Dana 27. juna 2018,
pod brojem 01-647/18, pozivajući se na član 56 Statuta Univerziteta u Sarajevu,
Senat Univerziteta utvrdio je Nacrt Kodeksa ponašanja i odijevanja na Univerzitetu u Sarajevu i uputio ga u
sve organizacione jedinice (fakultete, akademije, institute) u javnu raspravu.
Tako su svi uposlenici 29. juna 2018. dobili tekst nacrta, uz poziv da do 19. jula
2018. dostave svoje prijedloge, primjedbe i mišljenja. Ne piše kome, vjerovatno
se misli potpisniku, tj. Dekanatu.
Službeni dopis, poslan sa e-adrese dekanata,
potpisan je tom opštom imenicom.
Nacrt nije označen
ni kao službena tajna ni kao interni dokument, i već se pojavio u javnosti, pa ću
svoje prijedloge, primjedbe i mišljenja
iznijeti javnije nego što bi to bila u službenoj prepisci. Takvom je izlasku iz
administrativno-akademske intime povod član
2 (Svrha Kodeksa), koji
kaže:
“Cilj
donošenja Kodeksa je normiranje prihvatljivog načinaponašanja i
odijevanja osoblja i studenata Univerziteta, koji će dostojno
prezentovati Univerzitet kao
mjesto odgajanja budućih glavnih nosilaca društvenih aktivnosti.”
Senat, kao
predlagač nacrta, vidi ovdje Univerzitet u funkciji odgajatelja nosilaca budućih društvenih aktivnosti, proširujući mu
djelatnost sa nastavne, naučne i istraživačke na odgojnu, čime postaje
konkurencija i vrtićima. Senat ne obrazlaže svrhu kodeksa ponašanja i oblačenja
interno (bolji naučni rezultati, bolja istraživanja, bolja nastava…) nego
eksterno, uticajem koji vjeruje da ima u cijelom društvu. Zato ovaj Nacrt
zaslužuje da se raspakuje pred cijelim društvom, a ne u birokratskim kanalima
samog univerziteta.
Odgojitelji su, to
se također može iščitati iz člana 2, nastavnici (sadašnji), a odgojenici su studenti
(budući). Njih bi, prema tome,
trebalo naučiti šta je prihvatljivo
ponašanje i odijevanje. Ali se kodeks odnosi i na osoblje, dakle, i na
odgajatelje, pa se tu, već na samom početku dokumenta, otvara važno i
zanimljivo pitanje: Ko koga ustvari ovim kodeksom odgaja?
U ovom trenutku,
dok se radi samo o nacrtu, u toj se ulozi, po službenoj dužnosti, pojavljuju
članovi Senata. Oni su imali hrabrosti (nje je za ovakav potez trebalo više
nego pameti) da povuku liniju između onoga šta jeste a šta nije prihvatljivo.
Podrazumijeva se, jer oni stoje iza ponuđenih rješenja, njima jeste ili nije prihvatljivo.
Član 6. (Pravila
odjevanja univerzitetskog osoblja i studenata) precizira šta osoblju i studentima nije dozvoljeno nositi,
a s ciljem očuvanja ugleda i tradicije
Univerziteta (2), tj. kako su dužni biti prikladno
odjeveni, tako da ne narušavaju ugled
Univerziteta (1).
Za tri riječi se u uvodnim
stavovima ovog člana Kodeksa podrazumijeva da su jasne i precizne: tradicija, ugled i prikladno. Sve
tri su, međutim, ljušture koje ne znače mnogo dok se u njih ne upiše konkretan
sadržaj. Pa tako ovaj Kodeks nije samo o odjeći i o ponašanju, nego je i o
tradiciji i moralu.
Gdje onaj koji želi razumjeti
pomenute iskaze može saznati šta je tačno ta tradicija, kakav je tačno taj ugled?
Nigdje, to je nešto što se podrazumijeva, i što mnogi podrazumijevaju na
različite (ali ne na suprotne!) načine. Senat bi sada da ta mnoga razumijevanja
svede na jedno, i to, ako mu prođe, na svoje.
