Dvadeset i prvog juna ove godine pred građankama i građanima Republike Srbije pojaviće se istorijska šansa da se višedecenijska bitka sa samima sobom okonča poveljom o nenapadanju samih sebe. Tako će odlučiti svi oni koji do tada budu zaključili da je pravo na izbor jedno, a pravo glasa sasvim drugo pravo. Svi koji shvataju da se uzurpiranje njihove slobode mišljenja, okupljanja, izražavanja i organizovanja ne da otkupiti jednom karnevalizacijom demokratije. Svi koji razumiju ovaj izborni proces kao upisivanje pauze od više taktova na prazna mjesta u demokratskoj kajdanci. Svi oni koji vide da ovu izbornu kampanju vodi čovjek koji uopšte neće biti kandidat na izborima. Naposljetku, svi oni koji vjeruju da ih materijalni i egzistencijalni uslovi ne tjeraju da glasaju, kako bi se njihovi glasovi brojali u četiri zida, i svi oni koji vjeruju da ih materijalni i egzistencijalni uslovi tjeraju da svoje pravo glasa koriste javno i vidljivo.
Bojkot bojkotaša
Upravo zbog toga, bojkot predstojećih izbora okvalifikovan je na različite načine. Osam dana pred izbore, Regulatorno tijelo za elektronske medije REM) naložilo je krajem da se obustavi emitovanje političkih oglasnih poruka koje pozivaju na bojkot izbora. Ocijenivši da poruke koje pozivaju na bojkot nisu u skladu sa članom 8 Zakona o oglašavanju zbog poticanja na diskriminaciju (sic!), REM je zabranio televizijama N1 i Novoj S emitovanje poruke “Jedini način da ne glasaš za Vučića je da ne glasaš”
Da li ova poruka zaista diskriminiše građane i građane Srbije koji planiraju podržati neku od kandidovanih političkih stranaka? Naravno da ne. Kako i zašto, odgovorio je Svetislav Basara u kolumni “Predizborna hronika 2”: Paradoksima i srpskim posebnostima nikad kraja. Napred rečeno uopšte ne znači da izbornog „nameštanja“ (i njegove senke – mažnjavanje) neće biti. Postoji li odgovor na pitanje: za koji Sebastian treba „nameštati“ izbore koji bi kako god da okreneš bili dobijeni. Postoji. Juče sam delimično odgovorio na njega. To je zato što eventualna pobeda na poštenim, regularnim i nenasilnim okolnostima nije slatka, maltene se i ne računa, a nema ni potrebe da se računa jer se to u novijoj istoriji dogodilo samo jedan i po put.
Izbori bez kampanje favorita
Ipak, ili – baš u skladu s tim - Srpska napredna stranka odlučila je prekinuti svoju offline predizbornu kampanju i otkazati velike predizborne skupove. S jedne strane, to pruža mogućnost da se partijski ogranci, odbori i aktivi sastanu, organizuju i okupe bez prismotre javnosti. S druge strane, to pruža mogućnost da Srpska napredna stranka u komuniciranju sa javnošću izbjegne vrijeđanje elementarnog zdravog razuma radno i životno sposobnog stanovništva Republike Srbije.
Čitate li program Srbija 2025. godine, s teškom mukom ćete zamisliti da neko – makar Aleksandar Vučić – sve to što je napisano u programu može reći na jednom javnom događaju. Kako govoriti o većim platama, penzijama i stabilnijim poslovima pred desetinama hiljada ljudi koji su ostali bez posla? Kako govoriti o ulaganju u zdravstvo svima onima koji zbog vanrednog stanja nisu bili u mogućnosti liječiti se? Kako o digitalizaciji i E-upravi govoriti svima onima koji su u jeku pandemije stajali u desecima metara dugačkim redovima? Kako govoriti o muzejima, bibliotecima i spomenicima pred umjetnicima kojima je dodijeljeno 30.000 dinara pomoći za jedan mjesec dok je rebalans budžeta za kulturu otkrio novu nulu u društveno-političkom i socio-ekonomskom ustrojstvu? Na kraju krajeva, kako pred ljudima koji su legitimisani, privođeni ili kažnjavani na vlastitim njivama u toku policijskog časa govoriti o ulaganju u poljoprivedu i održivosti domaće proizvodnje?
Otkazivanje većih javnih događaja u predizbornoj kampanji, u tom smislu, potez je kojim Srpska napredna stranka priznaje da nema ni mogućnost a ni potrebu da podilazi svom biračkom tijelu. Ipak, to je daleko od kraja manipulacije radno i životno sposobnih građana Republike Srbije.
