im
čine štetu. Zahvaljujući tome Afari se smatraju zaslužnim za očuvanje
endemskog afričkog divljeg magarca, koji je izumro u drugim sredinama.
Zbog siromaštva zemlje na kojoj žive i pustinjskog kraja (godišnje
padne manje od 300 mm kiše, a temperature se vrlo retko spuštaju ispod
40° C), nemaju prirodne izvore vode pa im se ona dovozi cisternama iz
drugih područja.
Struju ima samo glavno afarsko naselje Asaita, ali u isto vreme
ima je samo polovina naselja, nikada celo. Toliko surova i nemilosrdna,
pustinja Danakil je verovatno poslednje mesto na kom biste poželeli da
završite.
Izvor:Noizz.rs