Godine 64. Rimom je vladao Neron, opičeni, raskalašni i rastrošni rimski car.
Trošio je mnogo zlatnika na cirkuske igre i raskošan život. Uobražavao je da je veliki umjetnik, pa se i sam često pojavljivao u cirkuskoj areni kao glumac, pjevač, svirač i sudionik u trci dvokolica. Opterećivanja državne blagajne, koje se posebno osjetilo kroz nove poreze, pokrenulo je velike ustanke naroda po provincijama i Rimu koji je te godine i gorio.
Sam Senat ga je u jednom trenutku proglasio neprijateljem rimskog naroda i osudio na smrt.
Nekoliko godina kasnije, 72 godine Nove ere, počela je i gradnja Koloseuma. Politika hljeba i igara, omeđena visokim i teškim kamenom, preživjela je vijekove ratova, zemljotresa, smjena vlasti, marširanje tuđih i domaćih vojnika. Imperator Vespasian za čije je vladavine počela gradnja sigurno nije ni slutio da će na banjalučkom centralnom trgu, dve hiljade godina kasnije, njegova uspješna zamisao o golemoj areni u centru Rima, u kojoj se sirotinja ubija zabave radi, dok hiljade druge sirotinje sa tribina aplaudira, doživjeti svoju repliku.
Ostaće nejasno zašto je stranka Gospodara Republike Srpske, ujedno i njenog Predsjednika, Milorada Dodika, predizbornu kampanju započela bešćutnim, neoriginalnim performansom, prizivajući Neronovo vrijeme i Koloseum. Osim ako zamisao nije bila da potpuno ogoli svoje viđenje naroda i politike. Jer ogromne glave budućih kandidata za načelnice i načelnike, postavljene u obliku arene, poručuju, brutalnom istorijskom simbolikom i praznim pogledima sa postera, da je po SNSD-u život u Republici Srpskoj rezervisan samo za pobjednike.
Ostali ih ne zanimaju, što je potvrdio na početku kampanje i sam Gospodar, izjavivši pod predizbornim šatorom – Ako glasate za druge, preorat ćemo vam puteve koje smo napravili.
Možda zvuči kao dobra šala, ali kad vam to poruči nekadašnji šampion u oranju traktorom i ekspert za duboku brazdu, treba ozbiljno da se zabrinete za novoasfaltirane sokake. Cinici će reći, pa neka ih preore, ionako su puni rupa ili ne vode nikud.
Galama i prijetnje, omalovažavanje protivnika do sada su donosili rezultate iz prostog razloga što je bilo i para da se sluganstvo nagradi. Para više nema, kasa od prodatog Telekoma odavno je prazna, a zaduženi smo do ivice bankrota. Istina je da je SNSD, kada se kamere njihovog RTRS ugase, veoma zabrinut.
Na terenu im izborne „inkasante“ tjeraju ispred vrata, čim pomenu koju partiju žele prezentovati. Istraživanjima javnog mnenja se ne hvale kao ranijih godina, jer ispitivanja kažu da nikada lošije nisu stajali u očima javnosti. Građani su nezadovoljni i, ma kako hronično bili apatični, to sve glasnije pokazuju.
Razlog zabrinutosti leži i u činjenici iz bliske istorije da je na krilima sličnog nezadovoljstva Milorad Dodik, uz pomoć građana na ulicama i jake podrške međunarodnih organizacija i Sjedinjenih Američkih Država, došao na vlast. Tih dana, ovaj skromni biznismen u dugovima imao je samo dva poslanika u Parlamentu i bio hrabri reformator, ponosan na svoj ateizam. Danas, on je prebogati, religiozni i ljuti gospodar Republike Srpske, koji pažnju traži pod šatorima sa besplatnim pivom i vrućim pečenjem, trgujući jadom sirotinje i pjevajući hitove Baje Malog, istovremeno citirajući Kenedija.
Danas on ne voli ulicu, a bogami, kako je jednom rekao, ni bicikliste.
