List Washington post navodi da su sljedeće rastuće tenzije sa Zapadom i
prenosi izjavu Jelene Šmelove, kopredsjedavajuće u Putinovom izbornom
štabu, koja je nakon izbornih rezultata izjavila da su ti rezultati
konsolidovani odgovor na pritisak koji se trenutno primjenjuje na
Rusiju.
Gleb Pavlovski, bivši savjetnik Kremlja, koji je postao istaknuti
kritičar Putina, za Post ocjenjuje da je britanska premijerka Theresa
May uručila Putinu “predizborni poklon” tako što je optužila Rusiju za
napad na bivšeg špijuna Sergeja Skripala.
“Britanski odgovor naljutio je Ruse i to tako što je motivisao neke
birače da izađu na izbore iako bi oni ostali kod kuće”, kaže Pavlovski.
Post ocjenjuje i da Rusija još mirnije prati eskalaciju nasilja u
Siriji, gdje njihova borba u kojoj podržavaju predsjednika Bašara al
Asada povećava rizik od vojnog sukoba sa Sjedinjenim Američkim Državama.
Vladimir Frolov, nezavisni vanjskopolitički analitičar sa sjedištem u
Moskvi, navodi za isti list da je problem za Putina taj što on planira
da sukobi eskaliraju umjesto da radi na njihovom smirivanju.
S osvajanjem još jednog šestogodišnjeg mandata situacija na papiru je
jasna za Putina. On ima 65 godina i vladat će do 2024. godine, što je
skoro četvrt vijeka, konstatuje Washington post, ali i postavlja
pitanje: šta onda?
Analitičari se slažu da ne bi bili iznenađeni da Putin pokuša produžiti
svoju vladavinu i to tako što će prepisati recept kineskog predsjednika
Xi Jipinga i ukloniti ograničenja koja se odnose na broj mandata ili da
organizuje neku vrstu vanpolitičkog procesa koji bi ga pretvorio u
nacionalnog lidera sličnog iranskom ajatolahu.
“Neko ko tako dugo vlada bit će u iskušenju da možda nastavi na isti
način,” rekao je Andrei Kolesnikov, vodeći stručnjak za domaću politiku u
istraživačkom centru Carnegie Moskovskog centra. “Za osobu koja je
anektirala dio druge zemlje praktično nema granica”.
Nema nade za liberalne reforme u Putinovoj Rusiji
Na vezu između izbora u Rusiji i aneksije Krima podsjeća i Tony Barber
iz Financial Timesa te navodi da su izbori služili kao pozorišni komad
za demonstraciju snage predsjednika Putina i to na isti način na koji je
ona demonstrirana prema međunarodnoj zajednici prilikom aneksije Krima.
Autor ističe da se osnovno pitanje odnosi na to koliko su promjene u
Putinovoj Rusiji realne, kako na domaćem tako i na međunarodnom planu.
Autor navodi da su poželjne promjene za poboljšanje privrednih kretanja,
kao i osiguravanje veće socijalne pravde i uklanjanje neizvjesnosti o
tome kako će politički sistem funkcionisati nakon predsjednika Putina.
Financial Times ocjenjuje i da bi obimne političke reforme osporavale
osnovno načelo predsjednika Putina – da je jaka država, koja ograničava
politički pluralizam, conditio sine qua non (neophodan uslov) kako bi
Rusija zauzela vodeće mjesto u globalnim kretanjima.
Kao u ranim osamdesetim, ovo je period visokih tenzija u odnosima između
Moskve i zapadnih zemalja. Sovjetski lider Mihail Gorbačov je želio da
odmrzne hladne odnose na međunarodnom planu, kao i da sprovede program
radikalne unutrašnje reforme. Postoje samo mali dokazi da Putin želi to
isto, zaključuje Financial times i dodaje da s obzirom na to kakve
promjene se smiješe u Rusiji u bliskoj budućnosti, malo je vjerovatno da
će to podsjećati na liberalizaciju krajem osamdesetih i početkom
devedesetih.
Putin i narednih šest godina
Protekli izbori u Rusiji su pravi primjer savremenih autoritarnih izbora, ocjena je The Wall Street Journala.
U tekstu list objavljuje i da je Vladimir Putin dobio još jedan
šestogodišnji mandat i to sa 73,9 posto osvojenih glasova. Ruski
predsjednik se pobrinuo da osigura ishod tako što je eliminirao bilo
kojeg ozbiljnijeg kandidata. Uklonio je svog najvećeg protivnika
Alekseja Navalnog, hapseći ga u nekoliko navrata, a Centralna izborna
komisija koju kontrolira Kremlj zabranila mu je kandidaturu. Navalni je
pozvao svoje pristalice da bojkotuju izbore, ali bila bi novost da Putin
nije uspio osigurati veliki odziv glasača.
The Wall Street Journal ocjenjuje i da kandidati koji su bili u utrci
nisu imali ozbiljnu finansijsku podršku, niti bilo kakav pristup
medijima. Kremlj je već odavno preuzeo sve elektronske medije koji
predstavljaju Putina kao branitelja opkoljene Majke Rusije koja stoji
protiv neprijateljske Amerike.
Putin vlada Rusijom već 18 godina, a vremenom je povećao svoju agresiju u
inozemstvu kako bi podržao nacionalizam kod kuće. Najnoviji hemijski
napad Kremlja u Britaniji, protiv nekadašnjeg dvostrukog agenta Sergeja
Skripala, upozorava da bi mogao ponovno eskalirati kada vidi Evropu s
oslabljenim liderima u Njemačkoj i Velikoj Britaniji. Baltik i Balkan su
dvije moguće mete nevolja i Zapad bi morao biti pripravan, upozorava
WSJ.
Što se tiče SAD-a, administracija predsjednika Donalda Trumpa bila je
jača od administracije njegovog prethodnika Baracka Obame u tome da mu
se suprotstavi, naprimjer slanjem smrtonosnog oružja Ukrajini. Ali Putin
se još uvijek nada da može manipulirati Trumpom u nekoj vrsti pregovora
za regionalnu dominaciju Kremlja. Trump ne bi trebao pasti na to,
zaključuje ovaj medij.
Putinov naredni korak – rebrendiranje Rusije
U komentaru za Reuters Agnia Grigas piše kako četvrti mandat Putinu
daje mogućnost da ojača svoju moć, nastavi ekspanzivnu vanjsku politiku i
eskalativno obračunavanje sa Zapadom. Ipak, jedan od njegovih
značajnijih ciljeva koji će povećati njegov utjecaj može biti razvoj
postsovjetske ideologije u Rusiji.
Britanska agencija smatra i da je, od kada je došao na vlast 1999.
godine, Putin definisao i postao sinonim za savremenu Rusiju. Do kraja
četvrtog predsjedničkog mandata 2024. godine (uključujući njegov mandat
premijera u periodu 2008.-2012.) Putin će vladati Rusijom duže od bilo
kojeg drugog ruskog ili sovjetskog vođe pored Staljina.
Još 2014. prvi zamjenik predsjednika Uprave Vjačeslav Volodin izjavio
je: “Ako postoji Putin – postoji Rusija, ako nema Putina – nema Rusije”.
Iako je Rusija široka i raznolika, postala je zemlja talac Putinove
ličnosti i njegove pojavne ideologije. To je poput krize identiteta.
Zemlja koja želi status velike sile i civilizacije, umjesto da bude
Putinovo osobno vlasništvo, Rusija zahtijeva definiranje misije –
ideologiju koja nudi poseban pogled na svijet, zaključuje Reuters.