Profesore Kazaz, u procesu konstituisanja vlasti u BiH iskristalisala su se dva, čini se, nepomirljiva stava. Jedan je nacionalni, koji preferira legitimnost izabranih predstavnika na osnovu etničkog glasanja a drugi, nazovimo ga uslovno nadnacionalni ili, još nepopularnije, građanski… Koja je formula za pomirenje ove dvije opcije?
Na prvi pogled čini se da su to dva gotovo nepomirljiva stava sa potpuno različitom koncepcijom uređenja BiH. Međutim, iza parola o nadnacionalnom, kako kažete, odnosno građanskom nemoguće je pronaći i takvu, sistemski razvijenu politiku. Zašto je to tako, odgovor bi trebalo tražiti u neprozirnom ideološkom polju tzv. ljevice u BiH. Još ljetos sam u pokušaju da upozorim na tendencije da se na ljevici razvija krajnje populistička politika pisao o nekoliko jakih simboličkih poteza SDP-a, kao tada najjače opozicione stranke koja se nastoji predstaviti za multietničku i građansku. Tada je, da podsjetim, trajala afera oko Ganićevog hapšenja u Londonu i nastojanja Alije Behmena, SDP-ovog gradonačelnika Sarajeva, da zabrani posjetu porodica vojnika JNA poginulih u Sarajevu u Dobrovoljačkoj ulici 1992. godine. Predsjednik SDP-a Zlatko Lagumdžija i njegovi najbliži saradanici, Željko Komšić i Alija Behmen, tada su raspirivali jake patriotske osjećaje. U simboličkom smislu to je značilo snažnu bošnjakizaciju SDP-a. Ta je partija na tim pitanjima izgubila svoju nandancionalnost i prisvojila za sebe bošnjački simbolički kapital razvijen na intrepretaciji zadnjeg krvavog bosanskog rata, a rat je, ne zaboravimo, simbolički topos nastanka novih bosanskohercegovačkih politika.
Takav SDP ušao je u izbore i postao njihov relativni pobjednik u Federaciji BiH. Patriotizam je uvijek manipulativni sistem koji politiku reducira na obični populizam.
SDP zbog toga ima problem da se vrati u nadnacionalno, odnosno građansko ideološko stajalište, pri čemu to radi mlako i traljavo, a onda je nakon izbora počeo šeprtljati oko vlasti. Ne može se na jednoj strani bazirati politiku na bošnjačkocentričnom simboličkom kapitalu, a na drugoj negirati većinsku izbornu volju hrvatskog naroda. To je ništa drugo do dodatna bošnjakizacija ove stranke. Da li je ona u ovom momentu uopće multietnička i građanska?
Tek nakon regionalizacije i internacionalizacije postizborne krize kao vrhunca postratne destrukcije BiH, predsjednik SDP-a Zlatko Lagumdžija započeo je priču o pomirenju građanskog i nacionalnog u djelovanju ove stranke. Istodobno s tim, on je omogućio Ljubiću i Čoviću da naprave jaki etnički savez, a Dodik je jedva dočekao politički sukob u Federaciji, tumačeći ga kao hrvatsko-bošnjački. Njegov glasnogovornik Rajko Vasić, obična rasistička kreatura, obrazlagao je savez Dodik-Čović kao savez na hrišćanskim osnovama, čime je politička borba za vlast svedena na srednjovijekovnu fantazmu sa krstaškim ratovima u svojoj osnovi.
U ovom trenutku zasigurno se ne može govoriti o sudaru dva politička koncepta – nacionalnog i nadnacionalnog, tj. građanskog. Jer, borba za komad vlasti nije ideološka borba. Ona je samo gola pragma, ideološka farsa, rekao bih. Nije to ni borba za buduće uređenje BiH, mada se stalno koketira sa bosnoljupstvom i bosnomržnjom u političkom prostoru.
No, da bi se zaista kao protuteža nacionalnom pojavio građanski politički blok, SDP je prije izbora morao okupiti taj politički blok oko sebe i napraviti predizbornu građansku koaliciju. Tada bi se stvarno moglo govoriti o sukobu dva politička koncepta i stvari bi na političkoj sceni postale potpuno prozirne, jasno izdiferencirane. Ovako, ostaje nam da čekamo povratak SDP-a u socijaldemokratsku i multietničku, te građansku ideologiju. Lagumdžija stidljivo najvaljuje takav povratak. A kako je moguće pomirenje između ova dva politička koncepta, ako, uprkos navedenim stavovima, i pristanemo na ocjenu da oni zaista postoje.
Kako je, onda, uopšte moguće pomiriti koncept nacionalnog i građanskog u BiH, ako ipak pristanemo da oni postoje?
