Banjalučanka Jasminka Zarić od 1975. godine stanuje u Ulici Sime Šolaje, u zgradi preko puta nekadašnjeg Kina ”Kozara”, čije rušenje je ovih dana uzburkalo javnost u gradu na Vrbasu. Jasminka za BUKU govori o životu u banjalučkom naselju Centar 1, o tome koliko su se stvari u gradu promijenile tokom proteklih decenija, kao i o tome zašto je važno biti aktivan građanin bez obzira na godine.
Gospođo Jasminka, u društvu u kojem se malo ljudi aktivira za dobrobit društvene zajednice, Vi ste se istakli kao neko ko je ukazivao na problem sa Građevinom, ali i sad sa rušenjem Kina Kozara. Koliko je važan društveni aktivizam, ali i koje su žrtve istog?
Društveni aktivizam je veoma važan i potreban, jer pokazuje stanje svijesti građana o postojanju određenih problema koje je potrebno rješavati u interesu svih građana, a i zajednice u cjelini. Naravno, za to je potrebno vrijeme, odricanje, strpljenje, znanje, a što je najvažnije - upornost. A isto tako, ukoliko sve to imate, potrebna vam je i podrška svih ostalih građana, a i razumijevanje nadležnih isntitucija, kako biste uspjeli u svom nastojanju da promijenite ili bar popravite stvari.
Kakav je trenutno život pored ruševine Kina kad je očigledno da okolne zgrade nisu zaštićene od buke i prašine?
Svi mi koji stanujemo u zgradama koje okružuju sad već bivše Kino Kozara danima smo izloženi neprestanoj buci, prašini koja ulazi u naše stanove, a što je najgore i u naša pluća. Ta prašina od salonitnih ploča, koje mogu jako ugroziti naše zdravlje, danima se širi po cijelom naselju i po obližnjim vrtićima. Na licima građana koji protestuju ovih dana vidi se da su jako uznemireni i nesretni.
Prema Vašem mišljenju, koliko bi zgrada od 13 spratova, koja se planira izgraditi na mjestu nekadašnjeg Kina, narušila život stanara ovog naselja?
Mišljenje svih okupljenih stanara je da bi zgrada takve veličine u potpunosti zagušila taj mali prostor. Stanovi bi ostali bez neophodnog sunčevog svjetla, a bila bi narušena i intimnost samih stanara. Gradnja bi takođe dodatno uticala na već postojeća oštećenja okolnih zgrada.
Ono što je najviše revoltiralo građane jeste to da se nije vodilo računa o populaciji koja tu živi, maloj djeci, školskoj djeci, radno aktivnom stanovništvu i najposlije starim ljudima, koji bi bili najviše ugroženi jednom takvom gradnjom, a posebno izgradnjom dvosmjerne ulice sa izlazom na Aleju Sv. Save, a koji se i sada jedva kreću ovim prostorom. Mora se reći da je ovo naselje, iako u strogom centru grada, nepravdeno zanemareno i zapušteno i zahtijevalo bi da se preuredi u korist svih koji tu žive.
Kako biste uporedili život u ovom naselju nekada i sada, imajući u vidu da u Ulici Sime Šolaje živite od 1975. godine?
U poređenju sa ovim haosom u kome sada živimo, mi smo nekada imali miran i spokojan život, a djeca su nam se igrala na Građevini. Doduše, i sada se igraju, ali na golom betonu, unatoč svim našim nastojanjima da se tu napravi dječije igralište kao u drugim dijelovima grada, da se postave klupe i rasvjeta. Već je deseta godina kako to tražimo, ali bez uspjeha, iako smo dobili čvrsta obećanja od gradskih vlasti.
Ova situacija sa rušenjem Kina Kozara nam je ovih dana zaista znatno pogoršala uslove života u ovom naselju.
Koliko ste zadovoljni odnosom gradskih institucija prema rušenju Kina Kozare i da li smatrate da bi se trebalo naći neko alternativno rješenje za ovo mjesto?
Moram reći da je sastanak sa gradonačelnikom koji smo imali ovih dana bio veoma produktivan i da smo naišli na razumijevanje. Argumentovano i dokumentovano smo predočili naše probleme i uočene propuste, te očekujemo da će se uz pomoć ekspertskog tima, koji će se uskoro formirati, mnoge neregularnosti otkloniti. Takođe je rečeno da neće biti gradnje dvosmjerne saobraćajnice u Ul. Sime Šolaje, koja bi dodatno opteretila već oštećene zgrade u ovoj ulici.