Iako nije najvažniji dio Kodeksa,
član 6. je najzanimljiviji, jer se tradicija
i ugled Univeriteta (Univerziteta!)
vezuju za štikle i dekoltee. Ta je potreba
da se suština upakuje u formu obično znak da sa suštinom nešto nije uredu.
Znak je malograđanštine, koja svoju intelektualnu zapuštenost nastoji prikriti
kojekakvim bon-tonovima i dres-kodovima. To čemu je sve Senat u raznim svojim sazivima ćutao dok su nosioci društvenih
aktivnosti bezočno privatizovali
opšta dobra, dok je kler marširao u samo srce obrazovanja, dok su korupcija i
tranzicija postajali sinonimi, tim bi se ćutanjem najbolje mogla izmjeriti
zapuštenost institucije koja bi sada da nekakvu tradiciju (zaista, koju?, tradiciju,
naučne utemeljenosti i ideološke neutralnosti, oličene u posteru baobaba
Kotromanića, koji već godinama na zidu u Rektoratu dočekuje goste bujnim
dekolteom princeze Katarine, druge
zdesna odozgo!?) brani od pirsinga i minjaka.
Kao da su pirsinzi i minjaci, i
bretele i pupci, i papuče i natikače ono što prijeti Univerzitetu, pa će, ako
se pod hitno ne odupre toj najezdi, sa odličnog 1850. mjesta pasti na loše 3970.
(jedno iza Banjalučkog).
Vrijedi navesti cijeli član 6:
(1) Univerzitetsko osoblje i studenti su dužni biti
uredni i prikladno odjeveni, tako da svojim izgledom ne narušavaju ugled
Univerziteta.
(2) Kodeksom je predviđen
poslovno – ležerni stil odijevanja. S ciljem očuvanja ugleda i tradicije
Univerziteta, univerzitetskom osoblju i studentima nije dozvoljeno službeno na
Univerzitetu nositi:
(a) Za žene:
– odjeću koja otkriva stomak,
leđa ili duboki dekolte;
– odjeću na bretele;
– prozirnu, tijesnu i namjerno
rasparanu odjeću;
– mini suknju, bermude, šorc i
trenerku;
– papuče, natikače i cipele
izrazito visokih peta;
– napadnu: šminku, nakit,
tetovažu i piercing i
– odjeću s porukama koje
vrijeđaju osjećanja drugih.
(b) Za muškarce:
– odjeću bez rukava;
– prozirnu, tijesnu i namjerno
rasparanu odjeću;
– bermude, šorc i trenerku;
– papuče, natikače;
– napadnu: šminku, nakit,
tetovažu i piercing i
– odjeću s porukama koje
vrijeđaju osjećanja drugih.
(c) Univerzitetsko osoblje i
studenti fakulteta Grupacije medicinskih nauka na eksperimentalnim i kliničkim
vježbama obavezni su:
– nositi bijeli mantil, propisne
dužine i zakopčan;
– imati uredne i podrezane nokte
i
– urednu i podvezanu kosu.
Ono što Kodeks ne
definira, nakon što ovako dražesno raširi svoju malograđansku lepezicu, jeste: kako će se provoditi mjere zabrane?
Hoće li se otvoriti nova radna mjesta za vratare (novi smjerovi: master
vratarstva!), koji će s linijarom u rukama stajati na ulazima fakulteta, moliti
studentice, asistentice, profesorice da dignu nogu, može i lijevu, pa onda
mjeriti dužinu štikli. Ili će na linijaru s pečatom Univerziteta (ili Instituta
za mjere i mjerne instrumente) imati recke s oznakama nisko, srednje, visoko, izrazito visoko. Pa drznicama koje se prave
izrazito više nego što jesu izricati opomene. Ili im na ulazu naplaćivati
iznajmljivanje dopuštene obuće? Možda bi, kao u vrtićima, i profesori trebali
na ulazu obuvati pape.