Moguće je samo tako da srpske političke elite u BiH konačno shvate da im je interes BiH, jer samo u njoj moguć je opstanak demokratiziranog RS-a, a osamostaljenja ovog entiteta nema u postojećem političkom kontekstu i međunarodnom odnosu snagu, niti taj entitet može postati država u okviru BiH. Hrvatske političke elite moraju shvatiti da se interes ovdašnjih Hrvata najbolje može ostvariti u decentraliziranoj multietničkoj državi, dok bošnjačke elite moraju, a sve više se vidi da to čini Sulejman Tihić, krenuti ka potpunoj demilitarizaciji politike, koja i petnaest godina od kraja rata još nije potpuno otpočela. Kad ona otpočne, onda ćemo dobiti nosioca ideje pomirenja između nadnacionalnog i nacionalnog. Štaviše, tada će političke partije koje budu zagovarale građansku političku opciju biti u velikoj prednosti nad onim isključivo nacionalnim. Bojim se da je to vrijeme još uvijek veoma daleko od nas.
U najnovijem broju nedjeljnika “Globus”, u članku pod nazivom “Operacija Bosna”, provlači se teza kako je dogovoreno da Hrvati neće dobiti treći enitet već neku vrstu “institucionalne autonomije”. Kakvo je Vaše mišljenje o ovoj inicijativi?
Niko u BiH pouzdano ne zna šta je dogovoreno na Pantovčaku iza zatvorenih vrata. Čak i da je dogovoreno da Hrvati namjesto trećeg entiteta dobiju institucionalnu autonomiju, niko u ovom momentu ne može reći kako bi se ona provela, šta bi sve to podrazumijevalo unutar institucija sistema, a onda i u promjeni ustava i čitavog niza zakona. Nadalje, taj dogovor problematičan je s obzirom na to ko je sve u njemu učestvovao. Prva liderska postava nije, a ovdašnja politika je liderokratska po svemu, pa se može desiti da to što su sa Josipovićem dogovarale Dodikove, Lagumdžijine i Tihićeve rezerve u Sarajevu i Banjaluci naprosto propadne.
Kako, po Vama, riješiti “problem Hrvata” u BiH?
Institucionalna konsocijacija, bez obzira na sve nevješte prigovore sarajevske akademske elite koja nije odoljela zovu ćiftinske instrumentalizacije političkim moćnicima, jedino je rješenje za BiH. Intelektualci koji su je zagovarali u javnom prostoru bili su satanizirani i proglašeni neprijateljima države u sarajevskim medijima. Sada o njoj bruji cijela politička scena, a ona je ugrađena i u osnov platforme koja se u javnom prostoru potpuno pogrešno naziva SDP-ovom, a koja je ustvari platforma četiri stranke, gdje Sulejman Tihić ponajviše zagovara institucionalnu autonomiju i paritet kao princip ustavnog preuređenja zemlje. Regionalni političari, pogotovo hrvatski na sva usta hvale takvo rješenje. Insititucionalna autonomija i paritet ne mogu važiti samo za Hrvate, niti samo na jednom dijelu teritorije BiH.
Ako se krene od načela prava etničkih manjina i nacionalnih manjina u BiH, ako se na svaki način u ustav ugrade principi sprečavanje asimilacije, marginalizacije, diskriminacija kojima je BiH obilježena, a naročito Dodikova Republika Srpska kao do kraja politički srbiziran entitet, onda BiH ima šansu da se iznutra demokratizira. Ona nikad od rata naovamo nije imala takvu priliku.
Na ruku joj ide regionalni kontekst i politika pomirenja i evropeizacije koju su izvanredno utemeljili Josipović i Tadić. Na ruku joj ide i evropski politički kontekst, te jaka njemačka inicijativa za ustavni preustoroj zemlje. Međutim, lako je moguće da Dodik i ovog puta kaže svoje čuveno – NE. Tada bi bila produžena situacija status quo, koja destruira čitavu zemlju.
Politika kao nastavak rata mirnim sredstvima – to je suština rigidnog nacionalizma u BiH. Ostvariti ratne ciljeve u miru i zadržati ratni plijen – zar to nije dodikizam kao najrigidniji oblik politike. Sjetimo se vrsne Čavićeve politike, koju je narcistički Silajdžić proglašavo neprijateljskom prema BiH. Ovoj zemlji nasušno treba mudra real politika koja će postupno evropeizirati politički prostor. Osim Tihića, koji može biti u vlasti, takvih političara nema na sceni. Sjajni real političar kakav je bio Čavić otišao je u opoziciju nakon što je demoniziran i proglašen nacionalnim izdajnikom u Banjaluci. Ljubić je i u predizbornoj kampanji, a naročito njegov predsjednički kandidat Martin Raguž, najavljivao takvu hrvatsku poltiku. Onda je Ljubić otišao pod noge Dragana Čovića.
