Nedavno je jedna TV stanica na Novom Zelandu imala vrlo interesantnu emisiju posvećenu strategiji ekonomskog razvoja ove udaljene nam zemlje. Učesnici TV debate bili su istaknuti domaći stručnjaci, prije svega ekonomisti i sociolozi. U sred razgovora o tako bitnoj temi, voditelj je pustio jedan prilog sa drugog kraja svijeta, navodeći da je riječ o razvojnoj strategiji jedne „regije“ u Jugoistočnoj Evropi, o čemu će govoriti „šef te regije“. I tu doista ne bi bilo ničeg čudnog (kada je riječ o pomenutom prilogu) da nakon svake rečenice „šefa te regije“ nisu puštane one poznate, montirane, salve smijeha publike. Kao svojevremeno u emisijama znanog nam komičara i zabavljača Beni Hila. Kako sam obaviješten, smijali su se i gosti u studiju.
Ne znam, naravno, šta je konkretno govorio „šef te regije iz Jugoistočne Evrope“ ( pretpostavljam da našim čitaocima ne moram ni reći da se radi o Republici Srpskoj i njenom premijeru), ali je svakako zanimljivo da su njegove rečenice popraćene smijehom – kako onim tehnički montiranim, tako i onim spontanim, u samom studiju. Kao što je, takođe, zanimljivo i to da je autor ove emisije odabrao prilog baš iz zemlje koja se nalazi u tako teškoj, u tako ozbiljnoj situaciji i u kojoj se tako loše živi, da bi samom prilogu više odgovarali potoci suza nego smijeh.
No, kako god - Beni Hil se pojavio na Novom Zelandu. Dominantno zbog toga da svijet vidi kako su nam ovdašnji političari komični i zabavni.
Ne radi se, dakako, samo o aktuelnom premijeru Republike Srpske: imamo mi ovdje i takođe komično i zabavno Predsjedništvo Bosne i Hercegovine koje vrlo uspješno vodi tri međusobno različite politike. Recimo, prva trećina kolektivnog šefa naše države je za priznavanje nezavisnosti Kosova, druga trećina o tome nema jasan stav, dok je treća trećina apsolutno protiv. Slična je situacija i kada se radi o ulasku BiH u NATO pakt, oko čega su mišljenja takođe podijeljena. Da ne govorim o odnosu kolektivnog šefa države prema iznimno krupnim problemima koje imamo na unutrašnjem planu. To ide čak dotle da se državno nam Predsjedništvo – koliko znam – još nikada nije pojavilo među građanima, među ljudima, u kompletnom sastavu niti je, bar kroz pojedinačni angažman svojih članova, obišlo gradove i sela ove male zemlje. Haris Silajdžić, u pravilu, ne dolazi u Republiku Srpsku ( a to je skoro polovina teritorije države na čijem je čelu), sa druge strane, Nebojše Radmanovića nema u Zenici, u Tuzli ili na Širokom brijegu, Željka Komšića na Palama, Zvorniku ili u Trebinju... Tri člana Predsjedništva BiH se viđaju povremeno samo na zvaničnim sjednicama i to, zapravo, samo onoliko često koliko se te sjednice održavaju. Tako oni, komično i zabavno, glume šefa države.
A doista se radi o glumi. Primjerice, ako predsjednik susjedne nam Republike Hrvatske, gospodin Ivo Josipović, može doći u Srbiju, BiH ili Crnu Goru, obavljati različite dogovore o saradnji – zašto dijelovi našeg šefa države ne mogu ili ne žele, biti sa svojim žiteljima unutar sopstvene države?
Slična situacija je i sa Savjetom ministara BiH koje faktički nije sastavljeno od ministara, njihovih zamjenika i pomoćnika, već od Bošnjaka, Srba i Hrvata. Tek primjera radi: odlučnu ulogu u izboru ambasadora naše zemlje nema ministar spoljnih poslova – što je svuda i pisano i nepisano pravilo – nego taj šou funkcioniše tako da bošnjački funkcioneri iz ovog ministarstva predlažu ambasadore Bošnjake, srpski funkcioneri ambasadore Srbe, a hrvatski – ambasadore Hrvate. A to ne može značiti ništa drugo do da naši ambasadori nisu ambasadori države već ovog ili onog naroda. Da stvar bude gora, i na nižim nivoima u diplomatiji preferira se ista logika. Naravno, isti ili sličan mehanizam je na sceni i u svim drugim resorima rada Savjeta ministara, od finansija do bezbjednosti.
