Djeca rođena zbog rata već decenijama ostaju izvan fokusa sistema u Republici Hrvatskoj, navodi se u priručniku “Nevidljiva djeca: Pravni status djece rođene iz čina ratnog seksualnog nasilja u Bosni i Hercegovini i Republici Hrvatskoj”. Publikacija predstavlja apel nadležnim institucijama da uspostave jasne i učinkovite mehanizme zaštite, te osiguraju zakonsku prepoznatljivost i punu društvenu uključenost ove kategorije civilnih žrtava rata, kaže Iris Knežević, jedna od autora/ki.
“Ovaj priručnik ujedno je i poziv na preuzimanje odgovornosti za stvaranje zakonskih mogućnosti za ostvarivanje prava djece rođene iz čina seksualnog nasilja u ratu. Ako su prava djece rođene zbog rata bila zanemarivana desetljećima, nužno je osigurati da se takva praksa ne nastavi”, piše u uvodu Iris Knežević, alumna Global Campus of Human Rights, jedna od autorki priručnika.
Priručnik je u subotu predstavljen na festivalu “Kako nastaje sjećanje” u organizaciji Udruženja građana “Oštra Nula” iz Banjaluke i Omladinskog kulturnog centra Abrašević iz Mostara. Na mostarskoj promociji naglašeno je da publikacija nije usmjerena na traženje krivice za propuste iz prošlosti, nego na stvaranje prostora za razumijevanje, priznavanje iskustava djece rođene zbog rata, međusektorske saradnje institucija, akademske zajednice i organizacija civilnog društva i razvoj boljih javnih politika.
“Kroz ovaj priručnik možemo da vidimo da je Bosna i Hercegovina u nekim segmentima suočavanja sa prošlosti ipak primjer dobre prakse. O tome svjedoči zakonsko prepoznavanje djece koja su rođena kao posljedica ratnog silovanja i seksualnog nasilja”, kaže Milica Pralica iz Oštre Nule, moderatorka razgovora.
Glavna tema priručnika je komparacija slučaja BiH koja je prepoznala djecu rođene zbog rata, nasuprot Hrvatske koja čak ni kao članica Evropske unije nije prepoznala pravni status djece rođene iz rata.
“Djeca rođena iz rata morala bi imati pravo na stambeno zbrivanja, pravo na školovanje, pravo na psihosocijalnu pomoć i brojna druga prava. Ova navedena mogli smo u Hrvatskoj riješiti prije trideset godina. Kada govorimo o sustavnom kršenju prava djece nastale zbog rata, prvi korak u zaštiti bio bi upravo zakon koji štiti grupaciju ili kategoriju civilnih žrtava rata. To je pretpostavka za ostvarivanje svih ostalih prava. Nasuprot tome, događale su se administrativne barijere zbog nepostojanja zakona. Dolazilo je do toga da neko ne može upisati školu, da neko nema osnovno pravo na psihosocijalnu pomoć, ili neko drugo osnovno, bazično pravo koje bi kasnije moglo poslužiti kao primjer za nekakva zagovaranja”, kaže Knežević.
Dok su djeca nastala iz ratnog seksualnog nasilja prepoznata kao civilne žrtve rata u Brčko Distriktu i Federaciji Bosne i Hercegovine, u Republici Srpskoj nisu prepoznata prava ove grupe, kaže autorka. U Hrvatskoj se vlasti ponašaju kao da ta djeca ne postoje niti postoji bilo kakva baza za zagovaranje: od medija do akademije, napominje autorka.
“Kada govorimo o dječjim pravima, o bazičnim pravima, pitali smo se što to nedostaje da bi se jedna država zaista mogla zvati europskom, demokratskom, zemljom koja ide prema evropskim vrijednostima. S ovim priručnikom, prvo zagovaravamo da akademska zajednica napravi istraživanja u Republici Hrvatskoj i odgovori na pitanje: da li ta djeca postoje. Mi vjerujemo da postoje i da postoje žene koje su preživele ratno seksualno nasilje”, kaže Knežević.
Kada civilno društvo ima snagu prepoznati određeni problem i kada akademska zajednica ima priliku da predstavi istraživanje koje daje bazu saznanja o tom problem, tek onda postoje preduslovi da ova dva aktera stvore bazu za zagovaračku akciju koja može mijenjati zakone, kaže autorka. Ona napominje da je priručnik namijenjen pojedincima, istraživačima, mladim ljudima, s ciljem da se ohrabre, da se podstaknu za otkrivanje tema prošlosti i dekonstruišu dominantne narative.
“Nevidljiva djeca, odnosno djeca rođena zbog rata su sigurno godinama, a da ne kažemo tri desetljeća, bila marginalizirana pod stigmom, diskriminacijom, i sigurna sam da se to još uvijek događa u Hrvatskoj. Moramo znati da šutnja nije neutralna opcija. Ako mi i dalje pristajemo na šutnju, mi i dalje pristajemo na kršenje prava. Mi sa svojom šutnjom i sa svojim stavom ‘nije moj problem’ indirektno podržavamo to kršenje, tu diskriminaciju, stigmatizaciju i marginalizaciju”, kaže Knežević.
U priručniku se navodi da hrvatski civilni sektor već posjeduje ono što je za otvaranje ove teme najteže – izgraditi povjerenje preživjelih, metodološko iskustvo u dokumentiranju, pravnu ekspertizu i međunarodne kontakte, no dosad nije imao okvir koji bi ovu specifičnu kategoriju učinio prepoznatljivom. Prepoznavanje djece rođene zbog rata kao zasebne kategorije sljedeći je korak koji prirodno izrasta iz tog rada, ne kao ispravak propusta, nego kao nastavak već započetog puta, navodi se.
Preporuke priručnika su, između ostalog, izmjena Zakona o pravima žrtava seksualnog nasilja, priprema Izvještaja u sjeni prema Odboru za prava djeteta Ujedinjenih nacija, promocija destigmatizacija i jačanje kapaciteta stručnjaka, razvoj i institucionalizacija zagovaračkih procesa.
“Provedba ovih preporuka ne ovisi od dostupnosti pravnih alata, jer oni postoje. Ne ovisi ni od nepostojanja međunarodnih standarda, oni su jasni i razvijeni. Ona ovisi od toga da se ova tema prepozna kao pitanje sustavnog dugogodišnjeg kršenja ljudskih prava, dostojanstva, ali i kao pitanje društvene odgovornosti”, piše u završnoj napomeni.
Priručnik je dostupan u elektronskom obliku na web stranici Inicijative mladih za ljudska prava Hrvatske.