Proslavljenom glumcu Radetu
Šerbedžiji sinoć je na Letnjoj pozornici na Paliću uručena nagrada
“Aleksandar Lifka” za izuzetan doprinos evropskom filmu, u okviru 25.
Festivala evropskog filma.Šerbedžija je prethodno na konferenciji za
novinare rekao da mu mnogo znači što se tako našao u društvu
fantastičnih filmskih umetnika, ali da mu je posebno drago što je prvu
nagrada “Lifka” dobila Milena Dravić koja je “sam film”.
“Oči Milene Dravić su jugoslovenski film”, dodao je on.
Šerbedžija je rekao da je posebno uzbuđen zbog povratka u Suboticu koja je za njega najznačajniji grad.
“Dva su velika razloga za to. Prvi je što sam kao čovek koji se bavi
umetnošću, filmom i pozorištem, dosegao u Subotici sam vrhunac u
sazrevanju svoje glumačke ličnosti i to nije zasluga samo genijalnog
Ljubiše Ristića, već i ovog grada i publike koja je bila deo toga. U toj
pitomoj prirodi je bila posebna energija. Drugi razlog je moja Lenka
koju sam tu upoznao, sa kojom imam troje dece i čitav život”, rekao je
Šerbedžija.
On se osvrnuo na vreme bivše Jugoslavije i rekao da je snimano i previše filmova, a da mnoge stvari nije trebalo snimiti.
“Kada smo snimali filmove u bivšoj Jugoslaviji i bili velike filmske i
televizijske zvezde, koliko smo samo toga snimili? Dragan, ja, Pavle
Vuisić, išli smo iz filma u film. Radili smo to kao u fabrici, a bili
smo samo malkice bolje plaćeni, samo što smo mi više trošili po
kafanama, tako da je ta naša pozicija zvezda u tom našem socijalističkom
društvu bila vrlo zanimljiva i smešna”, rekao je Šerbedžija.
Priznao je da ima mnogo filmova koje nije trebalo da snimi i da mu je žao zbog toga.
“Jedino je Bekim Fehmiu napravio svetski uspeh pa su agenti kreirali
njegov ritam snimanja. Svi mi ostali smo snimali mnogo i kasnije kada
sam otišao u svet i bez obzira što sma odmah snimio dva velika filma
“Pre kiše” i “Svetac”, opet sam bio u poziciji da nisam mogao da odbijem
da snimam filmove koje nisam želeo”, rekao je Šerbedžija.
Primećuje da je evropski film u poslednje vreme ozbiljniji od američkog.
“Bilo je vreme kada je američki film bio fantastičan, moćan, a onda
poslednjih 10-15 godina američki film se sam pojeo. Svi rade na
televiziji, veliki glumci, režiseri, televizija je sve pojela, jer
distributeri ne žele da distrubuiraju filmove i monopol televizije
predstavlja najveću opasnost filmske umetnosti”, rekao je Šerbedžija.
Dodaje pak da je možda razlog i to što smo ođenom postali premalo romantični.
“Niko više ne vodi devojku u bioskop, nego odmah u sobu sa
televizorom. To je lagodan način života. Nema više svečanosti bioskopa i
zato su festivali užasno važni, jer su jedina mesta gde se filmovi
gledaju sa dignitetom koji pripada toj umetnosti”, naglasio je
Šerbedžija.
On je pomenuo i dve vrste glumaca – one poput Džona Vejna, koji je
bio isti u svim filmovima i uvek briljantan, ili Bate Živojinovića i
Borisa Dvornika, koji su bili slični u svim ulogama i uvek fantastični, a
postoje i oni kao što su Dastin Hofman i Robert de Niro koji su imali
čast da oblikuju različite karaktere.
“Ja mislim da pripadam i jednoj i drugoj vrsti. Igrao sam različite
karaktere, ali to je neka vrsta mog teatarskog iskustva, jer zanatski
prevashodno pripadam teatru, a sve što pripada filmu je ono kako me je
majka rodila. To je ono što kamera otkrije. Nije ni važna onda gluma,
ako si dovoljno inteligentan ili imaš dovoljno zanimljiv privatan život.
U filmu je važno ko si ti privatno”, objasnio je poznati glumac.
Ispričao je i da je njegova strast u ranoj mladosti bila knjiga i da nije sanjao da bude glumac.
“Moja strast se delila između profesionalnog fudbalera i studija
književnosti. Nisam sam sebi hteo priznati ambiciju da budem pisac, jer
se to ne može planirati. Pisac postaneš ili ne postaneš, ne postoji
pisac po zanimanju, ali me je zanimalo da budem profesor književnosti
ili da se bavim vrhunskim novinarstvom, jer i to ima veze sa pisanjem”,
rekao je Šerbedžija i priznao da su njegove najveće strasti čitavog
života bili fudbal, tenis, ribolov i kafana.
Kaže da je imao sreće da je radio sa fantastičnim rediteljima.
“Snimio sam četiri filma i jednu seriju sa Žikom Pavlovićem u čiji
kadar sam čitavog života zaljubljen i čijom estetikom sam uvek bio
zadivljen. Snimao sam sa Makavejovom, Goranom Markovićem, Zafranovićem,
Grlićem, Istvudom, Kjubrikom, Frančeskom Rosijem. Žao mi je što nikada
nisam radio sa Kusturicom. Užasno ga poštujem i mislim da će on
napraviti još neke lude filmove”, istakao je Šerbedžija, dodavši da je
pak shvatio, radeći film “Oslobađanje Skoplja”, da nije režiser.
On je naglasio da ne pripada ljudima koji smatraju da je vreme u kome
su intenzivno živeli i stvarali, bilo jedino i da veruje da danas
postoji neki mladi Stenli Kjubrik ili mladi Živojin Pavlović.
Primećuje pak da je današnji život toliko istraumiran i brz, da
zapravo mi ljudi sebe ne vidimo, da vreme prebrzo prolazi i da smo
osuđeni na savremeni život i civilizaciju koju smo sami stvorili.
“Divim se našim telima i mozgovima kako uspevamo da se snalazimo u
tom bombardovanju zvukovima, neprirodnim i užasnim, informacijama.
Katstrofa ovde, potres onde, za pet minuta doživiš sve moguće stresove i
to je užasno opasno i zato ima toliko bolesti, jer naš organizam ne
može to više da podnese i zato će verovatno prestati da se grade
bioskopske sale”, rekao je Šerbedžija.
Iskreno kaže da ne gleda filmove, a retko i pozorišne predstave.
“Ja više volim život, da živim pravi život, da igram fudbal, volim
kafane, volim da ludujem i družim se, a film se dogodi”, rekao je on.