Gitarski trio SonArs svirao je prošle sedmice u Kulturnom centru Banski dvor u Banjaluci. Ovaj trio osnovan je 2024. godine, a čine ga profesori gitare Muzičke škole “Savo Balaban” Prijedor Sunčica Trkulja Šušnjar, Igor Motl i Dragan Marinković. U okviru koncertne sezone 2026. godine, održani su koncerti u Prijedoru, Banjaluci, Prnjavoru, Gradišci, Laktašima, te 20. Vojvodina Gitar Festivalu u Novom Sadu i 27. festivalu kulture “Ulicom Bišća” u Bihaću. Povodom njihovog nastupa u Banjaluci, novinar magazina Buka razgovarao je sa ova tri sjajna umjetnika o njihovoj karijeri i životu muzičara.
BUKA: Zajedno svirate već dvije godine. Šta vas je inspirisalo da osnujete trio?
IGOR: Trio je prvobitno formiran kao kvartet. Nas troje plus maturant srednje muzičke škole. Organizovali smo se zbog priprema za koncert profesora povodom proslave 30 godina srednje muzičke škole u Prijedoru. Inicijalna ideja je bila da svi nastavnici gitare sviraju u nekom kamernom sastavu, ali na kraju se iskristalisala ideja da uključimo i učenike kako bismo zajedno nastupali na sceni. Koncert uspješan, maturant se vratio završavanju jednog poglavlja života i pripremama za drugi, a mi smo shvatili da nam zajedničko izvođenje i te kako prija. Na neki način smo se vratili izvoru, izvođaštvu, i nastavili smo rad ne razmišljajući mnogo o tome gdje će nas sve to odvesti.
SUNČICA: Kamerna muzika je od osnovne muzičke škole bila važan dio mog muzičkog odrastanja. Svirala sam u različitim gitarskim sastavima, od dua do okteta i orkestra gitara, zatim u duetima s drugim instrumentima, poput flaute, violine i glasa, pa čak i s jazz kvartetom. Zato mi je zajedničko muziciranje oduvijek bilo najprirodniji oblik izražavanja. Iako sa Igorom i Draganom sarađujem gotovo dvije decenije kroz pedagoški rad, za nastanak SonArs trija bila je potrebna početna iskra, a to je bio koncert profesora. Nakon njega su se stvari složile same od sebe, jer smo se međusobno inspirisali razmjenom ideja i shvatili da imamo isti pogled na to kako treba da zvuči i da se gradi jedan sastav.
DRAGAN: Jedna izreka pripisuje se Frédéricu Chopinu, a glasi da ništa nije ljepše od gitare, osim možda dvije. Ja bih rekao tri.
BUKA: Vi ste profesori gitare. Kolika je zainteresovant mladih za ovaj instrument?
IGOR: Ako pričamo o gitari uopšte, onda je suvišno analizirati interesovanje. Gitara je oduvijek bila dio mladalačkog bunta i simbol slobodarskog duha. Ja vjerujem da je veliki broj ljudi u nekoj životnoj dobi sigurno poželio da uči da svira neki instrument (najčešće gitaru). U tom smislu, gitara je konstanta i ima veliki broj simpatizera. S druge strane, klasična gitara (gitara sa najlonskim žicama koju sviramo specifičnom tehnikom prstima i koja je zastupljena u svim klasičnim muzičkim školama) nema baš veliku populaciju pratilaca i poznavalaca. Kod nas, djeca i roditelji u muzičku školu dolaze sa određenim očekivanjima koja često ne budu ispunjena. Pristup instrumentu i muzici u muzičkim školama je takav da očekuje od njenih polaznika posvećenost, strpljenje, vrijeme i želju za stvaranjem i otkrivanjem, što danas nisu baš istaknute osobine, ni kod odraslih, ali ni kod mladih ljudi.
SUNČICA: Interesovanje za gitaru je veliko i stalno, ali se slažem s Igorom da je ključni problem što istrajnost i posvećenost kod učenika često izostaju. Djeca su danas navikla na brza i laka rješenja, pa se teško suočavaju s procesom koji zahtijeva svakodnevni rad i strpljenje. Upravo zato mnogi odustanu prije nego što osjete radost koju donosi napredak u muziciranju i nastupanju. Srećom, uvijek ima izuzetaka: talentovane i radoznale djece koja, uz podršku roditelja, uspiju da pronađu svoj put u svijetu klasične gitare. Njihov primjer pokazuje da je, uz pravi odnos, sve ovo i dalje moguće.
DRAGAN: Dječjoj radoznalosti i mašti nema kraja. Uvijek bilo i biće.
BUKA: Predajete klasičnu gitaru. Da li ste pobornici privatnih škola gitare koje uče djecu da sviraju, ali na električnim gitarama?
IGOR: Reći ću da apsolutno nisam protivnik bilo koje vrste škole, kursa, obuke, seminara ili bilo čega vezanog za dodatnu edukaciju. Klasična gitara i električna gitara jesu srodni instrumenti, ali suština im je u potpunosti drugačija. I sjajno je da postoje opcije. Za svakog po nešto.
