Raul Kastro, koji će tada imati 86 godina, neće se kandidovati za novi predsednički mandat 2018. godine. Dakle, za dve godine generacija koja je vodila gerilu na Sijera Maestri otići će s vlasti. To je premalo vremena za ekonomski preobražaj zemlje, usvajanje novog ustava i normalizaciju odnosa s Vašingtonom, kao što je prošloga aprila pokazao susret kubanskog i američkog predsednika na samitu Amerika u Panami. Hoće li režim preživeti odlazak svog istorijskog rukovodstva?
Komunistička partija Kube (PCC) već je odredila naslednika: prvog potpredsednika Migela Dijaz Kanela. Ali izazovi i dalje postoje. Da bi se s njima suočio, Kastro se oslanja na Revolucionarne oružane snage (FAR), nacionalnu vojsku kojom je zapovedao pola veka, kao i na PCC i na Katoličku crkvu koji su središnja tema pregovora s Vašingtonom. Ekonomske reforme produbile su nejednakosti, a proširio se i osećaj nesigurnosti u pogledu budućnosti zemlje.
Raul Kastro je nastojao da “osavremeni” kubanski socijalizam – što je eufemizam za ekonomsku liberalizaciju koja se sprovodi od 2011. godine. Fidel Kastro nije se usprotivio tim reformama, iako se zbog njih raspalo društvo koje je on pokušavao da sagradi. “Kubanski model više nije funkcionisao, čak ni za nas”, izjavio je bivši predsednik (The Atlantic, septembar 2010). Ekonomska situacija gotovo da i nije ostavljala izbora. Pomoć Karakasa omogućila je da prosečna stopa rasta ostrva između 2005. i 2007. godine dosegne 10 posto, ali finansijska kriza i poteškoće kroz koje prolazi Venecuela danas su promenili situaciju: “Trgovina između Kube i Venecuele smanjila se 2013. godine za milijardu dolara, a do kraja 2014. bi se mogla smanjiti još i više”, upozorio je u oktobru 2014. kubanski ekonomista Omar Everleny Pérez Villanueva. Prema nekim procenama, to smanjenje moglo bi da iznosi čak 20 posto ranije ukupne trgovine.
Vlada je u martu 2014. godine usvojila novi zakon o stranim ulaganjima koji je Raul Kastro predstavio kao “ključan”. Otada su svi sektori, izuzev zdravstva, obrazovanja i odbrane, otvoreni za strani kapital, uz osigurano izuzeće od plaćanja poreza na osam godina, ili čak i više u nekim slučajevima, naročito u “posebnim zonama ekonomskog razvoja”, poput luke u Marijelu, izgrađene uz pomoć Brazila. No projekti koji se predlažu ipak moraju da dobiju podršku državnih agencija: “Ono što definiše investiciju nije kapital”, istakla je Deborah Rivas, upravnica odeljenja za strana ulaganja u Ministarstvu spoljne trgovine. Ekonomista Jesus Arboleya Cervera primećuje da su “kubanski emigranti već neposredni ulagači u mala preduzeća ‘preko novca koji šalju svojim porodicama’; zakon više nije taj koji im brani da učestvuju u većoj meri, već embargo.” Zapošljavanje radnika takođe je pod nadzorom državnih agencija.
Neki ipak smatraju da preobražaj ostrva još uvek ne napreduje dovoljno brzo: “Ne možemo ‘osavremeniti’ nešto što nikada nije funkcionisalo”, ljutito tvrdi Pérez Villanueva. “Rasta nema. Ove godine će možda, uz Božju pomoć, doseći 1 posto.” Na te ekonomske prigovore mlada sociološkinja Ailynn Torres odgovara političkim pitanjem: “Šta se nastoji učiniti s tim ekonomskim modelom koji nam se nudi? Ko su dobitnici, a ko gubitnici u tom modelu?” Ako je verovati službenom stavu, uvođenje neke doze tržišta u ekonomiju ostrva trebalo je da omogući njeno poboljšanje, a da pritom ne oslabi socijalnu pravdu. Pa ipak je 20 posto urbanog stanovništva danas siromašno (naspram 6,6 posto 1986. godine). Isprva je bilo najavljeno ukidanje takozvane knjižice racionisanja, libreta de abastecimiento, ali zatim je odloženo jer bi opteretilo najsiromašnije. U društvu u kojem je jednakost faktor identiteta, sve se jasnije ocrtava ko su žrtve reformi, a ko od njih profitira.
