„Dodikovo predstavljanje sebe kao zaštitnika Republike Srpske i njene imovine nema uporište u njegovim potezima iz prošlosti“, tvrdi Blagojević, podsjećajući na glasanje poslanika i delegata SNSD-a u Parlamentarnoj skupštini BiH iz marta 2007. godine.
Javnost u Republici Srpskoj treba stalno podsjećati na, kako navodi Blagojević, jednu od najštetnijih odluka koju su Milorad Dodik i SNSD donijeli tokom svog političkog djelovanja na nivou BiH – glasanje za Zakon o usvajanju zakona Pedija Ešdauna o privremenoj zabrani raspolaganja državnom imovinom BiH.
Prema njegovim riječima, upravo je tim glasanjem SNSD dao legitimitet konceptu takozvane „državne imovine BiH“, iako takav pojam, tvrdi Blagojević, nije sadržan u Ustavu BiH niti u Dejtonskom sporazumu, prenosi BN
„Dodikovi poslanici glasali su za Ešdaunov zakon“
Blagojević ističe da je posebno problematičan sam naziv zakona, jer bi formulacija „privremena zabrana raspolaganja“ mogla stvoriti utisak da je riječ samo o privremenoj mjeri.
„Suština je u tome što je Pedi Ešdaun svojim zakonom iz 2005. godine nametnuo da postoji nešto što ne postoji u Ustavu BiH niti u bilo kojem drugom aneksu Dejtonskog sporazuma, a to je tzv. državna imovina BiH“, navodi Blagojević.
On tvrdi da je time otvoreno pitanje imovine koja je pripadala bivšoj SR BiH, odnosno nepokretnosti nad kojima je ta republika imala pravo raspolaganja i upravljanja do kraja 1991. godine.
Posebno problematičnim smatra činjenicu da su poslanici i delegati SNSD-a 2007. godine glasali za usvajanje takvog zakona.
„Neodgovorno glasajući za usvajanje takvog Ešdaunovog zakona, Dodik, odnosno njegovi tadašnji poslušni poslanici i delegati u Parlamentu BiH, legitimisali su neustavni pojam državne imovine BiH“, tvrdi Blagojević.
Blagojević: Time je, tvrdi, ugrožena imovina Republike Srpske
Prema njegovom tumačenju, pitanje imovine treba posmatrati kroz Aneks 2 Dejtonskog sporazuma, odnosno Sporazum o međuentitetskoj graničnoj liniji.
Blagojević smatra da je upravo tim sporazumom određena granica između Republike Srpske i Federacije BiH, ali i pravni okvir za pripadnost javne nepokretne imovine entitetima.
On se poziva i na član I.4 Ustava BiH, u kojem stoji da nijedan entitet neće provoditi bilo kakvu kontrolu na granici između entiteta.
Iz toga izvodi zaključak da javne nepokretnosti, zemljište i mineralne sirovine na teritoriji Republike Srpske pripadaju Republici Srpskoj, a ne institucijama BiH.
„Stoga je upravo na osnovu Aneksa 2 Dejtonskog sporazuma prestalo pravo raspolaganja i upravljanja bivše SR BiH na nepokretnostima, kao i svi propisi bivše SR BiH o tome“, navodi Blagojević.
„Dodikovo predstavljanje kao čuvara Srpske je laž“
Najžešći dio Blagojevićevih kritika odnosi se upravo na Dodikovu današnju političku retoriku o zaštiti imovine Republike Srpske.
On tvrdi da postoji direktna kontradikcija između Dodikovog predstavljanja kao zaštitnika imovine Srpske i odluke SNSD-a iz 2007. godine.
„Usljed toga je laž sve ovo što Dodik priča narodu, da je on navodni čuvar Republike Srpske i njene imovine“, tvrdi Blagojević.
Prema njegovim riječima, Dodik je, naredivši svojim poslanicima i delegatima da glasaju za zakon, upravo učestvovao u procesu kojim je, kako tvrdi, „zgažena Republika Srpska i sva njena imovina“.
Blagojević zbog toga zaključuje da su Dodik i SNSD svojim tadašnjim potezima „izdali Republiku Srpsku“.
Traži međunarodnopravni obračun sa OHR-om
Blagojević smatra da se pitanje posljedica OHR-ovog djelovanja u BiH više ne može riješiti samo političkim putem.
Kao jedini preostali pravni lijek navodi mogućnost obraćanja Međunarodnom sudu pravde, od kojeg bi, prema njegovom mišljenju, trebalo tražiti ocjenu zakonitosti djelovanja OHR-a.
Tvrdi da bi trebalo utvrditi da je vladavina OHR-a u BiH protivpravni protektorat nad državom članicom Ujedinjenih nacija i da predstavlja kršenje njenog suvereniteta i Povelje UN.
„Samo to je pravni lijek kojim bi se mogla izliječiti ova izdaja Dodika i njegovih poslušnika, te zaštititi Ustav BiH, Dejtonski sporazum i Republika Srpska“, zaključuje Blagojević.