Već po tome, ovaj organ izvršne vlasti ne može provoditi državnu politiku već samo one politike zasnovane na etničkoj matrici. Zato i svi članovi ovog tijela moraju da glume ministre, zamjenike, pomoćnike itd. I moram reći da to čine dosta uspješno.
Naravno, sjajni glumci i zabavljači postoje i na drugim nivoima vlasti, posebno kada je riječ o onoj zakonodavnoj. Naime, Bosna i Hercegovina ima dvodomni državni parlament (Predstavnički dom i Dom naroda), poput mnoštva drugih država. I to nije sporno. Ali, sporno je što se, u suštini, ovdje radi o dva Doma naroda: samo formalno, Predstavnički dom je dom građana, jer on, u konačnom, donosi odluke i kroz tzv. entitetsko glasanje u kojem se obezbjeđuje entitetska većina glasova. A pošto su teritorije faktički etnički gotovo potpuno čiste, onda se i ovdje, zapravo, radi o predstavnicima naroda. Tačnije, riječ je o još jednom Domu naroda. Vjerovatno bi, otuda, entitetsko glasanje trebalo prebaciti iz Predstavničkog u Dom naroda.
Jer, ovako, poslanici u Predstavničkom domu moraju glumiti građane. Neki to rade šarmantno, artistički, zabavno, neki primitivno, ali teatar funkcioniše. I tako imamo na djelu ono što nigdje u svijetu ne postoji – dakle, parlament sa dva doma, ali ista.
Ovdje moram dodati da je riječ o putujućem teatru, on svoje predstave igra i u entitetima, u kantonima, opštinama, pa i u mjesnim zajednicama. Uveseljava i zabavlja narodne mase svuda i na svakom mjestu. A, sa svoje strane, te iste narodne mase izlaze na izbore, odnosno, iz meni nepoznatih razloga, glasaju svagda za iste glumce, podržavaju stalno iste režisere. Tako one postaju sastavni dio pomenutog teatra, kojem bi se, po svemu sudeći, mogao dati znani atribut: teatar apsurda.
Iako se mnogi sa mnom ne slažu, ja bih, evo, već desetu godinu zaredom, želio pozvati građane Bosne i Hercegovine da ne izlaze na izbore i da doista ne daju svojim glasovima legitimaciju pomenutom teatru i svima koji u njemu sudjeluju.
Sve prethodno je, naravno, odviše poznato. Kao što je poznato i ono što nam se upravo događa. Bliže se opšti izbori u Bosni i Hercegovini. Po ne znam koji put svjedoci smo brutalnih poteza aktuelnih vlasti prema opoziciji, svjedoci smo blokade medija, ometanja kampanje onih koji su „protiv“, angažovanja čak i policije ili paravojnih formacija koje bi trebalo da čuvaju lik i djelo vlastodržaca, te da im omoguće bar još jedan komforni četvorogodišnji mandat. Dakle, da i dalje vladaju, ne radeći ništa (pa, u ustavima i piše da ne trebaju raditi ništa) za ovdašnje narode u koje se zaklinju, da se lično bogate na sudbini napaćenih i poniženih sopstvenih podanika. Običnih ljudi.
Dakle, ovaj teatar nije tako benignog karaktera. Pitam se koliko smo im mi, obični ljudi, u njemu uopšte i bitni? Drugim riječima, do kojih granica morbidnosti su spremni ići zarad osvajanja kojih desetak procenata glasova više na predstojećim izborima! A ukoliko neko, eventualno, od posljedica takvih radikalnih (predizbornih) aktivnosti i strada, to bi se moglo smatrati-kolateralnom štetom?
Lično, ne vjerujem da se takve stvari mogu desiti. Mislim da takav sadržaj pripada konstrukcijama proizvedenim upravo u teatru apsurda. To je, dakle, moj stav. Ali, šta ako nisam u pravu? Šta, ako doista umovi opsjednuti vlašću i sopstvenim privilegijama, spremaju takve – a možda i gore – morbidne stvari?
Ne znam.
Znam samo da bih radije gledao Beni Hila na Novom Zelandu, makar se taj Beni Hil pojavljivao i u liku jednog Milorada Dodika, nego da nam se dogodi nešto mnogo gore. Uostalom, gospodin Dodik, uprkos svemu, zna ponekad biti i šarmantan. Zar ne?
