No, ja smatram da je to pitanje intelektualna ljenost ili nešto mnogo zlobnije, jer nesumnjivo je da će Banja Luka glasati i šetajući. Kako se to sve glasa šetajući?
Šetajući se glasa tako što pristaješ na jedinstveno iskustvo šetnje prosvjednika što su svojim porukama, simbolima, akcijama, performansima, nenasilnim izlivima nezadovoljstva pokazali suštinu političkog djelovanja onih kojima je neko, dobro ugojen u vrhu predstavničke demokratije, predodredio sudbinu suvišnih objekata tuđeg političkog djelovanja. Šetači su pokazali šta se dešava kada objekat iznenada i neočekivano zaigra glavu ulogu.
Banjalučki bunt protiv uzurpacije javnog prostora prevazišao je sve ocjene, prognoze i analize kojima je okvalifikovan, dokazujući da je nepredvidivost najveća draž u novim političkim mijenama, jer se tako dobro zajebava sa profesionalnim političarima, analitičarima, ideološkim sljedbenicima, teoretičarima. Do skora se smatralo da protesti ne mogu biti uspješni, i da uopšte nisu protesti, ako ne sadrže jasan cilj djelovanja i organizaciju, a novi protesti otvorenih i neformalnih grupa, svojom istrajnošću i dostignućima, udaraju upravo na temelje uvježbanih političkih definicija. Koristeći se novim medijima, na osnovama solidarnosti i minimuma zajedničkih interesa, jedna neformalno okupljena građanska inicijativa određuje politički život Banjaluke mjesecima, tako što napada tačke (Predsjednik, RTRS, Dom Sindikata, gradski oci…) koje hrabro prepoznaje kao najmalignije, napadom koji vlast dugo nije bila u stanju ni pojmiti kao napad. Vjerovalo se da šačica ljudi ne može nista učiniti, da su smiješni, nebitni, nemoćni, politički neprofilisani, neobrazovani.
Oni naklonjeniji isticali su nedostatak idejne ili ideološke supstance u toj šarenoj odbrani parka šarenolikih, ne prepoznajući u parku jak simbol, inicijalnu metaforu, koja potkazuje svu korupciju i sociopatiju ovdašnjih vlastodržaca. Teoretičari zavjere, sa zlobnom skepsom vlastite pokvarenosti ili vjere u svemoć iste, po strani su se držali, bojeći se da će biti nasamareni nečijom političkom igrom, ne vjerujući da je raznolika šačica šetača zapravo čvrsta pesnica neobičnog kvaliteta, u lice vlasti, i da je taj kvalitet ispočetka malo ko ozbiljno shvatao, sve dok se i sam gradonačelnik nije povukao iz izborne trke.
Solidarnošću i zajedničkim, skladnim djelovanjem, šetači su, u momentima kada se izriče efektna kritika protiv vlasti i sistema bez sindikata i javne televizije, ostvarili nemalu političku moć, postavši nezaobilazni faktor na predstojećim izborima. Priroda te moći je u oštroj i nemilosrdnoj kritici, oslobađajućem humoru spram spodoba našeg političkog života, zavodljivoj kaprici istine, koju ne možeš ne prepoznati kao svoju, dok npr. smjerno sjediš u gospodnju nedjelju na klupi ispred Hrama Hrista Spasitelja i iz blizine čuješ uzvik „lopove, lopove“ iz nečijeg grla, koje odjednom osjećaš kao svoje. To je ta neprocjenjiva, nemjerljiva, rasplinuta, neočekivana, uticajna politička moć grupe anonimnih i solidarnih nezadovoljnika, koji trenutno uređuju najbolji hodajući satirični list u Bosni i Hercegovini. A prava satira uvijek je bila gonjena i zatvarana i zato se morala sakriti, ili još bolje, otkriti u zajedništvu skupine koja izađe na ulicu samo da bi prošetala, a svrši tako što svojom šetnjom bude odlično štivo i koristan naputak za političko promišljanje svim posmatračima.
Zabrinuti glas javnog komentatora ostaje skeptičan do kraja prema banjalučkim šetačima, čak i kad mu se predstave dometi ostvarene političke moći, jer ta moć, uvjeren je glas našeg javnog mnjenja, ne može se nositi sa moći koju ostvaraju političke partije, etablirani pojedinci i institucije predstavničke demokratije, ali ta skepsa je nepravedna prema iskustvu direktne demokratije omanje skupine, koja zadobija nemale simpatije u vidu pasivne podrške. Nepravedna je jer novi protesti, novim medijima, kojima svjedočimo stalno su donosili iznenađenja i stoga bih preporučio svima da se okanu sigurnih vrijednosnih oznaka i sudova koje stavljaju uz one što samo šetaju, jer oni ipak samo šetaju, te čemu onda panika, i šta se uopšte sigurno može reći o čovjeku koji samo šeta. Jer čovjek koji samo šeta je miran, dobronamjeran, može otići gdje hoće, može pogledati šta hoće, skrenuti gdje mu je volja, zastati gdje mu je milo… Taj čovjek može i izabrati koga hoće na ovim našim izborima i zbog toga je i ishod tih izbora krajnje neizvjestan, jer na izborima neće više glasati građani Banje Luke, već građani Banje Luke koji šetaju, oni što ih gledaju, slušaju, potajno hvale i simpatišu i, naravno, oponenti, koji nisu vrijedni pomena, jer spominjemo ih bezmalo dvije decenije.
Glas skepse i naviklih misli u meni pitaju se što će biti ako ipak ne dobijemo jedinstveni izbor, proizašao iz jedinstvenog iskustva šetnje, jer pred nama je više opcija protiv one koja se ne razmatra, ali, kao što rekoh, moć šetača je nepredvidiva, neuhvatljiva i radikalno neinstitucionalizovana, čime izlazi iz do sada naučenih mišljenja. Institucionalizovanost, odnosno političnost na koju smo navikli, podrazumijevala bi zvanične pregovore neformalne skupine šetača sa kandidatima za gradonačelnika, što su se sumnjivo podijelili u više tabora, protiv onog tabora o kojem se više nema šta smisleno reći, a to je izgleda nemoguć, zapravo, nepotreban dijalog.
Na banjalučkim izborima, mnogi će sigurno glasati ŠETAJUĆI do obližnje škole, ili bar imajući na umu ili u srcu ŠETNJE, i to je već politička moć i pobjeda ŠETAČA. Ta pobjeda se ne mjeri pobjedom ili porazom na izborima, jer čovjek može odlučiti da prošeta i poslije izbora. Ja, recimo, baš volim prošetati u jesenjim danima.
Čovjek može, najposlije, uvijek šetati, a šeta se obično protiv bolesti, ludila, dosade, suicidalnih misli, baš onako kako šetaju junaci Tomasa Bernharda u njegovim romanima, doduše sami. Možda su njima nedostajali sušetači, kako bi svoje nezadovoljstvo, misli i osjećanja ispolitizovali, čineći ovaj svijet ljepšim mjestom. Građani Banje Luke imaju tu sreću da mogu prošetati zajedno.
Vezani tekst : Deklaracija inicijative “Park je naš!”