Početak godine je pravo vrijeme da sagledamo ono što je bilo, ali i da pokušamo analizirati ono što nam predstoji u budućnosti. Kad je u pitanju politika i ekonomija već smo rekli što smo trebali, ali ostala nam je jedna sfera društva koju nismo doticali detaljnije, a to je kultura. U ovom tekstu razgovarali smo sa umjetnicima i kulturnim radnicima u Republici Srpskoj pokušavajući odgovoriti na pitanje kakva nam godina slijedi kad je kultura u pitanju.
Glumac Mario Lukajić istakao je da s obzirom na izjave naših izabranih “bogova” o krizi u 2012.godini u sferi kulture ne može očekivati ništa.
“Vjerujem da će i uprkos nedostatku finansija umjetnici nastaviti da stvaraju i na taj način obogatiti ovaj nimalo zanimljiv prostor u kom žive zajedno sa onima kojima uopšte nije stalo do toga. Takođe vjerujem da će sa svojim nastojanjima umjetnici, a i oni koji konzumiraju i cijene umjetnost konačno potaknuti ostalu većinu na razmišljanje o kulturi kao prioritetu i ogromnom potencijalu napretka u 2012.godini”, rekao je Lukajić za BUKU.
Napomenuo je da, kulturni, pa i svaki ostali život zavisi isključivo od ljudi koji na određeni način participiraju u njemu.
“Za onoliko koliko je uloženo dobijeno je mnogo više. Dokaz su festivali, koncerti, izložbe, revije i drugo, kao i mnogo veći broj posjeta istim. To jasno ukazuje na potrebu građana da zadovolje svoje kulturne potrebe. Još uvijek ne vidim konkretnu, usmjerenu kulturnu politiku koja će raditi na tome.
Izgleda da neko misli da imamo vremena za to, pa ‘kilavi’ i sa realizacijom dokumenta (takav-kakav je) i sa njegovim ispravkama, dorađivanju, poboljšanju. Sa većim budžetom od najmanje 1% ukupnog budžeta za kulturne aktivnosti uvjerio bih se u dobro osmišljenu kulturnu strategiju RS”, napomenuo je Lukajić i dodao je da se u Banjaluci kao najvećem gradu ovog dijela BIH i RS, događaju mnogi dobri i posjećeni kulturni događaji.
“Na žalost oni su gotovo uvijek lokalnog karaktera i svode se na veoma jednostavne kombinacije neoriginalnog sadržaja. Volio bih u Banjaluci vidjeti ‘Festival svjetlosti’ ili neki drugi originalni festival osim što se zadovoljavamo velikim brojem neoriginalnih, komercijalnih muzičkih festivala. Takođe bih volio raditi na oživljavanju javnih gradskih površina uz pomoć trajnih i povremenih umjetničkih instalacija. Na ovaj način mogli bi doprinijeti jačanju identiteta grada i njegovih pojedinih dijelova, ali i funkcije javnih površina kao mjesta društvenopolitičkih i kulturnih rasprava. Boji li se neko ovoga?”, pita se Lukajić.
Umjetnica Ana Vidović rekla je da je optimizam odavde odavno ispario, a kako ga ne može ni biti, jer nikog nije briga za kulturu.
“Osnova za vrednovanje kulturnih sadržaja, kad pričamo o nadležnim kulturnim institucijama, je svaštarenje. To znači daj svega pomalo. Kvantitet je primaran, dok kvalitet uopšte nije važan. A “oni” i ne znaju šta je važno i ne žele da znaju.
Važno je sačuvati svoje ‘dupe’ i ne raditi ništa ili samo ono što im se kaže. Kada ovo kažem, posebno mislim na mlađe ljude koje sjede po ministarstvima i institucijama. Ovi pred penzijom nisu vrijedni pomena, uglavnom”, rekla je Vidović za BUKU.
Dodala je da bi je jako zanimao broj ljudi zaposlenih u državnom sektoru kulture, koji su radili na nekim projektima.
“Kojim? Kada? I onda oni odlučuju o sudbini kulturnih projekata. Nije li to strašno? Meni jeste”, pita se ona.
Trenutno se dešava mračno doba
Ana Vidović je istakla da je njena ocjena kulture da se ne ističe i da se trenutno dešava mračno doba.
