Gledam te
motivacijske tekstove, ta new age obećanja o ranom ustajanju; pune mi newsfeed
na Fejsu svaki dan pa udaram unfollow, vidim ih na portalima, u novinama koje
prelistavam u kafiću, to sranje je neizbježno. Rano jutro, zora, to je El
Dorado modernog, spiritualnog kozmopolita, uvijek vruća tema za prodavače
duhovne magle.
Tko rano rani, nije da dvije sreće grabi, nego uzima sve,
dominira život, obavlja sve na vrijeme, jede zdravo, ima proziran urin i konzistentnu
stolicu, poslušnog psa, djecu koja na vrijeme stižu u školu i sebe koji na
vrijeme stiže na posao; osim ako nije toliko spiritualan da je dao otkaz, i
sada radi kancelarijski posao od doma, a u pauzama zaljeva neprskanu salatu u
uradi-sam vrtu na balkonu. Također, piše blog o tome kako mu je život
produktivniji i sretniji od kako se počeo buditi ekstra rano.
Ilustracije: Vuk Oreb
Bio sam u srednjoj
školi – u pitanju je jezična gimnazija – kada mi je u ruke došla self-help
knjiga Ne mari za male stvari (i ostat će male stvari). Jedna od onih
knjiga za popravljanje života, pozitivna, motivirajuća, jednostavna. Naslov me
privukao; ne znam zašto, ali podsjećao me na kakvu zbirku priča Efraima
Kišona, a na tome sam odrastao. Dvadeset i šesto poglavlje knjige nosi naslov
‘Svakog dana odvojite malo vremena za sebe’ i u njemu autor, doktor Ričard Karlson, piše o tome kako mu je 4 i 30 ujutro najdraže doba dana. Klinci još
spavaju, žena spava, vlada apsolutna tišina i on ima vremena za sebe. U 4 i 30
ujutro. Ako je to jedini način da nađeš vremena za sebe, mislim da nešto radiš
krivo. Također, očito si genetski predisponiran za jako malo sna, jer ako hoćeš
uhvatiti onih savršenih osam sati spavanja, buđenje u 4 i 30 ujutro znači da
ideš spavati oko 20 i 30, a to je nešto što ni jedna odrasla osoba sa
samopoštovanjem ne bi smjela raditi.
Ne, nisam se
obazirao na sve savjete koje ova preteča Tajne nudila, posebno ne na to
poglavlje o buđenju u šugavih 4 i 30 ujutro. Išao sam u jezičnu gimnaziju, ali
jezike nisam toliko učio, jer smo imali nekih 15 predmeta, a profesori
prirodnih znanosti su udarali punom parom i tlačili nas uz opravdanje ‘možda
odete studirati neku prirodnu znanost’, dok je istina bila da su liječili
komplekse manje vrijednosti i na nama se osvećivali što ne rade u matematičkoj
gimnaziji, kemijskoj, tehničkoj školi ili na odgovarajućem faksu. Poanta je u
tome da sam, kao i većina mog razreda i generacije, bio kronično neispavan,
stalno umoran i blijed zbog manjka željeza u krvi.
Moja mržnja prema
sedam sati ujutro tada je tinjala. Razrednica, profesorica kemije i kriminalno
loš pedagog, često bi nas tjerala da odrađujemo sate razredne zajednice u
jutarnjoj smjeni, sa startom u 7 i 10 ujutro. Kao šlag na torti, jako često je
koristila te sate razredne zajednice da nas ispituje kemiju. Zbroji ove životne
bodove: pubertet, siva jutra, manjak apetita, neispavanost, nezainteresiranost
(i manjak volje i talenta) za kemiju, buđenje u zoru zbog kemije. Tad sam počeo
doista shvaćati što znači sedam sati ujutro i tko je tada budan. Nitko
normalan.
Čistači prazne
kontejnere, čiste ulice. Tu i tamo poneki alkoholičar zapišava navedene
kontejnere. Nastaje lagana prometna gužva dok ljudi iz predgrađa putuju u grad
na posao ili obrnuto; školski busevi vode učenike zombije prema školama, a
regularni gradski busevi prevoze smrtnike koji ne mogu priuštiti vlastita kola
na posao. Tu dolazimo i do jednih od glavnih aktera sedam sati ujutro, a to su
penzioneri. Budući da oni imaju besplatan gradski prijevoz, a ne spavaju puno,
u sedam sati ujutro počinju puniti autobuse gradskog prijevoza i voze se.
Okolo. Bilo gdje. Od stana do Pazara* i natrag, ili se jednostavno voze po
gradu, daju svoj doprinos jedinstvenom smradu unutrašnjosti autobusa. Nema
ništa gore od udisanja recikliranog zraka iz staračkih pluća, dok se
kombiniraju arome organa, kiselog zadaha, znoja, kože koja ne vidi sapun i tuš
češće od jednom tjedno, uz lagani prizvuk apoteke, rakije i kvasine*. Ovo
zadnje dvoje koristi se za dezinfekciju gaza koje babe nose kao domaće pelene
protiv inkontinencije. Znate na što mislim. To je sedam sati ujutro.