Na šta se misli podnapadan piercing: na nosu je napadan,
a na bradavicama nije? Ili će se i taj na bradavicama otkrivati, recimo
detektorima za metal? Hoće li kodeks pratiti i neki podkodeksni akti, npr. neka
uputstva za razlikovanje namjerno rasparane od nenamjerno rasparane odjeće?
Zabavno je
zamišljati sastanke senata, etičkih komiteta, naučno-nastavnih u formatu
odjeljenskih vijeća, kako rastjeruju sumrak svojom filistarskom lepezicom:
–
Treća tačka, slučaj prof. dr. Štiklić. Kolega je došao u štiklama od 12
centimetara, predlaže se ukor, smanjenje vladanja i da mu se pozovu roditelji
na razgovor.
–
Ja sam protiv, u Kodeksu piše da cipele izrazito visokih peta nije dozvoljeno
nositi ženama. Kolega je, koliko znam, muškarac.
–
Ja mislim da je kodeksodavac imao na umu i muškarce…
Vjerovatno je
Senat, otvarajući javnu raspravu, imao na umu primjedbe, prijedloge i mišljenja
ovog tipa: da se ukaže na neke propuste, neke slijepe mrlje u pogledu
zabrinutom za ugled Univerziteta, poput predrasude da štikle nose samo žene.
Ili da mini može biti i haljina, a ne samo suknja. Ili da i muškarac može imati
dekolte, ako raskopča košulju do pupka. Tako bi, ako akademsko osoblje nasjedne
na poziv Senata, dajući javnoj raspravi ozbiljan ton konstruktivnog doprinošenja
putem prijedloga, primjedbi i mišljenja,
jedan bespotreban i žalosno smiješan pokušaj na kraju zaista postao nekakav
pravni i obavezujući akt.
Kodeksom je
predviđen poslovno-ležerni stil odijevanja. Stil je, dakle, predviđen. Ali čije je to predviđanje, ostaje skriveno. Zato se
mora rekonstruisati, taj skriveni subjekt ove pravno-poslovične ležernosti. To
je subjekt koji još uvijek muške bebe oblači u plavo, a ženske u roze. To je
subjekt koji seksualnost doživljava uglavnom kao problem, pogotovu tuđu. Zato
žene ne mogu nositi odjeću koja otkriva stomak, leđa, grudi, butine… Za
muškarce se valjda podrazumijeva da neće. Njima se zabranjuje odjeća bez
rukava. Ne piše koliko dugi rukavi moraju biti. Do ožiljka od vakcine? Ne piše
ni da li moraju biti iste dužine, smiju li biti zavrnuti (ležerno). A i
muškarcima i ženama zabranjuje se prozirna odjeća. Tu je onda jasno da ni muški
prof. dr. ne smije držati predavanje u tankim bijelim hlačama ispod kojih mu se
(ne) vide tangice.
I jednima i drugima
zabranjeno je nositi odjeću s porukama koje vrijeđaju druge.
Evo nas, najzad, na
dobro poznatom terenu sukoba (uglavnom) religijskih osjećanja sa (uglavnom)
umjetničkim ili ličnim slobodama. Kodeks, naravno, ne nudi objašnjenje, niti upućuje
na njega, o kakvim se tačno osjećanjima radi. Kako će redarska služba na
fakultetskim ulazima trijažirati majice, bedževe ili, gluho bilo, tetovaže?
Hoće li profesor istorije umjetnosti smjeti držati predavanje o nadrealizmu u
majici na kojoj piše rečenica Salvadora Dalija da Bog je muškarac izuzetne ljepote, visok tačno jedan metar? Seksualno, koje se preformatiralo i sakrilo
u kulturalno, ne bavi se
ograničavanjem pokrivanja, već samo
limitiranjem otkrivanja. Nikab,
teoretski, nije problem, ali namjerno poderane farmerke jesu. Tako Senat (odnosno njegovi članovi
koji su stali iza odluke da se Kodeks spusti
u bazu) otkriva, iako bi da
prikrije, vlastite vjerske, konzervativne i patrijarhalne aršine u kojima bi da
skroji prihvatljivo ponašanje i
odijevanje. [1]
U
svjetlu klerikalizacije društva, koja je skoro pa globalni trend, može se
čitati ičlan 12 (Konzumiranje
duhana, duhanskih prerađevina i alkohola):
“(1) U službenim prostorima
Univerziteta nije dozvoljena upotreba duhana i duhanskih prerađevina, izuzev u
prostorijama predviđenim za te namjene.
