Lejla Huremović, članica Organizacionog odbora Povorke ponosa za BUKU govori o izmjenjenoj Povorci ponosa koja zbog koronavirusa neće biti održana kao javni skup, o položaju LGBTIQ osoba u bh. društvu, problemima sa kojima se susreću i borbi protiv homofobije. U nedjelju 23. avgusta umjesto planirane Povorke ponosa planirane su cjelodnevne online aktivnosti .
Lejla, Povorka ponosa ove godine održava se u izmjenjenom obliku zbog pandemije. Koje su neke osnovne poruke koje kao organizatori želite poslati javnosti?
Iako neće biti šetnje, mi već uveliko radimo na zauzimanju javnog prostora, na snimanju različitih akcija, a cjelokupni program će se moći pratiti online u nedjelju u 12h. One poruke koje mi želimo da pošaljemo javnosti ali i vlasti jeste da mi postojimo u ovom društvu, te da problemi sa kojima se suočavamo zbog naše seksualne orijentacije ili rodnog identiteta ne smiju biti ignorisani. Institucionalna zaštita mora biti jednaka u praksi.
Da li se u proteklih godinu dana položaj LGBTIQ osoba poboljšao?
Nažalost položaj LGBTIQ osoba se sa dolaskom pandemije pogoršao, budući da je pandemija donijela dodatne probleme. Socio-ekonomska situacija u državi je utjecala i na LGBTIQ osobe, ostanak bez posla je uvjetovao mnogim LGBTIQ osobama vraćanje u primarne porodice, gdje se nerijetko susreću sa nerazumijevanjem, osudom i različitim oblicima nasilja. Institucije nisu mnogo radile u proteklih godinu dana na zaštiti, niti na poboljsanju položaja života LGBTIQ osoba.
Koliko je pandemija uticala na LGBTIQ osobe, koje svakako već žive na neki način u izolaciji od društva?
Pandemija je mnogo utjecala na život LGBTIQ osoba. Pored toga što LGBTIQ osobe pogađaju svi problemi kao i ostatak društva, porodično nasilje je u porastu, a društveni život LGBTIQ osoba je još više skranut na marginu. Prije pandemije nisu postojala sigurna javna mjesa za LGBTIQ osobe, ali su bar postojala različita okupljanja, događaji, partiji sa predznakom LGBTIQ, koji su bili mjesta sigurnosti i socijalizacije. Sada nema ni toga.
Povorka kao mirni skup je odgođena, ali biće održane neke aktivosti povodom planiranog događaja. Možeš li nam reći nešto više od toga?
Trenutno vrijeme nas je stavilo u poziciju da kreiramo nove načine obilježavanja povorke, te ni u jednom trenutku nije bilo upitno da ćemo zauzeti javni prostor i biti vidljivi. Već uveliko snimamo razičite performanse i akcije, koje će biti dio online programa 23.8. u 12h. Akcije uključuju skretanje pažnje na probleme sa kojima se LGBTIQ osobe suočavaju, kako od strane institucija, tako i od strane društva. Kroz online program će svi biti u mogućnosti poslušati govore koji su planirani na povorci, te pogledati različite performanse. Biće još nekih iznenađenja, tako da pozivamo sve da budu sa nama u nedjelju u 12h na ovom linku na platformi Zoom ili da nas prate live na Facebooku.
Da li ste na političkom nivou prepoznali neku volju da se poboljša položaj LGBTIQ osoba?
Sve je to još uvijek na vrlo malom nivou i ne postoji opredjeljena odluka koja dolazi od političkih struktura da se jasno i aktivno bave pravima LGBTIQ osoba. Volja dolazi samo od pojedinačnih aktera, ali je ona nedovoljna za veće promjene. Izgleda kao da se na prava LGBTIQ osoba još uvijek ne gleda ozbiljno, i još uvijek smo u sferi ignorisanja potreba i problema sa kojima se LGBTIQ osobe susreću.
Koliko je pandemija koja nas je zadesila skrajnula već marginalizovanu grupu, na neki način potisnula probleme LGBTIQ osoba koji su i dalje važni, ne potcjenjujući izazov pandemije naravno?
