U osam sati ujutro, u ponedjeljak na dan Oluje, Zagora miruje. Uz cestu na putu do Knina iz smjera Splita hrvatske zastave nepomično vise s balkona ožbukanih dvokatnica. Pokoje starije žene u crnini sjede na pragovima kuća u hladu i rukom na čelu stvaraju sjenu nad očima. Rijeka Čikola se uskim tragom provlači kroz šaš. Jedini zvuk dolazi od aviona i helikoptera koji nadlijeću Knin. Desetak sati kasnije Zagora će biti zagušena autima, autobusima, motorima kojima će tisuće ljudi pokušati doći što bliže Čavoglavama i glavnoj narodnoj proslavi Oluje u Hrvatskoj. Prema Kninu i središnjem državnom obilježavanju Oluje nema nikakve gužve.
Ipak, u Kninu nailazimo na stotinjak motora poredanih pored stadiona. Bajkeri na kožnim prslucima imaju izvezena obilježja postrojbi i braniteljskih udruga iz raznih dijelova Hrvatske. Oni s kojima smo razgovarali kažu da dolaze svake godine u Knin.
„Ovo je za mene najvažnije mjesto na kojem odajem počast svim borcima koji su pali za našu domovinu. Bilo proslave ili ne, dolazit ću ovdje, jer dolazim zbog sebe i svojih suboraca, a ne zbog protokola. Ove godine je nešto bolje nego prošle jer su dozvolili počasnim postrojbama da se postroje na kninskoj tvrđavi i da marširaju do središta Knina. Ponovno je vraćena uloga vojsci koja je oslobodila zemlju, ali bi naglasak na tome trebao biti još veći. U Čavoglave odem kada imam vremena, ali Knin je simbol obrane, a Čavoglave su fešta“, kaže 52-godišnji bajker, MUP-ovac koji se nije htio predstaviti jer „ne želi imati problema“.
Mnogi branitelji s kojima smo razgovarali u Kninu i Čavoglavama na Dan pobjede i domovinske zahvalnosti i njihov, Dan hrvatskih branitelja nisu htjeli govoriti pod svojim imenom jer se “ne žele zamjerati”, “miješati u politiku” ili s već nekim drugim razlogom iako su pitanja na koja smo htjeli saznati odgovore jednostavna: kako obilježavaju Oluju, idu li u Knin ili Čavoglave, ili na oba mjesta, što im koja od tih proslava znači i kako je službena kninska proslava zapravo postala marginalna dok joj je ona neslužbena u Čavoglavama “preotela” ulogu. I je li to uopće tako iz braniteljske perspektive.
Na središnjem kninskom trgu među kojom tisućom ljudi su i branitelji bez ikakvih obilježja. U ljetnim majicama, kratkim hlačama i šlapama, s djecom i suprugama stoje sa strane i slušaju govore. Jedan od njih, koji je iz okolice Zadra u ranim dvadesetim godinama otišao u rat i bio u Oluji, kaže da dolazi samo u Knin jer mu nije do gužve i buke u Čavoglavama, nego do toga da se sjeti svojih suboraca kojih više nema, zajedništva tih ratnih dana koje mu nedostaje i da nakon toga ode kući i nastavi sa životom kojeg je rat bitan, ali prošli dio. Jasno mu je da je nakon toliko godina došlo vrijeme da državni vrh govori o pomirenju, oprostu i o srpskim žrtvama kojih je bilo u Oluji. No mnogima oko njega to očito smeta. Još prije nego je premijer Milanović počeo govoriti, pitam mladića od dvadesetak godina koji mu je, okružen zviždačima, vikao “Izdajico”, zbog čega je premijer izdajica. Kaže mi da ga samo slušam i da će mi biti jasno. Kada mi ni nakon pažljivo odslušanog Milanovićevog govora nije bilo jasno, ostavio me samo s odgovorom: “Zato”.
Kasnije u kninskom kafiću Perla pokušavam doznati od pripadnika 4. gardijske brigade zašto je Milanović izviždan, a Josipović nije iako su im govori sadržajno bili vrlo slični. Neki kažu da je Josipović iskreniji i da ga ljudi više vole, a da Milanović svašta izjavljuje i da se već zamjerio mnogima, a neki pak da je Milanović iskreniji pa kaže što misli, dok je Josipović lukaviji i kontroliraniji. Ispada da je onaj mladić imao pravo. Zato je najprecizniji odgovor. Što se tiče proslave u Čavoglavama, dvojica Splićana iz 4. gardijske ne idu tamo zbog prevelike gužve, ali i dodaju da je tamošnja proslava razjedinila branitelje i narod. „U Kninu bi se trebalo slaviti, a ne gore, pa nismo mi zastavu dizali u Čavoglavama, nego ovdje. Zašto Thompson ne napravi feštu za Svetoga Iliju koji je zaštitnik njegove župe, a ne na Oluju?“, kažu dok nas u kafiću nadglasavaju Thompsonove pjesme.
U dva sata popodne vrh Petrova polja, gdje se smjestilo malo selo od stotinjak stanovnika za koje su prije „Bojne Čavoglave“ rijetki čuli, polako se puni. Mladići šeću s hrvatskim zastavama ogrnutima oko bokova kao pareo i pivom u ruci, neki imaju majice s natpisom „Hrvat“ poviše kojeg se diže orao, brojni su u običnim crnim majicama s otisnutim Thompsonovim logom. Veliki šatori, gdje se jede janjetina s ražnja i ćevapi i toči pivo i maloljetnicima unatoč natpisima o zabrani, već su prekrcani. Nešto je obitelji s djecom i većinom vrlo mladi ljudi od koji neki povremeno zapjevaju „Juru i Bobana“ ili viču „Za dom – spremni“.