(2) Unošenje alkoholnih pića u radne prostorije,
konzumiranje alkohola i opijanja na radnom mjestu, kao i dolazak na posao u
pijanom stanju najstrožije je zabranjeno.”
Zašto
za duhan postoje prostorije na fakultetima i u rektoratu gdje se može pušiti, a
za pivo, vino i lozu ne? Kako se, u vezi s alkoholom, tako lako skoči sa konzumiranja na opijanje i pijanstvo? Ako
grad, kanton i država, kroz zakone, nisu alkohol-free
prostori, zašto bi to bile njihove javne ustanove? Četiri decenije, najmanje, na ovom je Univerzitetu bilo sasvim normalno
na koktelima različitim povodima poslužiti osoblje i goste alkoholnim pićima.
Nije baš da su ih na nosilima vraćali kući. Odakle sad odjednom unutar
akademske zajednice, na osnovu kojih istraživanja i analiza, ta odioznost prema
fermentaciji?
Ovaj
zahtjev-zabrana u kodeksu ima simboličku vrijednost obilježavanja teritorije.
Inače bi, osim prijetećeg tona (najstrožije
je zabranjeno) bila zaprijećena i neka kazna. A moralo bi biti jasnije i
kako bi se prestupnici hvatali. (Na osnovu anonimnih dojava, špijuniranjem, iliin flagranti?) Hoće li portiri na fakultetima
imati ovlasti saudijskih carinika, pa otvarati torbe sumnjivcima, hoće li Senat
zaposliti neku alkoholnu internu policiju, neke Intouchables, koji će s macolama upadati u
kabinete i vršiti premetačine? [2]
Umjesto da bude prva linija odbrane
naučnih principa i univerzalnih humanističkih vrijednosti pred klerikalnom
restauracijom sekularnog društva, Univerzitet ovim kodeksom zaposjeda akademski
prostor diskursom svetog teksta, osnažujući i tako autoritet svog menadžmenta.
Iza
smiješnog pokušaja stoji ozbiljna namjera: da se kvazimoralnim propisima koje
će u zadnjoj instanci tumačiti Senat, [3]ili neko njegovo inkvizicijsko tijelo, disciplinuje osoblje. Sloboda govora,
ionako već na koljenima, pogotovo među mlađim članicama i članovima akademske
zajednice, sad će biti još malo čvršće stisnuta. Dužina jezika sankcionisaće se
preko dužine suknje, a plitkoća mišljenja prihvataće se sve dok dekolte ne ode
preduboko. Ne treba sumnjati da će masovna javna podrška ovom moralnom
pendrečiću doći najglasnije od akademskog osoblja koje vjerskim propisima nikad
ne prilazi s naučnom skepsom.
Otprilike onoliko
koliko iza ovakvog kodeksa stoji konzervativni, patrijarhalni i u naletima
pobožni mozak, toliko iza njega nema pravnog. Pravni mozak se vjerovatno u
cijelu ovu avanturu ne bi ni upuštao, ali ako bi se pod nekim pritiskom ipak
odvažio, stvari ne bi ostavljao nedovršene.