Vratit ću film
unazad, na dane vrtića. To je bilo jedino razdoblje kada sam se dobrovoljno
budio u otprilike sedam sati ujutro. Razlog je bila televizija i emisija zvanaDJ Kat Show na Skaju, kojeg je vodio plišani mačak istog imena. Lik je
nosio crnu kožnu jaketu sa killerima, a meni je to značilo da je metalac, kao
ja – da, bio sam vrtićar koji je volio metal, počeo sam rano. DJ Kata je na
početku svake emisije budilo iritantno zvono budilice, koji bi on uhvatio i
bacio na hrpu ostalih polupanih budilica. DJ Kat je mrzio rano buđenje – možda
mi je on usadio to gađenje.
Ali, tu je bilo i moje prisilno buđenje u rane
sate. Skoro svaki put kada bi bio bolestan, a to su uglavnom bile upale grla,
angina i slična sranja respiratornog sustava koja se liječe antibioticima, otac
bi me vodio u ambulantu na injekcije penicilina. Skoro kao Prust, sjećam se
mirisa mediteranskog bilja i rose koji je okruživao tu ambulantu. Bila su to
hladna, siva jutra, ambulanta (tada znana kao ‘dispanzer’) imala je sivi pod i
prljavo bijele zidove, a bolnički ležaj bio je hladniji od kocke leda. Jedino hladnije od tog ležaja bila je igla
koja bi par puta tjedno išla ravno u mekani dio moje guzice.
Najšareniji lik te
situacije bila je suha bolničarka prosjede kose i prošarano krezubih usta. Zvao
sam je Vještica, ali nije bila loša osoba. Igle su uglavnom boljele, i to jako.
Modrice su ostajale i nakon što bi ozdravio. Ambulanta je vonjala na kemikalije
i gumu, i jedina svijetla točka svega toga bila je činjenica da nam je susjeda
tamo radila, u laboratoriju, tako da su mi medicinske sestre pri svakom posjetu
davale prazne bočice penicilina, injekcije, epruvete i svakakvu medicinsku
opremu da se doma mogu igrati s time.
U osnovnoj školi,
sedam sati ujutro i ja krenuli smo na put doživotnog rivalstva. Nikad nisam bio
tip koji je išao rano spavati, bio sam klinac koji je htio gledati serije nakon
Dnevnika, i mozak mi se nije tako lako gasio. U sedam satu ujutro, ja bi se
probudio, ali moj stomak ne bi, ostao bi u nekom grču, a ako bi popio čašu
vode, uhvatila bi me muka. Mogao sam piti čaj, ali vodu ne. Do prije nekoliko
godina mislio sam da je to od nervoze, a onda sam otkrio da je to zbog jebenih
cijevi i tko zna čega u ‘čistoj vodi’. Naime, čaj je ipak prokuhana voda, i to
je podnošljivo, a ova drito iz cijevi, ujutro je bila previše.
Napravio sam
eksperiment kad sam bio na faksu u Zagrebu. Primijetio sam da me hvataju grčevi
ujutro, a nisam znao zašto – nisam bio trudan, nisam imao menstruaciju, niti
kamenac ili upalu slijepog crijeva. Popio bi odmah nakon buđenja čašu vode, i
putem prema tramvaju osjetio onesposobljavajuću potrebu za kenjanjem, kao da
govno u mojim crijevima ima mini ruke i u njima mini noževe, te me reže iznutra
kako bi pobjeglo na slobodu i krenulo u samostalan život. Onda sam jedno jutro
vodu iz cijevi zamijenio flaširanom vodom – grčevi su nestali. Toliko o mitu
čiste hrvatske vode iz vodovoda.
Dakle, tokom osnovne škole počeo sam uistinu mrziti sedam sati ujutro. Kako sam
ulazio u tinejdžerske godine, počela me hvatati ozbiljna nesanica, i dan danas
se sjećam kako sam buljio u sat koji bi mi pokazivao dva sata ujutro, što je
značilo da sam imao pet sati da se naspavam prije jutarnje smjene u školi, ili
prije tjelesnog. To nije išlo.
U srednjoj, bilo
je još gore. Zašto da idem spavati rano kad mi se ne spava, plus, konačno imam
kanal na kojem mogu gledati late show Konana O'Brajena? Zavolio sam večeri i
noći, zamrzio sam jutra, i osjećao sam se kao lijenčina zato što prezirem rano
buđenje. Čak sam se trudio olakšati sebi to buđenje; ujutro bih upalio CNN
(sada mi to ne pada na pamet), navodno da vidim što se dešava u svijetu dok
srčem kavu. Na faksu je situacija bila slična, s time da su se do tada na
internetu već debelo etablirali new age sajtovi i spiritualni blogeri koji bi
pisali motivirajuće tekstove o tome kako možeš poboljšati svoj život. Jedan od
glavnih načina jest taj da se budiš rano, jako rano ujutro. Zgrabi dan! Osvoji
svoj novi život!