Prema mišljenju samog Raula Kastra, među žrtve se ubrajaju “državni službenici čije plate u pezosima nisu dovoljne za život”, starije osobe, odnosno milion sedamsto hiljada stanovnika, “čije su penzije nedovoljne u odnosu na cene života”, ali isto tako i samohrane majke, crnačko stanovništvo, kojima finansijski doprinosi od kubanske emigracije u SAD gotovo uopšte ne stižu, i stanovnici istočnih pokrajina. Među dobitnicima nalazimo zaposlene u mešovitim preduzećima, radnike u turizmu, seljake iz privatnog poljoprivrednog sektora, jedan deo samozaposlenih (cuenta propistas) – ukratko, stanovništvo koje ima pristup čvrstoj valuti, tzv. CUC-u (Convertible Unit Currency). Naime, od 2004. godine ta druga valuta je pridodana kubanskim pezosima; jedan CUC vredi 24 tradicionalna pezosa, a trebalo je da zameni dolar čija je upotreba odobrena 1993. godine. Dva ekonomska sistema, dakle, funkcionišu rame uz rame: onaj pezosa i onaj CUC-a, koji koriste turisti i oni Kubanci koji su s njim u dodiru.
U nastojanju da utiša napetosti koje su pokrenule te nejednakosti, Kastro se oslanja na lojalnost FAR-a kako bi pomirio ekonomsku liberalizaciju i održavanje jednostranačkog političkog sistema. Naime, od velike krize devedesetih godina 20. veka, vojska upravlja najvažnijim ekonomskim sektorima zahvaljujući Grupo de Administracio Empresarial S. A. (GAESA), holdingu preduzeća pod njenom kontrolom. U njima se isprobavalo “usavršavanje preduzeća”, korišćenjem zapadnjačkih menadžerskih metoda stimulacije produktivnosti. FAR nije izgubio svoj prestiž u očima stanovništva, ali privilegije koje uživaju njegovi pripadnici na meti su kritika. Neretko se čuje izjava da “oni nemaju stambenih problema”, čime se aludira na kompleks modernih zgrada u Havani namenjen isključivo za vojnike i njihove porodice. Partija je pak izgubila deo uticaja, no Kastro je rukovodstvo učinio šarolikijim po starosti, polu i rasi. Ekonomista Pedro Monreal González smatra da je partija ipak očuvala svoj kredibilitet te da “država i dalje uživa podršku naroda jer je u stanju da obezbeđuje javne servise koje mnogi Kubanci smatraju ključnima”.
PCC je u februaru 2015. godine najavio da će novi izborni zakon stupiti na snagu pre isteka Kastrovog mandata. Ta najava se nastavlja na onu iz februara 2013. o osnivanju komisije za reformu ustava. Ali kako državno rukovodstvo može da se obnovi ako se postave zvaničnici koji nemaju jednaki legitimitet kao stari, i to bez javne rasprave koja bi stanovništvu omogućila da izaberu između kandidata s različitim programima? Sadašnja metoda imenovanja, koja na kraju iziskuje odobrenje PCC-a, dugoročno se čini teško održivom.
Espacio Laical, časopis koji (neslužbeno) objavljuje havanska nadbiskupija, dugo je bio privilegovano mesto političkih rasprava. Tokom čitave decenije posvećivao je članke i skupove pitanjima reforme ustava, mesta koje zauzima PCC, ponovnog osnivanja organa narodne vlasti (OPP). Urednici Espacio Laicala, katolici svetovnjaci Roberto Veigra i Lenier González, stavljali su fokus na “kontrast između društvenog pluralizma i nedostatka prostora u kojima bi se taj pluralizam mogao izraziti.” Ali u junu 2014. dvojac je objavio ostavku na koju je bio prisiljen usled “vrlo ozbiljnih” kritika usmerenih protiv njih i protiv kardinala Jaimea Ortege y Alaminoa. Nadbiskupija je očigledno htela da časopis usvoji “pastoralniji”, odnosno manje politički pristup. Četiri meseca kasnije Hrišćanski centar za promišljanje i dijalog – Kuba pristao je da sponzoriše sličan projekat, časopis Cuba Posible, čiji su urednici ponovo Veiga i González. U prvom broju objavljen je izveštaj sa skupa posvećenog suverenitetu zemlje i budućnosti njenih institucija.