Naprimjer, već u članu 1 (Predmet
Kodeksa)stoji (stav 1):
„Kodeksom ponašanja i odijevanja na Univerzitetu u
Sarajevu (u daljem tekstu: Kodeks) utvrđuju se opća pravila i principi
ponašanja i odijevanja univerzitetskog osoblja i studenata koja su u skladu sa
etičkim, moralnim i profesionalnim normama, te opšte prihvaćenim
civilizacijskim vrijednostima.“
Samo je po sebi problematično
vezati ponašanje (i odijevanje) za etiku, moral i opšteprihvaćene civilizacijske norme. Koje bi to bile, od
nabrojanih? Da takve postoje, opšteprihvaćene,
ne bi ni bilo razloga da se studenti|ce i profesori|ce u njih štapom bez mrkve
utjeruju. Sve što Senat (u ovom sastavu)
na ovaj način želi jeste da svoj moral i svoju etiku unaprijedi u opšteprihvaćene. Za opštecivilizacijskom floskulom posegnuo je
jer mu je i samom bilo jasno da se kod propisivanja visine štikli i dubine
izreza ipak ne može pozvati na akademske vrijednosti. Pa su tijesna odjeća i natikače ćorsokak civilizacije, a homofobija
člana Senata najviši izraz akademskih sloboda.
Naglasak, ipak, ne
treba stavljati na odijevanje. Ponašanje je ono što se želi disciplinirati.
U članu 4 (Profesionalno ponašanje osoblja Univerziteta) stavovi (a) i (c),
stoji:
“(a) Osoblje Univerziteta je dužno poštovati ovlaštenja i odgovornosti, hijerarhiju i
organizacijsku strukturu Univerziteta.
(c) Osoblje Univerziteta je obavezno da izbjegava i suzdržava se od
onih radnji i postupaka koji na bilo koji način nanose štetu ugledu
Univerziteta.”
Zakon o visokom
obrazovanju [4]posvećuje pažnju disciplini, ali tako
da je povezuje sa odgovornošću:
“Član 124. (Odgovornost nosilaca funkcije u tijelima
visokoškolske ustanove, organizacine jedinice, akademskog i drugog osoblja)
(1) Nosioci funkcija u tijelima
visokoškolske ustanove/organizacione jedinice i članovi akademskog osoblja
imaju naglašenu društvenu odgovornost.
(2) Općim aktom visokoškolske
ustanove preciznije se reguliše postupak disciplinske odgovornosti lica iz
stava (1) ovog čana, kao i drugih zaposlenika, teže i lakše povrede obaveza,
disciplinski organi i postupak za utvrđivanje odgovornosti istih kao i
izricanje mjera.
(3) Postupak disciplinske odgovornosti protiv lica iz stava
(1) ovog člana, kao i drugih zaposlenika može biti pokrenut samo za povrede
obaveza koje su prije nego što su počinjene bile utvrđene općim aktom
visokoškolske ustanove i za koje je bila propisana odgovornost. “
Kodeksom o ponašanju
i odijevanju sada se naglašena društvena odgovornostpovezuje s lojalnošću
instituciji, čijem se ugledu ne smije nanositi šteta, pri čemu i ugled i šteta ostaju nedefinisani. Ali se definiše mehanizam pritiska i
kontrola – disciplinski postupak. [5]
Gdje su, zaista,
opisani ti bilo koji načini kojima se nanosi šteta? Nigdje! I
valjda taj ugled zavisi od važnosti
objavljenih radova, od broja zadovoljnih studenata, od uključenosti osoblja u
poslove od javnog interesa i značaja, od transparentnosti procedura
(zapošljavanja, ocjenjivanja, napredovanja), a ne od transparentnosti tangica.
Kao da je to što profesor od tangica ne vidi studenticu problem tangica, a ne
profesora!
Transparentnost je
upravo nešto na šta se ovim Kodeksom želi položiti menadžerska šapa. Član 9 (Poslovne informacije):
“(1) Informacije i podaci koji za
poslovanje Univerziteta u Sarajevu imaju iznimnu važnost smatraju se poslovnom
tajnom, a njihovo otkrivanje neprihvatljivim ponašanjem.
(2) Od univerzitetskog osoblja i studenata se očekuje da
se prema povjerljivim podacima odnose odgovorno i savjesno, te da ih u radu
koriste isključivo prema svojim ovlaštenjima.”