Mnogo. Javnom i medijskom prostoru se jako malo govori o marginalizovanim grupama, iako su one najviše pogođene pandemijom. I mediji velikim dijelom utječu na ovakvu situaciju, jer se rijetko može vidjeti da se o pandemiji izvještava kroz ljudska prava marginalizovanih grupa. Sam primjer jeste i najava Bh. povorke ponosa koja je ostala gotov neprimijećena. Mediji, ali i institucije, moraju da shvate da ne postoji prioritet kad su u pitanju ljudska prava i da izvještavanje o pandemiji itekako može biti kroz važnost i Bh. povorke ponosa, jer mi smo i prošle ali ove godine skretali pažnju na sistemske probleme, a ti su nas problemi upravo kroz pandemiju sve dočekali.
Zašto je bitno održati kontinuitet kada je Povorka u pitanju, ako se već ne održava mirni skup da se održe neke aktivnosti sa fokusom na LGBTIQ zajednicu?
Zato što bez naše borbe izgleda institucije nikada same neće raditi svoj posao. Važno je da konstantno ukazujemo na sistemske probleme, da podižemo vidljivost o našoh prisutnosti u društvu ali i svim problemima i nasilju koje postoji. LGBTIQ. S druge strane, za LGBTIQ zajednicu svaka aktivnost koju rade aktivisti/kinje daje nadu da mogu da žive ovdje i daje energiju i hrabrost da se nastave svakodnevno boriti.
Iako smo već ranije pričali o tome koje bi ovom prilikom izdvojila probleleme sa kojiama se LGBTIQ zajednica susreće?
Kroz organizaciju Bh. Povorke ponosa se susrećemo prije svega sa insititucionalnim preprekama, nerazumijevanjem i homofobijom. Naš protest se ne tretira jednako i samo se nama stavljaju na teret mjere vezane za sigurnost koje bi trebala sama država da obezbjedi. To nama govori da oni ne žele da u potpunosti preuzmu odgovornost za sigurnost učesnika/ca protesta, što govori o volji Vlade KS da zaštiti LGBTIQ osobe. Zbog toga ćemo mi u narednom periodu zahtjevati izmjene Zakona o javnom okupljanju, kako bi bio usklađen sa evropskim standardima i kako bi prestala diskriminacija koju mi doživljavamo kroz organizaciju povorke. Što se tiče direktno problema koje osjećaju LGBTIQ osobe svakodnevno, to je prije svega problem sa nerazumijevanjem i predrasudama koje postoje u društvu, homofobije iz koje onda dolazi nasilje. Problem je i nepostojanje sigurnih javnih mjesta zbog kojih su LGBTIQ osobe ograničene u svojoj slobodi. Zakonski još uvijek nismo ravnopravni jer ne postoje određeni zakoni kao što je Zakon o istospolnom partnerstvu, Zakon o rodnom identitetu koji bi regulisao sferu tranzicije trans osoba. Lista problema i potreba je zaista duga, što nam govori da moramo jače i glasnije da se borimo za hitne promjene ovog stanja.
Da li primjećujete da stanje ide prema boljem kada su nasilje i govor mržnje u pitanju, da li se išta radi po tom pitanju, mislim na nadležne institucije?
Nadležne institucije vrlo malo rade na ovom pitanju, i sve promjene su neprimjetne ili vrlo spore. Nadležne insitucije trebaju da znaju da zbog njihove nezainteresovanosti i sporosti promjena životi LGBTIQ osoba svakodnevno trpe.
Kako možemo prevazići homofobiju koja je sveprisutna?
Zajedničkim djelovanjem i borbom. Mi ćemo nastaviti izlaziti na ulicu, jer vjerujemo da vidljivost doprinosi razbijanju predrasuda, a kada se predrasude prema LGBTIQ osobama smanje i kada društo počne da više upoznaje svoje LGBTIQ građane/ke i homofobije će biti manje. A kada bude manje homofobije, javna mjesta ali i porodice će biti sigurnije za život LGBTIQ osoba.