Peti članak aktuelnog ustava na udaru je oštrih kritika. U njemu je PCC definisan kao “sledbenik ideja Hosea Martija, ‘vođe borbe za kubansku nezavisnost’ i marksizma-lenjinizma” i kao “organizovana avangarda kubanske nacije, vrhovna vodeća snaga društva i države”. Takvu definiciju osporavaju crkva, ali i mnogi naučnici. “Ideja avangardne partije postaje promašena čim ta stranka počne da vlada”, smatra sociolog Aurelio Alonso. Izgradnja “inkluzivne države koja može da uključi politički i ideološki pluralizam” predstavlja hitan zadatak. No pretpostavlja li pluralizam i višestranačje? Prema mišljenju Veige, “mogućnost da se odobri postojanje drugih političkih snaga utemeljenih u zemlji” mora se uzeti u obzir, iako ne veruje da se to može ostvariti u dogledno vreme. Danas niko ne zna hoće li najavljena izborna reforma omogućiti da se izaberu poslanici bliski crkvi ili druge nezavisne ličnosti.
Rasprava se vodi i o pojedinostima u vezi sa izborom predsednika, među kojima je i broj mandata koje sme imati, odsada ograničen na dva, svaki po pet godina. Neki smatraju da bi izbori trebalo da budu opšti i neposredni kako bi novi predsednik imao izborni legitimitet. Politikolog Julio César Guanche zagovara ponovno osnivanje “narodne vlasti” koja bi uključivala opštinske, pokrajinske i nacionalne skupštine. Sociolog Ovidio d'Angelo pak predlaže stvaranje “demokratskog i socijalističkog građanstva”. Ali postojeće “masovne organizacije” previše su “podređene Partiji” da bi to mogle da izvedu. Tim više što “službene izjave potkopavaju temelje na kojima stoji istorijski legitimitet vlasti”, primećuje Guanche i objašnjava kako “preispitivanje ‘egalitarizma’ otvara put preispitivanju najmoćnijeg ideala socijalizma: jednakosti.” Kritika je to, jedva prikrivena, Kastrovog govora na kongresu Centralnog radničkog sindikata Kube (CTC) u kojem je osudio “paternalizam, egalitarizam, neovlašćene subvencije i preterivanje s iskorišćavanjem onog što je besplatno, stari mentalitet koji se oblikovao godinama”.
Taj “stari mentalitet” nije zaobišao Partiju, u kojoj i dalje vladaju navika jednoglasja i cenzure. Te prakse izazivaju nezadovoljstvo. Po prvi put se u Narodnoj skupštini jedna poslanica usprotivila novom zakonu o radu. Bila je to Raulova kćerka Marijela Kastro, koja je tako protestovala protiv neuključivanja zabrane polne diskriminacije u tekst zakona. Takođe, kada je film francuskog reditelja Laurenta Canteta Povratak u Itaku (2014), koji prikazuje kubansko razočaranje, skinut s programa, neke njegove kubanske kolege su protestovale.
U toj situaciji ponovno uspostavljanje diplomatskih odnosa s SAD čini se ujedno nužnim i opasnim. Kubanska vlada zna da je Vašingtonu i dalje cilj rušenje režima. Zasada je dobila prvu rundu, ne napravivši pri tome nijedan ustupak; ali vreme je za oprezniji optimizam. “Oni će sve uzeti, kao što rade i drugde. Šta će onda ostati za Kubance?”, pita se jedan penzioner. “Nedavno su kupili jednog od naših igrača bejzbola za šezdeset tri miliona dolara”, dodao je drugi. “Mnogo je onih koji zapravo više ne znaju šta ih čeka u budućnosti”, smatra sociolog Rafael Acosta. Šta će se dogoditi posle ukidanja embarga? Kako kontrolisati priliv dolara i turista? Jedna od spornih tačaka jesu hiljade poseda koji su nacionalizovani za vreme revolucije. Vlada ne namerava da obešteti one vlasnike poseda koji su napustili zemlju. Taj trošak će “prebiti” cenom pedesetogodišnjeg embarga (procenjenom na sto milijardi dolara) i neizvršenog povraćaja baze u Gvantanamu.
Za potpuno ukidanje embarga potreban je pristanak američkog Kongresa, gde su republikanci i demokrate podeljeni. Obama je 14. aprila najzad sklonio Kubu s popisa država koje “podržavaju terorizam”, a Kongres se tome nije usprotivio u predviđenom roku. Sada bi trebalo da sledi ponovno uspostavljanje diplomatskih odnosa i obostrano imenovanje ambasadora. No proces normalizacije će, po svemu sudeći, biti dug. Havana će to takmičenje u sporosti iskoristiti za izbegavanje destabilizacije zemlje i razvijanje odnosa s Latinskom Amerikom, Kinom i Evropskom unijom.
Kako god bilo, bez istorijskog vođe koji je otelovljavao borbu protiv “Imperija”, ujedinjenje i mobilizacija kubanskog stanovništva u budućnosti bi se mogli pokazati mnogo težim.