Skupštinskim proglašenjem 3. oktobra 1990. godine ujedinjena
je Njemačka a taj događaj, koji je označio kraj “hladnog
rata”, odnosno blokovske podele sveta pre nešto više od četvrt veka,
sasvim sigurno bio je početak jedne nove epohe.
Savremena Nemačka, apsolutni lider Evrope i u svakom smislu centralna zemlja
Evropske Unije, četvrta je nacionalna ekonomija u
svetu i daleko najjača u Evropi. Bruto društveni proizvod Nemačke u 2015.
godini iznosio je 3.357 milijardi dolara, što znači da je BDP po glavi stanovnika
Nemačke te godine iznosio 45.270 dolara.
U periodu od 2003. do 2008. godine Nemačka je bila nacija sa najvećim izvozom
na svetu, da bi je 2009. Kina pretekla, a u 2010. našla se na trećem mestu iz
Kine i SAD.
I pre ujedinjenja Nemačke, odnosno pada Berlinskog zida, ekonomija Savezne
Republike Nemačke bila je ubedljivo najstabilnija i najjača ekonomija Evrope.
Iako je i pre okončanja “hladnog rata” dvojac
Pariz-Berlin bio kičma tadašnje Evropske Zajednice, tek po ujedinjenju Nemačke
njena uloga unutar Evrope posebno jača, u čemu je, kako izgleda, prelomni
momenat bio Mastriht, februara 1992.
Istina, i aktuelni pokazatelji ukazuju da je ekonomija istočnog dela zemlje,
nekadašnje Nemačke Demokratske Republike (Deutsćen Demokratisćen Republik, DDR)
u zaostatku u odnosu na zapadni deo Nemačke.
Prema istraživanju nemačkog ekonomskog instituta IFO, obelodanjenom aprila ove
godine, od istočnih saveznih pokrajina očekuje se da će jedino “Saksonija
i Brandenburg dostići prosečan nivo nemačkog privrednog rasta u periodu između
2015. i 2030. godine”.
Druge savezne pokrajine oblikovane na prostoru negdašnje NDR, kao što su
Meklenburg-Zapadna Pomeranija, Tiringija i Saksonija-Anhalt, imaju bitno nižu
stopu privrednog rasta.
Nalazi ukazuju da je BDP na prostoru Istočne Nemačke u
periodu od 2010. do 2015. godine rastao po godišnjoj stopi od 1,2 odsto, dok je
u zapadnom delu zemlje, kao i Berlinu, rast oko 1,6 odsto.
Pritom, razumljivo, rast Brandenburga uslovljen je i činjenicom da se ta
pokrajina nalazi u okruženju Berlina, dok u Saksoniji sličnu ulogu imaju
Drezden i Lajpcig.
Godine 2010, kada su obeležavane dve decenije od ujedinjenja, prema nalazima
Federalne statističke kancelarije, godišnji prihod po glavi stanovnika na
istoku zemlje iznosio je 15. 500 evra, odnosno gotovo 5. 000 evra manje nego na
zapadu.
Pre četvrt veka, ujedinjenje Nemačke dočekano je s velikim nadama. Osim kraja
“hladnog rata”, odnosno nestanka bipolarne blokovske podele sveta,
tada je vladalo i gotovo opšte uverenje da nastupa vreme kraja totalitarnih
političkih sistema. Iako se ujedinjenje dogodilo 3. oktobra 1990. u svesti
većine prelomni momenat bio je pad Berlinskog zida 9. novembra 1989.
Sve je zapravo inicirano masovnim demonstracijama građana
NDR, leta 1989. koji su najpre zahtevali šire slobode, posebno slobodu
putovanja u inostranstvo.
Usledio je masovan talas bežanja građana NDR preko Mađarske i Čehoslovačke u
zapadnu Nemačku, što je vlada u Bonu podsticala vrtoglavim subvencijama za sve
koji prebegnu, pa je vlada NDR ubrzo popustila i usvojila uredbu kojom se
istočnim Nemcima dozvoljava odlazak u inostranstvo.