Ako nije moronska,
onda jeste oksimoronska konstrukcija: ustanova javna, a poslovanje tajno. Šta
bi to bila poslovna tajna od od iznimne
važnosti za poslovanje Univerziteta? I šta je to uopšte poslovanje Univerziteta? Zakon o visokom
obrazovanju ne pominje poslovnu tajnu, nju reguliše Statut UNSA u članu 202. (Poslovna tajna). [6]
Tu se opet pojavljuje šteta po ugled Univerziteta, ali šta bi to tačno bilo, i
dalje ostaje pravna tajna.
Zanimljivo je da „Poslovnom tajnom smatraju se osobito podaci
koje rektor, dekan ili rukovodilac organizacione jedinice proglasi poslovnom
tajnom“ (stav a. navedenog člana). Kategorija poslovne tajne obično se veže
za pravna lica i ustanove koje djeluju na tržištu i odnosi se na informacije
koje utiču na konkurenciju, poslovni uspjeh i dobit. Ponovo, kroz Senat, u vezi
sa osiguranjem tajnovitosti rada javne ustanove, progovara menadžerska logika,
otkrivajući tako tendenciju da Univerzitet privređuje uslugama umjesto da
unapređuje znanjem (ukupni kvalitet života zajednice). Međutim, sve dok se
finansira novcem iz budžeta, dakle javnim sredstvima, i dok postoji obaveza da
o potrošnji tih sredstava podnosi izvještaj, insistiranje na poslovnoj tajnosti unutar akademske zajednice
najprije će biti povezano s koruptivnim djelovanjem. Javni interes nikada ne
može biti manji od partnerskog. Ili može?
U sivoj zoni di-rektorskih
procjena o tome šta jeste, a šta nije (poslovna) tajna, odnosno koja
informacija može nanijeti štetu ugledu Univerziteta, osoblje ostaje nesigurno i radije oprezno šuti o svemu. Da li,
naprimjer, pisac ovih redova, i sam osoblje
UNSA, nanosi štetu ugledu Univerziteta argumentujući ovdje da je štetu Univerzitetu
nanio najprije Senat, objavljivanjem Kodeksa? Kako bismo sada odvagnuli te
dvije štete, štetu koju Senat nanosi Univerzitetu
baveći se tričarijama (štiklama, dekolteima, tetovažama) i izvrgavajući ga tako
podsmijehu ili štetu koju jedan član osoblja nanosi Senatu (pa tako i
Univerzitetu) protiveći se, u formi akademske
satire, menadžerizaciji javne
ustanove?
Nedostaje, čini se,
barem jedan član Kodeksa koji bi zaštitio akademske slobode, a unutar njih
pravo da se otvaraju i vode javne
polemike, na način koji možda vrijeđa nečija osjećanja, ali ne vrijeđa ničiju inteligenciju. Razumljivo je
da ga nema, jer je Kodeks satelit paketa zakona donesenih 2017. godine. Njima
se obrazovanje u Kantonu Sarajevo stavlja pod kontrolu vladajuće ideologije i
zaposjeda kao ekonomski resurs. Kodeks je najavljen Statutom, [7]
čime je akademska menadžerija sebi pribavila pravni adut/argument da, budući da
to Statut predviđa, to se sad onda mora i napraviti.
Međutim, to što
Senat (u ovom sazivu) ima nadležnost,
ne znači da je mora iskoristiti. Kad bi zaista vjerovao u akademske slobode i
imao povjerenja u osoblje i studente, i u dobre akademske običaje, i (najvažnije!)
u instituciju lične profesionalne i akademske odgovornosti, ne bi se opsesivno bavio preregulacijom odnosa unutar
akademske zajednice nego bi se okrenuo njenoj ulozi u društvu. Pozicionirao bi Univerzitet
kao mjesto argumentovane, objektivne, naučno utemeljene kritike vladajućih
politika, umjesto što takve politike, kao neki amin-efendija, legitimiše upravo
onim ugledom koji bi da sačuva od štikli i minjaka.