Ne biraju se sredstva i strategije da se zadrži vlast a ocrni «unutrašnji i vanjski» neprijatelj. U tome je i objašnjenje zašto se dječku koji je obećavao, Igoru Radojičiću, od banjalučkih “šetača” koji protestuju, umjesto jasne poruke da je nešto trulo, priviđa Sarajevo, grad u kome rade i žive najbolje plaćeni članovi njegove partije.
Ovim, i svakim narednim izborima, SNSD se bori isključivo da što čvršće i što duže sačuva vlast. I to ne zbog reformi u koje se do juče njihov vođa zaklinjao, već isključivo da se spasi poredak, simbolično prikazan kao gladijatorska arena. Arena koja je dovela do potpunog društvenog, ekonomskog i svakog drugog sloma ovog društva. Arena u kojoj je neetično, bahato i siledžijsko ponašanje vođe pretvoreno u poželjni i dozvoljeni obrazac ponašanja, od najmanjeg do najvećeg šarafa administracije. Gladijatorski poredak koji je u siromaštvu i bez posla ostavio većinu stanovništva, istovremeno omogućivši nekolicini pojedinaca bliskih partiji da se obogate do neslućenih razmjera. Ti nemoralni ljudi čak nisu stigli da odsanjaju američki san, jer tek što su usnuli u postelji prosječnih i siromašnih dvorjana, ranom zorom i prije pjetlova su se budili kao multimilioneri. Zločinačkim tenderima i privatizacijama iza sebe su ostavili hiljade ljudi bez posla i bilo kakve perspektive. Groblja živih ljudi za koje danas ne žele ni da čuju.
Zato su ovi izbori za SNSD prije svega borba za opstanak i golu vlast, jer samo ovakav poredak i politički imunitet mogu ovim i ovakvim ljudima garantovati ostanak na slobodi i egzistenciju. Borba će zato biti žestoka, prljava i nemilosrdna, ali to više nije toliko važno, kao što nisu važni ni rezultati izbora. Ogromna šteta već je učinjena i svako ko u narednih nekoliko desetljeća bude vodio ovu zemlju i ove gradove suočiće se sa teškim nasljeđem jednog bahatog i arogantnog sistema, koji se brinuo samo za sebe i svoje članstvo, stvarajući jedno od najkorumpiranijih društava u Evropi.
Ipak, ono što je važno jeste da je kula od straha, laži i prevara počela da se samourušava poput Neronovog Rimskog carstva i tu povratka nema.
U jednoj mnogo srećnijoj verziji rimske istorije, u bajkovitom stripu, Asterixovom mudrošću i Obeliksovom neobičnom snagom, mali i obični ljudi zabavljajući se pobjeđuju mnogo jačeg neprijatelja. I to ljudi polako počinju da shvataju, da više nemaju šta da izgube, ali da treba da žive, zabavljaju se i sačuvaju smisao za humor. Danas se zabavljaju nastavljajući višemjesečni protest za park ukraden korupcijom, neki drugi dan su to protesti zbog krađe kamena sa istorijske tvrđave od strane dvorske lude, treći dan će to biti protesti zbog pokušaja krađe rijeke, plaže ili igrališta. Ali ma zbog čega se bunili i protestovali ovi, još uvijek rijetki građani Republike Srpske, oni to, možda ste primijetili, rade sa osmjehom, zabavljajući se.
Uvjerio sam se i lično u to, šetajući Banjalukom sa svojom trogodišnjom ćerkom Mihaelom, kada nas je policija zaustavila i legitimisala. Mene je bilo sramota umjesto njih, a njoj je bilo svejedno i nije prestajala da duva balone od sapunice, koji su pucali u bojama duge nad policijskim pendrecima, lisicama i pištoljima.
I nijednog trenutka nije prestajala da se smije, jer shvatila je bolje od mene da nismo na ovaj svijet došli da bi živjeli tuđe, već samo i isključivo svoje živote.
A za taj život i takav osmjeh se treba boriti već od malih nogu.
Dana 10 juna 2014 godine Odlukom Okružnog suda obustavljen je postupak protiv šetača.
Od istog autora Aleksandar Trifunović: Kako smo se zajebali