Može li se u takvom kontekstu radikalne militantne politike očekivati primjena načela koje podrazumijeva institucionalna konsocijacija?
Kako ju onda u praksi ostvariti?
Evo prijedlog za Lagumdžijine platformaše: čak i da propadne inicijativa Angele Merkel, te dogovor sa Pantovčaka, neka platformaši provedu svoju platformu i inistitucionalni paritet i autonomiju u Federaciji BiH. Ona ovakva kakva jest ne može biti samoodrživa iz niza razloga. Evo im izazova, a ako ga ostvare mogu postaviti sasvim utemeljen zahtjev da se demokratizira RS i da se u njoj provedu ista načela etničke ravnopravnosti.
Ali, bez obzira na svu skepsu, dogovor na Pantovčaku treba pozdraviti, jer očito je da sazrijeva svijest o nužnosti da se u temelj ustavnog preuređenja ugradi načelo institucionalne konsocijacije. Čak i da bude kombinirano sa nekim drugim načelima, ono je taj koncept koji će stvoriti novu BiH.
Prema nezvaničnim informacijama, već je dogovorena koalicija na nivou BiH, te je samo pitanje dana kada će biti objelodanjena?
Smiješni i jadni pregovori između Lagumdžije i Čovića – u kojima je, ne zaboravimo, Čović potpuno porazio Lagumdžiju najprije regionalizacijom hrvatskog pitanja, a onda preko Zagreba i njegovom internacionalizacijom i gdje se, metaforički rečeno, usred Zagreba Lagumdžija u Stankovićevoj emisiji „Nedjeljom u dva“ posipao pepelom, otvoreno negirajući sve ono što je govorio – još će potrajati. Karte su na Čovićevoj strani, naprosto zato što ima izborni etnički legitimitet. Učešće Hrvata u vlasti mora biti onako ostvareno koliko pojedine stranke imaju legitimitet hrvatskog biračkog tijela. Smiješne su Tihićeve intervencije u pregovorima jednog sujetnog i jednog pragmatičnog političara, Lagumdžije i Čovića. Ne može se vlast krojiti na osnovu rezultata posrednih izbora u Domu naroda u Federaciji. Time se gazi načelo demokratije i logika izlaska na izbore.
Na državnom nivou stvoriće se vlast na principu tri dvojke, SDA-SDP, dva HDZ-a, SNSD-SDS. A to je najsmješnija moguća situacija, jer neće biti jake opozicije kao garanta demokratije. U Federaciji će biti još smješnije. Svi u vlast, pa i rigidni HSP sa pavlićevskim fantazmama i porodična stranka braće Lijanović, koji su ušli u politiku da ostvare interese svoje trvtke koja je, ne zaboravimo, bila tužena za ogromnu utaju poreza. Smiješna je i jadna odluka SDP-a i SDA da prave koaliciju sa ove dvije političke partije.
Da li se, po Vama, Valter zaista vratio u BiH?
Ma, kakav Valter. Smiješne su te titonostalgične i socijalističkonostalgične fantazme Bakira Hadžiomerovića i njegovih esdepiziranih propagandista. Na političkoj nostalgiji ne grade se vrijednosti budućnosti, samo se na pogrešan način restauriraju u propagandnim parolama prošlosti. Nikakav Valter se nije vratio, niti može doći. Ali u stanju socijalnog i svakog drugog beznađa, nostalgija može postati politička bolest, ako to već nije postala. Te parole pokazuju da SDP osim inžinjerskog pogleda na politiku nema svijest o važnosti kreiranja principijelne lijeve, socijaldemokratske ideologije. Mladi ljudi okupljeni oko JOSD-a imaju više svijesti o tome, nego karijeristi sa doktoratima iz društvenih nauka koji se petljalju oko Lagumdžije.
Kako je došlo do toga da su SDP počeli kritikovati i lijevo orijentisani intelektualci u Sarajevu?
Nisam siguran da su SDP počeli kritikovati lijevo orijentirani intelektualci. Dvojica-trojica da, ali ostatak intelektualne scene bildao je sve vrijeme od izbora naovamo Lagumdžijin narcizam pod firmom patriotizma. SDP je, zato što je dugo tavorio u opoziciji, postao „sveta krava javne scene“. U javnom prostoru stvoren je prešutni dogovor o nekritikovanju Lagumdžije i njegove ekipe. A onda je krenula Hadžiomerovićeva jeftina propagandna mašina. Instrumentalizacija medija, gdje su pali svi – Federalna televizija, Oslobođenje, Dani, San, Federalni radio, pa lokalne televizije, pa onda i pojedini internet portali – sve je to kleknulo pred nogama nove velike zvijezde, novog vođe.