Jedan od rezultata
pretjerivanja u propisivanju svega i svačega jeste pravna nesigurnost uživaoca prava koji su u najvećem broju
pravni laici. U egzistencijalno bitnim pitanjima oni su sputani neupućenošću u pravo, za koju su
najmanje sami krivi. Iako se čini da štite radnike, osoblje, studente, svi ti
silni pravilnici, statuti, pravila, kodeksi, izmjene i dopune i amandmani
otuđuju pravo od čovjeka i čovjeka od prava. Oni su, osim toga, znak da nešto
sa samim zakonima nije uredu, da se donose brzo i iz stranačkih interesa, da ih
formulišu loše obrazovani, netalentirani ili nedovoljno motivisani pravnici.
Ukoliko Senat u ovom sastavu ipak istraje na donošenju Kodeksa ponašanja i odijevanja, potvrdiće tako i krajnju
namjeru da ojača instrumente institucionalne kontrole, suzi polje individualnih
i akademskih sloboda (ubacujući u njega normiranje ponašanja) i tako olakša
upravljanje jednim važnim i slatkim parčetom još uvijek društvenog kapitala.
Autor: Nenad Veličković, profesor na
Filozofskom fakultetu u Sarajevu
Izvor: Fondacija Centar za javno pravo.
Prenosimo uz dozvolu
Boldiranje: Prometej.ba
[1] O tome kako
privatna religiozna uvjerenja utiču na donošenje zakona vidi odličnu knjigu M.
Warnock, Dishonest to God, London/New
York 2010.
[2] Čl.
15 (Nadzor nad primjenom Kodeksa) Nadzor
nad provođenjem ovog Kodeksa vrše rukovodioci, odnosno nadređeni po hijerarhiji
Univerziteta/organizacionih jedinica ili lica koja oni odrede/ovlaste.”
[3] Čl. 14
(Tumačenje odredbi Kodeksa): U slučaju neslaganja strana u tumačenju i
primjeni Kodeksa, autentično tumačenje daje Senat Univerziteta.
[4] Akt broj 01-02-25016/17, 31. 07. 2017. godine Sarajevo, predsjedateljica
Skupštine Kantona Sarajevo prof. Ana Babić, s.r.
[5] Čl.
13 (Primjena Kodeksa): “U slučaju nepoštovanja Kodeksa od strane osoblja
Univerziteta, rukovodilac podorganizacione jedinice dužan je usmeno upozoriti
člana univezitetskog osoblja na obavezu poštivanja ovog kodeksa. U slučaju
ponavljanja povrede odredaba Kodeksa moguće je pokrenuti disciplinski
postupak.”
[6] “(1) Poslovnom tajnom smatraju se podaci
zbog čijeg bi davanja na uvid neovlaštenoj osobi mogle nastupiti štetne
posljedice za poslovni interes i ugled Univerziteta/organizacione jedinice
odnosno osoblja i studenata.
(2) Poslovnom
tajnom smatraju se osobito podaci:
a) koje rektor,
dekan ili rukovodilac organizacione jedinice proglasi poslovnom tajnom,
b) koji se odnose
na način i mjere postupanja u vanrednim slučajevima,
c) koje kao
poslovnu tajnu tijela Univerziteta ili njegovi zaposlenici saznaju od drugih
pravnih ili fizičkih osoba,
d) koji se odnose
na poslove koje Univerzitet/organizacione jedinice obavljaju za potrebe drugih
pravnih ili fizičkih osoba, ako su isti zaštićeni odgovarajućim stepenom
tajnosti,
e) koji sadrže ponude za javni oglas/konkurs, do objavljivanja rezultata
oglasa/konkursa,
f) drugi podaci
koji su Zakonom ili drugim propisom utvrđeni kao tajni podaci.
(3) Podatke koji
predstavljaju tajnu Univerziteta mogu dati rektor/dekan ili osoba koju on
ovlasti osobama koje za to imaju pravni interes.”
[7] Čl.
130 (Nadležnost i sastav Senata) (2) Senat visokoškolske ustanove u svom
akademskom djelovanju ima nadležnost da: (…)
o) donosi kodeks
ponašanja i oblačenja na visokoškolskoj ustanovi.