Po svemu sudeći, brojni su razlozi zbog kojih bi bar jedan od mogućih odgovora na pitanje o tome – da li postajemo fašističko društvo – morao biti potvrdan. Bez obzira na nužno uvažavanje teorijskog, povijesnog i političkog razlikovanja značenja pojmova kao što su fašizam, nacizam, totalitarizam, populizam, pa i nekih drugih. Naravno, i bez obzira na međusobno prožimanje pomenutih fenomena, prije svega, u njihovim savremenim značenjima.
Drugim riječima, izgleda da svaki od ovih pojmova (koji inače imaju svoju povijest i značenja sopstvenih ideologija i političkog praxisa) već duže vrijeme ne postoje u svojim čistim oblicima, i, naravno, utoliko su sami ovi oblici teži za razumijevanje, a još teži za preusmjeravanje društvenih procesa u drugim pravcima od onih gdje smo došli.
Prethodno je vidljivo na brojnim meridijanima, na prostorima Balkana, ali najeklatantnije na slučaju Bosne i Hercegovine. Upravo o ovom slučaju biće više riječi u narednom dijelu ovog kratkog komentara.
Sve je pokrenuto početkom devedesetih, znanim sloganom: „Naš cilj je da mi dostignemo svoju prošlost…“ Tada su, u ime pomenutog cilja, vođeni krvavi ratovi, etnička čišćenja, „preseljavanja“ naroda, genocid (onaj u Srebrenici, a možda i više njih)… Što se tiče Bosne i Hercegovine, ona je ustrojena upravo tako da funkcionira na osnovu principa društava koja su poodavno nestala sa povijesne scene ili ako su neka od njih nekim čudom i preživjela sve do današnjih dana – nemaju nikakav prirodan dodir sa savremenim svijetom i pripadnim mu procesima. Za ovu priliku, ovdje mogu ponuditi tek nešto u formi pukog nabrajanja:
– etnička matrica je jedini i apsolutni modus vivendi bh. društva. Ovdje ne žive ljudi, već isključivo Bošnjaci, Srbi i Hrvati, a one koji pripadaju tzv. „ostalim“ vjerovatno ne treba ni pominjati;
– sastavni dio pomenute matrice je i teza o tzv. „kostitutivnim narodima“, koja je, sama po sebi, diskriminatorska, a, naravno, i anahrona;
– država je, shodno tome, podijeljena, fragmentirana, nužno po ovoj etničkoj osnovi (entiteti, kantoni, opštine itd.), iz čega je izvedeno ono što se naziva „zajedničke institucije BiH“. Time je, dakako, utemeljeno plemensko, dakle, tribalističko ustrojstvo bh. društva;
– bitno je reći da ovakva fragmentacija društva proizvodi, između ostalog, i međusobnu izoliranost fragmenata koji postaju sami sebi dovoljni, dakle, zatvoreni za sve što je izvan njih ponaosob;
– ovakva fragmentacija društva proizvodi i isto tako fragmentiranu svijest, jača „palanačku“ svijest i pothranjuje njen mentalitet. Dakako, u ovakvoj situaciji i društvo u cjelini biva zatvoreno, samoisključeno od bilo kakvih vanjskih tokova, a sve to je pogubno za različita područja društvenog rada i stvaranja, a posebno za obrazovanje i nauku, gdje su posljedice zatvorenosti i tehnologije samoizoliranosti doista katastrofalne;
– u takvom sticaju stvari, sfera politike u pravom smislu riječi i ne postoji, osim u brutalnim potezima trovlašća u čemu političke partije jedino rade na tome da kroz različite tehnologije torture, ucjena i ponižavanja podanika drže ovako podijeljeno društvo u pokornosti;
– u odnosu na prethodno, ne treba ispustiti iz vida niti sistem odlučivanja, koji je izmješten iz institucija sistema (parlamenti, vlade, pravosuđe) i nalazi se u rukama pojedinaca, dakle, šefova. Osnova ovog izmještanja je u stavu „jedan narod, jedan vođa, jedna partija“… Ovo zvuči doista poznato i može se dakako povezivati i sa onim što piše u „Mein Kampf“ – samo što je u bh. društvu to sve puta tri. Da ne govorim o cjelodnevnim TV emisijama gdje su gostovali predstavnici francuskih fašista ili oficijelnim pozivima iz vrhova vlasti BiH da žitelji BiH koji imaju pravo glasa u Austriji glasaju za Hajdera, lidera tamošnje fašističke partije. I tako dalje…
– Pošto je, dakle, normalan prostor politike ispražnjen, a kako vidimo, ispražnjen je i prostor odlučivanja u institucijama vlasti, onda te prazne prostore popunjavaju partijski lideri svojim angažmanom na vlastitom bogaćenju, pljačkajući sve do čega mogu doći.;
– Naravno da je, u takvom sticaju stvari, tokom vremena, došlo i do razaranja društvenog tkiva, dakle, onoga što se naziva „socijalni kapital“. Prosječno stanje društvene svijesti u BiH jeste očajanje, pa i beznađe. Posebno je veliki problem odsustvo Nade. Nada već odavno ne stanuje ovdje. Sasvim dovoljno za odlazak, prije svega mladih, i za bijeg gotovo svih od poništavanja svega ljudskog. U ime čega?
– Naravno, može se raspravljati da li ovi nabačaji ukazuju samo na visok stepen fašizacije bh. društva ili se u tome prelamaju i prožimaju i elementi autoritarnosti, totalitarizma, diktature i ko zna čega još. To bi, dakako, trebalo istražiti u nekom doglednom periodu;
– No, čini mi se da postoji nešto što možda i ne mora biti toliko važno, ali o čemu se gotovo i ne govori. To je fenomen dislokacije smisla. Naime, najvjerovatnije nam se, u kolopletu ukupnih društvenih događanja, dogodilo i to da je iz ovog našeg društva, a možda i iz svijeta uopšte – iščilio smisao. Nestao, takoreći. A ako je nestao, onda je s njim nestalo i ono što zovemo i „misao“, „za-misao“, „iz-misao“ i mnogo toga što tvori čovjeka. A možda je nestao i sam čovjek?
– Doista ne znam. I u sopstvenom neznanju, predajem ovaj kratki komentar na javnu upotrebu.
Tekst je nastao u okviru javne debate na temu „Postajemo li fašističko društvo?“ koju organizuje Magazin BUKA.
Ostale tekstove iz javne debate možete pročitati OVDJE.