Tek što je, međutim, ta odluka saopštena, 9. novembra 1989. godine, negde pre
19 časova, stotine hiljada istočnih Berlinaca su pohrlili ka graničnim
prelazima prema zapadnom Berlinu. Istočnonemačke bezbednosne snage su odolevale
nekoliko sati, da potom bile primorane da širom otvore kapije. Simbolično,
bio je to pad Berlinskog zida.
Nemci zapravo ujedinjenje 1990. nazivaju – Ponovno ujedinjenje Nemačke (Deutsće
Wiedervereinigung), izvesno zbog distinkcije u odnosu na ujedinjenje iz 1871.
Pad Berlinskog zida 9. novembra 1989. nesumnjivo je u
sećanju većine više upamćen od formalnog skupštinskog proglašenja ujedinjenja
3. oktobra 1990. godine, i zbog činjenice da je pad Zida bio plod masovnog
građanskog bunta – čiji su se konačni rezultati pokazali iznenađujućim i za
najviše aktere tadašnje međunarodne politike.
Predsednik SAD u vreme pada Berlinskog zida, Džordž Buš stariji, dve decenije
potom sećao se: “Nismo imali nikakvog povoda da pretpostavimo da bi u roku
od dvanaest meseci Berlinski zid mogao da postane višak i da bi ujedinjenje dve
Nemačke bilo tako blizu”.
U intervjuu za bečki “Standard”, aprila 2009, otvoreno je rekao da je
i sam bio iznenađen: “Kada sam 1989. postao predsednik ohrabrio me je
razvoj u Poljskoj. Moja tadašnja pretpostavka je bila da će i u Nemačkoj nešto
posebno da se dogodi, ali nisam imao povoda da mislim da bi u roku od dvanaest
meseci Berlinski zid mogao postati deo prošlosti i da bi nemačko ujedinjenje
moglo biti na dohvat ruke”.
Tokom samita sa sovjetskim liderom Mihailom Gorbačovom na Malti, decembra 1989,
Buš je već, kako je kazao, bio siguran da bi SAD i Sovjetski savez mogli
prevazići “tradicionalne konflikte hladnog rata”.
Ali, “I pored toga nisam ni pretpostavljao da bi
Sovjetski savez decembra 1991, kada se pojavio koncept Zajednice nezavisnih
država, mogao prestati da postoji”.
I kada ga je na Božić 1991. pozvao Gorbačov i obavestio ga da će napustiti
dužnost, “to je sigurno bio jedan od najznačajnijih trenutaka u mom
četvorogodišnjem mandatu”, sećao se Buš.
Po njemu – vrhunac događaja promena bilo je ponovno ujedinjenje Nemačke:
“Za mene je tema ponovnog ujedinjenja Nemačke dobila na težini u februaru
1990.
prilikom sastanka sa kancelarom Helmutom Kolom. Tek tada sam o tome opširno
diskutovao. Dok su drugi, kao na primer predsednik Francuske Fransoa Miteran,
bili manje radosni o izgledima ujedinjenja Evrope, ja sam bio potpuno ubeđen da
činimo ispravno, iz ispravnih razloga i u pravo vreme u istoriji”, rekao
je tada Buš.
Bio je to zapravo proces, započet padom Berlinskog zida
novembra 1989. godine a okončan neuspelim državnim udarom u Moskvi avgusta
1991.
Danas, savremena Nemačka je suočena s izazovima druge vrste – osim globalne
ekonomske odnosno finansijske krize, uz posledice Bregzita, čime je uostalom
uloga Nemačke unutar EU još dodatno porasla, Unija je suočena s dramatičnom
migrantskom krizom koja kao da poprima obrise nove “seobe naroda”.
Izvor Newsweek.rs