Njegov otac, Tomazo Bušeta, bio je vojnik sicilijanske mafije, prvi visoko pozicionirani mafiozo koji je osamdesetih pregazio zavet ćutanja. Svedočenje njegovog oca na suđenjima u Italiji i Njujorku rezultiralo je hapšenjem više od 400 pripadnika mafije.
Dvojica reditelja želela su da Roberto Bušeta pred kamerama govori o svom ocu.
“Ubiti sina Tomaza Bušete bi bio savršen trofej“, objasnio je Roberto zašto okleva.
Ali je ipak pristao i isto je učinila i njegova majka Kristina. Dokumentarac “Naš kum: Čovek koga mafija nije mogla da ubije“ Marka Frančetija i Endrua Majera biće dostupan na Netfliksu u septembru.
“Delovalo je nemoguće pronaći ih i nagovoriti ih da pričaju“, kaže Frančeti.
Bile su im potrebne dve godine da pronađu Bušete. Robertova polusestra Liza koja se takođe pojavljuje u dokumentarcu kaže da je ime Bušeta prvi put u životu izustila tek na snimanju filma.
Majer je, kako je naveo, kontaktirao s tužilaštvom, FBI-jem i DEA koji su vodili računa o bezbednosti Roberta Bušete i nadzirali sigurnu kuću u kojoj se nalazio. Majer je konačno uputio poruku 2015. godine na staru mejl adresu koju su članovi porodice Bušeta nekada koristili. Nedelje su prolazile, a odgovora nije bilo.
Ipak, 10. aprila 2015. godine Kristina je poslala Majeru odgovor.
“Moram da priznam da ste u meni probudili radoznalost”, napisala mu je.
Kristina je bila treća supruga Tomaza Bušete. Upoznali su se u Rio de Žaneiru 1971. godine, a Tomazo se tamo vratio početkom osamdesetih nakon što je odslužio zatvorsku kaznu zbog trgovine drogom. Sam je rekao da nije želeo da bude deo krvavog rata koji se u to vreme na Siciliji vodio između frakcija Koza nostre.
Tomazo Bušeta je odrastao u Palermu, kao najmlađi od 17 dece i jedini koji se pridružio mafiji. Postao je uticajna ličnost i uživao poštovanje koje je prevazilazilo njegov rang vojnika. Šefovi su tražili njegove savete. Bio je inteligentan i rečit, a neko vreme živeo je u Brazilu i Njujorku gde je radio za porodicu Gambino.
Mafija je, međutim, 1982. godine ubila dvojicu njegovih sinova, zeta, brata sa kojim je bio najbliži i sestrića u Palermu. Naredne godine, pošto je uhapšen u Brazilu, pristao je da sarađuje sa italijanskom i američkom policijom i potpisao priznanje na 3.000 strana.
“Za njega je kršenje omerte bilo najteža odluka koju je doneo u životu zato što je imao osećaj da je oskrnavio nešto što je sveto”, kaže Kristina u filmu.
Dok se još uvek skrivao, Tomazo Bušeta je 2001, u 71. godini, preminuo od raka. Sahranjen je pod pseudonimom na Floridi.
Kristina i njen sin Roberto pristali su da se sastanu sa dvojicom reditelja na Floridi u maju 2015.
“Na prvom sastanku su nas uveravali da ćemo biti bezbedni”, kaže Roberto. “Bili su spremni na kompromise, pa čak i da nam sakriju lica na kameri.”
Ipak, i Kristini i Robertu je bilo potrebno malo vremena da konačno pristanu da učestvuju u snimanju dokumentarca. “I dalje je rizično”, objasnila je Kristina. “Mafija ne zaboravlja.”
Majer ističe da je pitanje bezbednosti bilo od ključnog značaja. “Kristina mi je rekla: ‘Ovo je jedini sin koji mi je preostao.’”
Susreti sa porodicom Bušeta morali su da budu diskretni i na pažljivo odabranim lokacijama. Snimalo se na licu mesta.
Veliki broj drugih srodnika Tomaza Bušete odbio je da učestvuje u snimanju filma. Neki su ponudili pomoć i saradnju, ali pod uslovom da se ne pojavljuju pred kamerama.
Roberto, koji je u filmu opisivao i vreme koje je služio u Iraku i Avganistanu pod lažnim imenom, zatražio je da se to ime ne koristi u filmu. Takođe je zahtevao da se njegovo lice nikada potpuno jasno ne vidi.
Kristina je, međutim, gledala pravo u kameru, spremna da govori o čoveku koga je volela.
“Pronašli smo je u pravom trenutku”, kaže Majer. “Želela je da ispriča čitavu priču. Kako i sama kaže u filmu: ‘Bilo je sad ili nikad.’”