SUNČICA: Svako može pronaći svoje mjesto. Državne muzičke škole često nemaju dovoljno kapaciteta da prime sve zainteresovane učenike, pa privatne škole i kursevi tu imaju važnu ulogu, jer djeci omogućavaju da ne čekaju, nego odmah počnu da se bave muzikom. Za mene je najvažnije da dijete od prvog trenutka kad pokaže interesovanje uzme instrument u ruke, koji god to bio. Taj prvi kontakt s muzikom često je presudan, a put dalje svako pronađe sam, bilo da ga odvede ka klasičnoj gitari, bilo ka nekom drugom pravcu.
DRAGAN: Nikada ne bih govorio negativno o bilo kojem instrumentu ili pristupu, jer različiti instrumenti nude različite puteve učenja i izraza, a najvažnije je da djeca razviju ljubav prema muzici i umjetnosti generalno. Napomenuo bih da iako dijele istu muzičku osnovu, klasična i električna gitara su suštinski različiti instrumenti: klasična gitara gradi ton akustički, dok se električna oslanja na magnete i pojačalo, pa se razlikuju i način sviranja, trajanje tona i sama estetika zvuka. Iako su i jedna i druga polifoni instrumenti, električna gitara se najčešće koristi i doživljava monodijski.
BUKA: Vaš odnos prema rokenrolu i drugim muzičkim pravcima poput hip-hopa i elektronske muzike?
IGOR: Moja izvorna inspiracija u muzici je oduvijek muzika kojom se bavim gotovo cijeli svoj život. Klasična muzika. Zatim džez muzika, koja je po mom mišljenju moderni pandan svim onim epohama iz prošlosti koje izučavamo i koje su i dalje i te kako atraktivne – renesansa, barok, klasicizam, romantizam… Rokenrol ima svoje značajno mjesto u muzičkoj tradiciji i obilježje je jedne epohe. Hip-hop i elektronska muzika takođe. Nisam veliki poznavalac, ali imam poštovanje prema stvaraocima iz navedenih muzičkih pravaca.
SUNČICA: Oduvijek sam voljela da pjevam, a odrasla sam na R’n’B i pop muzici, dok sam uz stariju sestru slušala uglavnom rock i grunge. Znala sam napamet tekstove gotovo svih pjesama, pa su me u društvu zvali “hodajući jukebox”. Elektronska muzika je i danas dio mog društvenog života, jer volim da plešem i izađem na dobar party. Ipak, najviše uživam u klasičnoj i jazz muzici, kojoj se uvijek iznova vraćam.
DRAGAN: Rock and roll je bio dio mog odrastanja i ima posebno mjesto. Elektronska muzika me uvijek privlačila u vidu ambijentalne i filmske muzike, zbog mogućnosti stvaranja zvučnih pejzaža i efekata.
BUKA: Imate li vi iskustva u sviranju rokenrola u nekom rock bendu?
IGOR: Ja ne. Ideja mi nikada nije bila dovoljno privlačna.
SUNČICA: U sviranju ne, ali u pjevanju imam nešto iskustva. Pjevala sam u rock bendu, što je bilo sasvim drugačije od kamernog muziciranja na koje sam navikla, ali veoma zabavno iskustvo.
DRAGAN: U rock bandu nikada nisam svirao, ali muzika koju komponujem i snimam ponekad sadrži elemente roka, tako da neka veza postoji.
BUKA: Šta je vas lično privuklo muzici?
IGOR: Muzika je novi jezik. Neverbalni. Muzika je sredstvo izražavanja emocija. Muzika inicira emocije. Muzika svijet čini podnošljivijim. U početku ja to nisam mogao definisati na ovaj način, naravno, ali sam siguran da mi je ta mistika i neopipljivost muzike bila iskra koja je pokrenula moje biće u njenom smjeru.
SUNČICA: Teško je to precizno objasniti. Za mene je to prvenstveno bila unutrašnja potreba koja je tražila način da se ispolji. Na sreću, ta potreba je kroz školovanje bila usmjerena na pravi način, uz ljude koji su znali da je prepoznaju i podstaknu, pa je ono što je počelo kao instinkt vremenom postalo moj poziv.
DRAGAN: Muzika me je fascinirala od kada znam za sebe. Očeva gitara me uvijek dozivala iz ugla sobe, a presudan trenutak bio je kada sam prvi put čuo muziku Johana Sebastiana Baha. To je bila moja tačka bez povratka.
BUKA: Da li je težak život muzičara?
IGOR: Ne.
SUNČICA: Prema mom iskustvu nije. Kad radiš ono što voliš, i izazovi poput vježbanja, nastupa i neizvjesnosti dobiju smisao, pa ih ne doživljavam kao teret.
DRAGAN: Smrt je teška, život je lijep.