Komentarišući pobjedu Francuske na Svjetskom prvenstvu, kolumnista
lista The New Yorker Adam Gopnik kaže da je njegov omiljeni fudbalski tim svojom
igrom demantovao sve one koji se protive imigraciji, a naročito Donalda Trumpa
koji je prošle sedmice tokom posjete Velikoj Britaniji izjavio da ova država “gubi
svoju kulturu zbog imigracije”.
Pročitajte isječke iz njegove kolumne:
Francuski tim, sada najbolji u najpopularnijem sportu na
svijetu, u potpunosti duguje svoju veličinu imigraciji, izuzetnim stvarima koje
samo kosmopolitska civilizacija može postići. Hibridni spisak igrača je već
slavan: odlični i nevjerovatno zabavni tinejdžer Kylian Mbappé, koji je u
pojedinim trenucima izgledao kao da igra neku drugu igru, drugačijim ritmom od
svih ostalih, potiče iz alžirsko-kamerunske porodice. Roditelji N’Golo Kantéa
su sa Malija, a Paula Pogbe iz Gvineje. A nisu samo igrači koji dolaze u
očigledno postkolonijalnom povratnom talasu dio ove priče, već i mnogi drugi
igrači koji imaju bezbrojne identitete. Lucas Hernández, koji je igrao ključnu
ulogu u pobjedi, rođen je u Marseju, ali je odrastao u Španiji, gdje se uvijek
takmičio na nivou kluba, što ga nije spriječilo da odigra prekrasnu ulogu za
Francusku, ili da slavi jednako glasno kao i svi ostali.
I, naravno, ova grupa je tek najnovije izdanje višestruko
poliglotskog tima koji je bio toliko dominantan u proteklih 20 godina – od proboja
imigrantskih zvijezda, sa veličanstvenim Zidanom, čiji su roditelji došli iz
Alžira. Nije slučajnost da je francuski tim postao veliki kada je postao
kosmopolitski i nije nefer reći da je postao veliki uprkos francuskom
skepticizmu prema kosmopolitizmu.
Jedno drugo mjesto, poslije sporta, gdje je ta vrsta
kosmopolitizma najvažnija jeste trgovina. Još u Bronzano doba, pluralizam,
makar i samo u lukama, bio je preduslov za prosperitet. Svaki uspješan
biznismen ga praktikuje, mada svi ne priznaju, a Trumpova nesposobnost da
razumije koristi od imigracije – kako ona donosi novu energiju, nove talente –
ide ruku pod ruku sa njegovom nesposobnošću da razumije prednosti dvosmjerne
slobodne trgovine. On očigledno može da razumije svijet samo jezikom siledžije,
samo jezikom dominacije jednog plemena ili familije nad drugima, on ne može
razumjeti zašto fudbal i slobodna trgovina postaju bolji što ih više ljudi ili više
vrsta ljudi igra.
Naravno, teško da je priča o imigraciji u Francuskoj uvijek
slavna. Oni od nas koji su slavili prvu pobjedu Francuza na Svjetskom prvenstvu
1998. godine, kao nezaobilazan korak prema francuskoj samouvjerenosti i kosmopolitizmu,
bili su razočarani, mada nismo trebali biti iznenađeni, kada su svjedočili
kontinuiranim poteškoćama koje proces imigracije predstavlja na obje strane.
Kontinuirana snaga Nacionalnog fronta je podsjetnik duboko ukorijenjenih starih
etničkih i religijskih mržnji, a masakri u slučajevima Bataclan i Charlie
Hebdo su podsjetnik kako brutalna i okrutno iracionalna nova mržnja može postati.
Imigracija je uvijek teška priča, koja zahvata niz generacija. Najgora stvar
koju je bilo ko mogao reći o sicilijanskim imigrantima u Americi početkom 20. vijeka
je da će oni donijeti svoja tajna kriminalna društva sa sobom u američke
gradove. Neki jesu. Ali nama je potpuno nemoguće zamisliti američki život bez
italijanskog prisustva u Americi, da to postaje još jedan primjer šire istine:
pluralizam je ključ za sretan život.
Sport ne liječi ništa, ali simbolizuje mnogo toga. Šta
francuska pobjeda u nedjelju simbolizuje jeste to da takmičiti se protiv
svijeta oko sebe znači takmičiti se sa svijetom oko sebe – imati svijet i sve
njegove resurse na svojoj strani, a ne odbaciti svijet u samoizolujućem
tantrumu.