Kritika SDP-a činila se nemogućom, a za njom se osjećala nasušna potreba. Dva-tri glasa pokazala su se jačim od Lagumdžijine propagandne mašine, jer ona nije imala ništa osim demonizacije drugih, gdje je Bakir Hadžiomerović pokazao veliku inventivnost u stereotipizaciji i širenju najogavnijih predrasuda prema etničkim drugim, čak je Federalna televizija počela baratati i sredstvima kulturnog rasizma. Medijski rat Hadžiomerović-Kopanja htio se predstaviti kao rat za BiH. Javni prostor uhvaćen je u zamku sujete dvojice medijskih moćnika. Cijenu je platio Lagumdžija porazom u duelu sa Čovićem.
Šta bi ova partija iz svega trebala izvući kao pouku?
Iza svega toga valja imati u vidu da SDP mora početi prihvatati lijevu kritiku. Mi živimo u zemlji u kojoj radnici štrajkuju glađu, u kojoj oni ginu na poslu jer etnokapitalisti ne žele obezbijediti minimum uvjeta zaštite na radu, u kojoj je najveći postatak socijalne isključenosti u regiji, u kojoj žene ne mogu ostvariti pravo na porodiljsko bolovanje, u kojoj je školski sistem tvornica nacionalizma, u kojoj se na univerzitetima i sveučilištima izučava rasistička literatura, u kojoj je najveći postotak starenja stanovništva, u kojoj je isti porez na dobit siromašnima i etnokapitalističkoj bagri, u kojoj je ljevica otišla u liberalni centar. Savez tzv. ljevice i etnokapitalizma isto je toliko jak kao i savez desnice i etnokapitalizma. Lijeva kritika SDP-a tek će otpočeti. Uvjeren sam da ova stranka ima snage vratiti se iz centra u socijaldemokratiju. Da bi se to dogodilo, nužno je omogućiti dijalog u javnom prostoru. Akademske elite, koje su bile potpuno desno, sad hvale socijaldemokratiju, dok malobrojni intelektualci koji su vodili javnu borbu sa nacionalizmom bivaju proglašeni za neprijatelje SDP-a. Povratak ove partije ulijevo presudno je važan za BiH.
Gostujući nedavno u Banjaluci, profesor Žarko Puhovski je rekao da bi se sadašnji problem BiH riješio kada bi “BiH postala država, jer ona to u ovom trenutku nije” Slažete li se sa tezom da BiH još nije država u pravom smislu te riječi?
Daytonski sporazum definirao je BiH kao nedovršivu državu i zemlju nedovršenog rata. Puhovski je, dakle, u pravu. Ali, ta zemlja nema druge do da bude država, složena, decentralizirana, multietnička, sa svim onim institucijama koje su potrebne da bi se ona uključila u EU. Neoliberalizam ju je već inkorporirao u svoje tržište. Velika kao predgrađe nekog svjetskog megalopolisa, ona zasad tavori u svojoj nedorvšivosti. Nemoćna da se raspadne, jer nema dovoljno unutrašnje snage za to, mada Dodik u svojoj somnabulnoj retorici širi tu fantazmu, ona je od Daytona na ovamo talac svojih političkih elita i nesposobne birokratije tzv. međunarodne zajednice, ali i talac svojih neodgovornih, nedemokratičnih etnija i građana.
Bolja od svih njih skupa, ona je u prošlosti izgradila neke kulturološke strukture koje je održavaju, makar kao zavodljivo sjećanje. Andrićevski ambivalentna, istodobno i muklo mračna i lepršavo svijetla, ona čeka one koji će je konstruirati kao zemlju koja neće robovati svojim povijesnim matricama, ali će nešto od njih obnoviti, kao što će morati stvoriti i svoje nove kohezivne strkture. Zasad, ona je troetničko izrazito podijeljeno društvo koje dotrajava u svojoj postratnoj etnotraumi, ali u vrhovima svojih umjetničkih praksi ona ima kozmopolitske vrijednosti. Zasad, ona je u raljama divljačkog etnokapitalizma gdje religija nadom u onostranost ukida socijalnu svijest, a socijalnu bijedu prikriva figurom patnje u ovom svijetu kao metafori doline suza. Ali na rubovima njene scene niču neomarksisti i marksisti kao zametak njene budućnosti. Zasad ona omogućuje svojim političkim elitama najbolje moguće plate, da bi je one destruirale, ali u podnožju društvene moći raste otpor odozdo, kao znak njenog potencijala budućnosti. Jednom riječju, u ovoj zemlji ništa nikad nije bilo jednoznačno, niti je to danas, mada nam se iz vremena našeg očaja čini da to jeste.