Već barem deset
godina, onlajn portali i blogovi o spiritualnom rastu, ekološkom životu i
konstantnoj motivirajućoj detoksikaciji niču kao gljive poslije kiše. Da svi ti
tekstovi, sve te top liste stvari koje moraš napraviti kako bi postao najbolja
verzija samoga sebe doista funkcioniraju, sada bi živjeli u utopiji. Jedini
ljudi koji imaju koristi od tih tekstova, sajtova i knjiga su njihovi autori.
Oni zarade tu slatku slatku paricu prodajom prazne priče, a to je najveća
motivacija.
Pokloni koje
vam daruje rano buđenje. Što ranoranioci znaju o životu. Zašto su ljudi koji se
bude rano sretniji? Budite se ranije, pronađite više vremena za sebe. Ljudi
koji se bude rano imaju veću kontrolu nad svojim životima. Sedam stvari koje
uspješni ljudi rade prije sedam sati ujutro.
Hm, znam nekoliko ljudi koje smatram
uspješnima, i u sedam sati ujutro oni spavaju. Zdravi su i naspavani, a i rade,
posla im ne fali. Ja kad se budim u sedam sati ujutro, definitivno nemam
kontrolu nad vlastitim životom, dapače, netko drugi ga kontrolira i tjera me da
se tada budim.
Dolazimo do
zadnje točke sedam sati ujutro, a to je ona koju otkriješ na faksu i kasnije.
Riječ je o afteru, tom ubitačnom običaju, odnosno, običaju ubijanja nakon
glavne žurke. Blijedo jutro, lagana glavobolja i zujanje, unutarnji monolog
koji ti nabraja sve što si uzeo tokom noći. Na nos, na jezik? Nije dobro. Katkad
je odlično, ali mnogo češće je sjebano. Ako su u pitanju psihodelici, odlično
je, ako je u pitanju sintetika, sve je sranje. Pališ zadnju cigaretu iz
rezervne kutije, nisi jebao, gladan si ali ne možeš jesti jer ti je droga
zatvorila želudac. Kašlješ, sve odzvanja, čak i oči koje su dehidrirane. Tvoji
podočnjaci imaju podočnjake. Na afteru, sedam sati ujutro čuješ kao gong, kao
crkveno zvono koje poziva na masovnu sahranu. Scenarij obično kaže da ostaneš
budan do devet, i onda odustaneš od svega, pokupiš se u gajbu i padneš u crni
san do večeri.
Najbolesniju
verziju sedam sati ujutro upoznao sam kad sam se prijavio da budem statist u Game
of Thrones, koji se snima u Splitu. Autobus je kupio nas statiste na raznim
stanicama po gradu, a ja sam ga hvatao dva dana za redom, prvo u 4:30 ujutro, a
drugi put u 2:45 ujutro. Odvedu te van grada u prostorije studija, a tamo su
kostimografkinje i šminkerice već budne i rade, i namještaju ti kostim nekih
sat vremena. U pet-šest ujutro jedeš doručak sa švedskog stola ispred studija,
ispijaš bljutavu tursku kavu bogatu blatnjavim talogom i jedeš hladni parizer,
i onda te drugi autobus ponovno vodi van grada, na Klis. Na brdu si u sedam
sati ujutro, u kostimu. Jebiga, to je taj ‘golden glow’, to idealno svijetlo za
snimanje. Doduše, u sedam ujutro se ne snima, već se čeka na snimanje, kamere
se namještaju, radnici trče okolo sa kabelima, statisti se miču od točke A do
točke B, i nitko tu nije normalan. Iako optimistični, svi su nervozni i
iscrpljeni, u nekom maničnom polusnu. Tamo na snimanju, na Klisu, u sedam sati
ujutro sigurno nisam bio najkvalitetniji ja.
Rano buđenje.
Alarm. Odlazak u školu, na faks, na posao, kod doktora pa na sprovod. Gradski
prijevoz. Babe u autobusu. Vlažni jutarnji zrak začinjen smećem. Neodoljivi
poriv za povratkom u krevet. Stvar je u tome da rano buđenje nije za svakoga, a
ovaj raspored po kojem mi živimo, to je ostatak industrijske revolucije.
Polako, što zbog recesije, što zbog tehnoloških inovacija i rasta freelance
poslova te rada iz kućne kancelarije, korisnost tog ranog buđenja postaje sve
manje opipljiva, slabi. Ali, daleko smo još od toga. Neprijatelj nikad ne
spava. Ja ga zovem ‘Sedam Sati Ujutro’.
*Pazar,
dalmatinski naziv za tržnicu, pijacu, plac. U ovom slučaju, misli se na Veliki
Pazar, u centru Splita.
* Sirće, ili
ocat po hrvatskom standardu.
Izvor Vice