Kako se vlast ponaša prema radništvu pokazao je primjer protesta radnika preduzeća Zastava kamioni. Nastojeći da dobiju zaostalu zarada (207 miliona dinara) i da povežu radni staž od 2010. do 2018. godine, predsjednik organizacionog odbora protesta Milojko Popović ponudio je Aleksandru Vučiću 2000 glasova. Predsjednik Republike Srbije nije htio ni da ih primi, iako je 2013. godine – kao potpredsjednik Vlade Republike Srpske – lično potpisao aneks Protokola kojim je definisana isplata zaostalih plata radnika. Preduzeće je u stečaju od 2018. godine a radnici preduzeća su zarad brže isplate – na prijedlog Ministarstva privrede – već ranije odustali od 100 miliona dinara kamata. Danas, dok čekaju da država ispoštuje svoj vlastiti Protokol, radnici preduzeća Zastava kamioni spremni su svoje glasove ponuditi bilo kom nivou vlasti koji može uticati na ubrzanje isplate plata i povezivanje osmogodišnjeg radnog staža.
Legitimizacija diktature
Nakon što je vanredno stanje pretvoreno u stvarni sadržaj demokratije, demokratskoj zajednici preostalo je samo još da uoči – kako kaže Raincere - razliku između dobre demokratije ljudskih prava i individualnih sloboda i loše kolektivne i egalitarne demokratije.
O čemu je zapravo riječ precizno je opisala prof. dr Dubravka Stojanović u tekstu “Demokratija krda”: “Distribucija moći odozgo na dole išla je velikom brzinom. Ukidanje institucija građani su obgrlili kao sopstveno oslobađanje od odgovornosti. Nepoštovanje zakona od strane vlasti razumeli su kao mig da su ukinute sve stege.
Oduzimanje sloboda građani su videli kao priliku da i oni sebi mogu da prisvoje ono što od sloboda ostane i da s tim urade šta god žele” – piše Stojanović.
Prema njenom mišljenju, suspendovanje svih regulacija od strane vlasti građani su razumjeli kao slobodu da ne vode računa ni jedni o drugima. “Pozivali na nauku kad zatreba, ismevali je kad nije išla u prilog. Uništavali svaki autoritet, sve doveli u pitanje, širili i proizvodili apsolutnu sumnju da bi se uništilo poverenje, zajedništvo, solidarnost. Prihvatajući tu igru i građani su doprineli udrobljavanju društva, proizvodnji uplašenih i nesigurnih pojedinaca koji žude za nekim ko će lupiti rukom o sto” – zaključuje Stojanović uz napomenu: “Imunitet krda nisu ostvarili, ali demokratiju krda jesu. Izgleda da treba da krenemo iz početka”.
Dvadeset i prvog juna građanke i građani Republike Srbije imaju priliku omogućiti republici da krene ispočetka I bude to što jeste: res publicum. I to res publicum koji je spreman – kako kaže Debord, kao revolucionarna organizacija – “na kritiku svih aspekata otuđenog života, odbijajući kompromis s bilo kojim oblikom odvojene vlasti”. Takva zajednica koju Debord, istina, naziva revolucionarnom zamišljenja je kao organizacija koja ne smije dozvoliti da se uslovi razdvajanja i hijerarhije koje nameće vladajući poredak pojave unutar nje. S tim se neće usaglasiti onaj dio opozicije koji je pripremio svoje liste za izbore, onaj dio civilnog društva koji smatra da su izbori – kakvi god bili – osnovni mehanizam za održavanje kolektivne egalitarne demokratije.
Najkasnije 22. juna biće više nego izvjesno da monopol nad kritikom sistema neće imati ni one stranke koje su učestvovale na izborima, ni one koji nisu; da novi oblik političkog samopouzdanja neće predstaviti ni vlast ni opozicija. U svakom slučaju, to je prilika da se izgradi novi model političkog samopouzdanja, onaj koji demokratsku volju neće percipirati kao zbirni pojam koji se ne može precizno odrediti izvan biračkog mjesta. A to je poruka široj javnosti da političko komuniciranje, izražavanje, okupljanje i organizovanje ne zahtijeva takozvane demokratske oblike ritualnih praksi homogene zajednice, biranja “onih koji nalaze sreću u brizi za javnu stvar”.
Otud, bojkot je tek poruka da ljudi koji brinu za javnu stvar nisu i ne mogu biti isključivo oni koji nas predstavljaju u zakonodavnim i izvršnim tijelima. Po svemu sudeći, ta promjena je mnogo bitnija od promjene rasporeda mjesta u parlamentu koji će – kakav god bude – sprovoditi/podupirati odluke autoritarnog, stabilokratskog vođe, utvrđujući oblik dominacije koji strukturira društvo. Prvenstveno zbog tog, bojkot označava početak civilizovane političke borbe zajednice koja ne pristaje na vođu, cenzusni poredak i takozvano političko jedinstvo koje odbacuje sociološke raznolikosti. Riječ je o težnji da politički prostor ne bude sveden na nekoliko nivoa vlasti, težnji da građanin bude suveren umjesto da bira suveren, težnji da masa, gomila prestane širiti svoju nemoć birajući da podrži vođu koji, eto, želi promijeniti onu grupu ljudi koja potvrđuje njegove odluke.
