Astrobiolog Adam Frank ušao je u kancelariju NASA-inog naučnika Gavina Schmidta s pitanjem za koje je mislio da je najneobičnije na svijetu: suočavaju li se vanzemaljske civilizacije s klimatskim promjenama? Schmidtu je trebalo samo nekoliko trenutaka da postavi još neobičnije pitanje.
Frank, profesor na Univerzitetu u Rochesteru koji traga za znakovima života u svemiru, istraživao je da li napredne civilizacije nužno izazivaju klimatske promjene, kao što se to danas događa s ljudskom civilizacijom. Tog dana 2017. godine objasnio je Schmidtu da proučava druge planete jer, kako je rekao, “naravno, znamo da na Zemlji nije bilo drugih civilizacija”, piše CNN.
Schmidt ga je odmah prekinuo.
“Kako to znaš?” upitao je.
Bio je to trenutak koji je sve zaustavio, ispričao je Frank, i pokrenuo dvojicu naučnika na zajedničko istraživanje. Ako bi napredna civilizacija postojala na Zemlji prije nekoliko miliona godina, koristila energiju i na kraju samu sebe uništila, da li bismo mi danas za to znali? Da li bi u geološkoj istoriji planete ostali tragovi njenog postojanja?
Svoju ideju nazvali su “Silurijanska hipoteza”, po izmišljenoj rasi inteligentnih reptila iz serije “Doctor Who”, i o njoj su 2018. godine objavili naučni rad. Riječ je o intrigantnoj ideji koja ne gleda samo duboko u prošlost Zemlje, već i daleko u njenu budućnost, u vrijeme kada ljudi sagorijevanjem fosilnih goriva brzo i dramatično mijenjaju klimu.
“To je misaoni eksperiment, ali onaj koji razotkriva našu potencijalnu globalnu ranjivost”, komentarisala je Katharine Hayhoe, atmosferska naučnica sa Teksaškog tehnološkog univerziteta koja nije učestvovala u istraživanju.
Silurijanska hipoteza otvara velika pitanja o putanji naprednih civilizacija i o tome da li su sve one koje koriste energiju na globalnom nivou osuđene na propast ili postoji mogućnost održivog života koji bi trajao milionima godina.
“Sva ta pitanja izuzetno su važna za trenutak u kojem se nalazimo”, rekao je Frank. “Guramo planetu u novi klimatski režim. Znamo da je to istina, zar ne? A ipak ne preduzimamo ništa.”
Tragovi koje bi drevna civilizacija mogla ostaviti
Schmidta je na razmišljanje o mogućnosti postojanja ranijih civilizacija podstakao jedan događaj iz daleke prošlosti. Prije otprilike 55 miliona godina klimatski pokazatelji planete potpuno su se poremetili.
Globalne temperature porasle su za više od osam stepeni Celzijusa, a ekosistemi su se urušili jer su ogromne količine ugljenika dospjele u atmosferu. Taj period, poznat kao paleocensko-eocenski termalni maksimum (PETM), prvi put je zabilježen tokom 1990-ih.
Moguće je da su uzrok bile posljedice velike vulkanske erupcije ili iznenadno oslobađanje metana, ali tačan uzrok i dalje nije poznat. Schmidta su zainteresovale sličnosti s onim što se događa danas, dok ljudska aktivnost podiže temperature i uzrokuje izumiranje vrsta.
To nije jedina neobjašnjena promjena u dalekoj prošlosti planete koja podsjeća na sadašnjost. U drugim periodima zabilježeni su okeani bez kiseonika i nagli skokovi temperatura. Najvjerovatnije je riječ o prirodnim klimatskim događajima, ali šta ako nije? Kako bismo to mogli znati?
U svom radu Frank i Schmidt analiziraju niz mogućih dokaza koji bi mogli ukazivati na postojanje drevne napredne civilizacije.
Zašto bi tragovi mogli biti gotovo nevidljivi
Danas je urbanizovano tek oko jedan odsto Zemljine površine i ne bi trebalo dugo da se sve što smo izgradili izbriše. Što je neka hipotetička civilizacija starija, to bi bilo teže pronaći direktne dokaze poput predmeta.