“Dosadno, neinventivno, passe, jednolično, sporo, bez cilja, bez vizije, bez ambicije i stil ‘samo neka se nešto dešava’. Ne konzumiram je odavno u lokalu i hvala ti bože na internetu. Još jedna jako bitna stvar je nepostojanje kritike. Svako neslaganje sa postojećim je eliminisano. Kritička svijest ne postoji, ni u medijima ni u publici niti igdje”, rekla je Vidović.
Kad je u pitanju događaj koji je obilježio prethodnu godinu projekte koje bi Vidović izdvojila su u debelom finansijskom minusu, pa misli da je bolje da ih i ne spominje.
“Spomenuću ‘one’ koji su odgovorni za to stanje, a to su Grad Banjaluka i Vlada Republike Srpske. Ako je poenta da iscrpite i uništite ovo malo entuzijazma koji kola venama obicnog RUK (radnika u kulturi) na sjajnom ste putu. Uništavanje je jedina stvar koja vam ide od ruke”, zaključila je umjetnica Ana Vidović.
Umjetnik Davor Paponja kad je kulturna scena Banjaluke u pitanju podsjeća na najsvježije dešavanje, a to je obilježavanje pravoslavne Nove godine na Trgu Krajina u organizaciji Kulturnog centra “Banski dvor” uz folk pjevača Marinka Rokvića.
“Da postoji iole logična kulturna politika u Republici Srpskoj za početak ne bi imali dvije likovne akademije sa identičnim planom i programom, odnosno, treba stati i vidjeti koja je akademija u čemu bolja i u tom smjeru obrazovati budući kadar. Drugi ogroman problem je što u institucijama kulture, u Banjaluci posebno, već godinama ne postoji promjena načina rada i kadrova. Kada jednom neko dospije na čelo neke institucije on/ona sa njom postaje jedno dakle intitucija jednako je ja, odnosno ta osoba”, objasnio je Paponja.
Kad je riječ o kulturnoj sferi društva tokom prošle godine Paponja ističe da je njega najviše šokiralo davanje 25 miliona KM od strane Vlade RS za Andrićgrad, jer ukupan godišnji budžet za kulturu u Republici Srpskoj nije ni pola od toga.
Potrebna je inicijativa odozdo
Književnica Lana Bastašić ističe da bez obzira na stanje u kojem se nalazimo treba na sve gledati sa optimizmom, ako ništa, onda zbog sopstvenog mentalnog zdravlja.
“Nažalost, u Bosni je optimizam poput teškog mentalnog sporta koji treba strpljivo i pažljivo trenirati i nakon bezbroj izgubljenih utakmica. Voljela bih da oni koji se smatraju dijelom kulturne scene (mladi umjetnici i stvaraoci) malo više uzmu stvar u svoje ruke. Ne vrijedi, očito, čekati da to urade oni koji su plaćeni za to”, rekla je Bastašić za BUKU.
Objasnila je da je sve ono što je kod “nas” usmjereno, pa i usmjerenost u oblasti kulture, i dalje ide onim besmislenim putanjama utabanim devedesetih.
“Međutim, mislim da umjetnici mogu to da iskoriste i djeluju subverzivno, sa margina. Iskreno vjerujem da ovo stanje, koliko god obeshrabrujuće bilo, nudi neprocjenjivu inspiraciju i provocira ono najbolje u mladim autorima. To treba da bude jedina inicijativa, ona ‘odozdo’, pošto je očito da ‘odozgo’ ne dolazi”, napomenula je ona.
Kad je riječ o kulturnim dešavanjima u prošloj godini rekla je da je manifestacija PechaKucha je nešto što ju je prijatno iznenadilo.
“Nadam se da ćemo ih vidjeti još puno puta u Banjaluci, jer mi se čini da su malo otvorili oči ovoj našoj, samoprozvanoj, ‘urbanoj’ publici. Autorski projekti glumca Dejana Andrića i Nevid Teatra, svakako zaslužuju više medijske pažnje. Moram da pomenem i ono što su klinci uradili za Građiš. To možda ne spada u umjetnost, ali svakako je odličan primjer smislenog i uspješnog aktivizma. Umjetnici bi mogli dosta toga da nauče od djece”, zaključila je Bastašić.
Nama preostaje jedino da u mnogim društveno političkim problemima koji nas muče uspijemo sačuvati malo nade da će se nešto zanimljivo dešavati u narednoj godini kad je kultura u pitanju. Da nećemo doživjeti reprizu reprize određenh kulturnih događaja i manifestacija, već da će se proizvesti nešto zaista vrijedno pažnje, koliko god malo i marginalizirano bilo, jer drugačije ovdje i ne uspijeva.