Ne čini se da se itko oko toga uzrujava, barem ne prigovara. Nigdje nema policajaca koji u blizini imaju svoj stožer. Šatori su pored crkve Hrvatskih mučenika, za koju će vam mnogi reći da ju je On „donirao selu“. Zna se tko je On, najpoznatiji Čavoglavljanin. U Crkvi nema gužve. Interijer još nije dovršen, na otaru je tek jedno drveno raspelo i velika kutija za milodare na sredini.
Pred Crkvom je štand udruge Prijatelj iz Metkovića koja u humanitarne svrhe prodaje suvenire koje su načinili invalidi. Gospođa iz udruge sramežljivo kaže da im baš i ne ide prodaja. Na promet se ne žale s brojnih drugih štandova koji prodaju crne i zelene beretke, majice s likom Thompsona, Gotovine, slikom crkve u Čavoglavama, raznim natpisima. Policija kaže da je sa štandova počistila zastave i upaljače sa simbolima NDH. Na svakom koraku se čuje njemački i engleski, došlo je puno gastarbajtera i njihove djece.
Među njima su Vanja (26) i Anton (18) iz Salzburga koji kažu da im se u Čavoglavama sviđa atmosfera i da tu mogu biti opušteni, ne moraju paziti što će reći, kao kući u Austriji gdje se druže s ljudima iz raznih dijelova bivše Jugoslavije. Vanja kaže da voli Thompsonove pjesme, ali da sluša i Cecu i da smatra da je to isto – “za Srbe je Ceca ono što je za Hrvate Thompson.” Dok pred Thompsonovom rodnom kućom čekamo bajkere, na čijem će čelu s odmjerenim osmijehom u selo ući Thompson, pitam tinejdžere, koji su iz raznih dijelova Hrvatske došli autobusima, što im znače Čavoglave, zašto su tu. Mahom kažu zbog ljubavi prema domovini, ali ne znaju pojasniti što bi ta ljubav značila. Poneki kažu da su tu zbog toga što se slažu s onim što Thompson propagira: “Bog, vjera, Hrvatska, brak kao zajednica muškarca i žene, obitelj”. Gotovo svim tim mladim ljudima s kojima smo razgovarali očevi ili stričevi su bili u ratu.
I Stanislav Varga (39) je bio u ratu i u Oluji. Drugu godinu je došao u Čavoglave iz rodnog Zagorja. Sviđa mu se količina energije sabijena na tako malom mjestu, a za klince koji pjevaju ustaške pjesme kaže da će ih to proći, da su to mladenačka dokazivanja, još više potaknuta zabranama.
Pred početak koncerta šator iza crkve je nabijen znojem. Uokolo hodaju muškarci goli do pasa, pod je ljepljiv od alkohola. Jedan dugački drveni stol je razbijen. Usred razasutih plastičnih tanjura, čaša, salveta, luka, kostiju i janjeće glave oko koje su skupljaju muhe, dvojica pokušavaju navući hrvatsku zastavu na barjak.
Manja skupina mladih pjeva “Evo zore, evo dana…” dok se snimaju mobitelom, malo dalje se na klupu diže cura u maskirnoj košulji podvezanoj pod grudima i s rukama u zraku pjeva “Zovi, samo zovi…”, uokolo ljudi jedu, stariji mirno sjede dok se iz pozadine probijaju glasne diple. Čavoglave ključaju. Tisuće pune veliki plato pred binom na kojoj će ih Thompsom uskoro pozdraviti s "Mi smo ljudi kršćani i ne bojimo se mrijet…“
Koncert traje, i djeca od četiri-pet godina na ramenima roditelja znaju sve riječi i dižu stisnute male šake u ritmu u kojem ih pod njima dižu njihovi očevi, vijore se zastave obavijene dimom i crvenom bojom baklji. Srećem dvojicu pripadnika Tigrova i pitam ih što misle o tome što je Thompson upravo s bine rekao da u Kninu slave oni koji moraju i koji ne vole ni okupljene u Čavoglavama ni Hrvatsku“. „Mi idemo i u Knin i u Čavoglave, ali ne zamjeramo Thompsonu što god da rekao jer su njegove pjesme jedini dar koji nam je Bog poslao nakon Tuđmana i njegovi su stihovi ušli u vene našoj djeci“, kažu dok se s koncerta čuje „antikristi i masoni, komunisti, ovi, oni, šire sotonske fraze da nas poraze…“ iz „E, moj narode“. Objašnjavaju da u Čavoglave dolaze mahom razvojačeni, ogorčeni branitelji, koje je Mesić maknuo iz vojske da bi ostavio „JNA-ovski oficirski kadar“. I kada je razgovor otišao prema komunistima od kojih „politički organizirano treba očistiti Hrvatsku“, otišla sam i ja u potrazi za neki stanovnikom Čavoglava.
Našla sam ih pred jednokatnicom gdje mi je gospođa koja je tu rođena rekla da je ponosna što svi znaju za njeno malo mjesto i da je On puno napravio za Čavoglave; proširio cestu, napravio Crkvu, omogućio da škola tu ostane iako ima malo djece. Uto njena majka, koja na pragu kuće prodaje cigarete naslagane na maloj stolici, razdragano kaže: „Marko će nam razbiti nebo“. Rakete rafalno izlijeću i vatromet obasjava nebo nad Zagorom.
Tekst preuzet iz Jutarnjeg lista