Tokom miliona godina planeta se mijenja zbog pomjeranja tektonskih ploča, vulkanskih erupcija i erozije. Najstariji veliki komad kopna na Zemlji je pustinja Negev na jugu Izraela, stara oko 1,8 miliona godina.
Fizički ostaci na površini vjerovatno ne bi opstali, pa su naučnici proučavali fosile. Međutim, fosilizuje se samo zanemariv dio životinjskih vrsta, a još manji broj ikada bude pronađen.
Dinosauri su Zemljom hodali oko 180 miliona godina, ali pronađeno je svega nekoliko hiljada gotovo potpunih skeleta.
Civilizaciju koja je postojala samo 100.000 godina, što je tek tren u 400 miliona godina dugoj istoriji složenog života, bilo bi lako previdjeti.
Hemijski tragovi u stijenama
Istraživači su zatim pažnju usmjerili na tragove hemijskih promjena. Frank kao primjer navodi Veliki kanjon, gdje se vide slojevi koji predstavljaju različita geološka razdoblja.
“Svaki od tih slojeva je usitnjena stijena koja čuva sjećanje na to kakva je tada bila hemija Zemlje”, objasnio je.
Da je neka ranija civilizacija promijenila hemijski sastav planete, kao što su to učinili ljudi ispuštanjem ogromnih količina ugljenika, o tome bi mogao postojati zapis u stijenama.
Naučnici su analizirali i kakve bi tragove ljudska civilizacija mogla ostaviti iza sebe. To uključuje ogromne količine plastike, vještačke hormone iz poljoprivrede i postojane hemikalije koje se ne razgrađuju u okolini.
Sve bi se to moglo pojaviti u budućim sedimentima nakon miliona godina, baš kao i teški metali koji se koriste u elektronici.
Hipoteza, a ne dokaz
Frank objašnjava da cilj rada nije bio dokazivanje Silurijanske hipoteze.
“Željeli smo pokazati šta bi trebalo tražiti, i to sa mnogo većom preciznošću, kako bi se utvrdilo da li je prije nas ikada postojala civilizacija”, kaže on.
I Frank i Schmidt nalaze se u neobičnoj poziciji jer su napisali studiju o teoriji u koju ni sami ne vjeruju. Ipak, ističu da ona još ne može biti naučno odbačena.
Čini se da niko u godinama nakon objave rada nije nastavio dublje istraživanje, ali neki naučnici postavili su određena pitanja.
Jan Zalasiewicz, geolog, paleontolog i profesor emeritus na Univerzitetu u Leicesteru, rekao je da je Silurijanska hipoteza “divna ideja koja podstiče na duboko razmišljanje”.
Ipak, smatra da su Schmidt i Frank potcijenili koliko su moderni ljudi promijenili planetu, kao i “efikasnost procesa fosilizacije i koliko dobro on čuva istoriju onoga što se događalo na Zemlji”.
Zalasiewicz, koautor knjige iz 2025. godine “Odbačeno: Kako će tehnofosili biti naše konačno nasljeđe”, kaže da ne možemo isključiti inteligentna predljudska društva, “recimo, dinosaure koji su mogli pjevati složene arije ili jurske amonite koji su pisali poeziju”.
Ali dodaje da čim se izgrade gradovi, rastope metali, proizvede plastika i ostavi otpad, to ostavlja jasan trag. Zbog toga odlučno odbacuje mogućnost civilizacije nalik našoj, koja “troši ogromne količine energije, mijenja okolinu i proizvodi otpad u kolosalnim razmjerama”.
Pitanje koje se odnosi na našu budućnost
U tome je ljepota nauke, rekao je Frank.
“Objaviš rad i to bude sjajno, a onda se pojavi neko i kaže da si u krivu.”
Neko drugi mogao bi pronaći nešto što upućuje u drugom smjeru i na kraju će se, kako se istraživanja budu gomilala, formirati naučni konsenzus.
Za sada je možda najvažniji razlog za istraživanje ove hipoteze to što ona postavlja važna pitanja o dugovječnosti naprednih tehnoloških civilizacija poput naše.
Dovoljno smo pametni da razvijemo tehnologiju, ali možda nismo dovoljno pametni da osmislimo kako da se nosimo s njenim posljedicama po klimu, zaključuje Frank.
“Jesmo li mi eksperiment koji je planeta sprovela, a koji će na kraju propasti?”