U martu 1972. godine tadašnja Jugoslavija dobro je zapamtila šta znači riječ epidemija. Kliconoša Variole vere bio je učitelj iz Tutina, smjestili su ga u čačansku bolnicu. Nakon toga velike boginje počele su se masovno širiti, a među zaraženima našla se i tek rođena beba.
Naime, sa samo osam mjeseci Zoran Bojović bio je jedan od najtežih bolesnika u čačanskoj bolnici. Iako je tek ugledao svijet, kao jako mali bio je necijepljen i time pogodan za ovu bolest. Danas svoj život duguje doktoru Mijuškoviću, koji mu je “dao” svoj vlastiti imunitet.
Pričali su mu kako je to izgledalo.
“Osip je bio po cijelom tijelu. Tih dana iz Beograda s Vojnomedicinske akademije dolazi u čačansku bolnicu potpukovnik dr. Puniša Mijušković u žarište u Čačku. Pokušavali su da nađu neki lijek, da me spase. Međutim, ništa nije bilo djelotvorno tada. I on je odlučio odraditi transfuziju krvi. Budući da mi nisu mogli ni venu naći, on je sve to napravio direktno iz svoje vene u moju petu. Odradio je transfuziju krvi i poslije, tako kažu, nekoliko dana poslije već se vidjela reakcija i krastice su počele otpadati. Bio sam izliječen. Dobio sam imunitet jer je doktor već bio imun, imao je svoj imunitet na variolu jer je prebolio bolest. Tako da pored mojih bioloških roditelja, on mi dođe kao neki drugi otac“, kazao je Zoran za agenciju RINA.
Humanost doktora Mijuškovića Zorana prati čitav život. Poučen njegovom gestom, izvukao je veliku pouku.
“Shvatio sam veliku humanost dr. Mijuškovića koji je meni spasio život, tako da sam i ja počeo dobrovoljno davati krv. Možda sam i ja nekom spasio život mojom krvlju. Shvatio sam koliko je život vrijedan i koliko treba pomoći nekome kada su teški trenuci”, zaključio je Zoran.
Zoranova majka Biljana tih dana prošla je pakao, strahujući za život svog djeteta. Najveća radost za Zoranova oca Petra bilo je saznanje da mu se sin oporavlja.
“Zoran je ležao u krevetiću, samo vidiš da je živ, niti pomiče ručice, nožice kao dijete od osam mjeseci, da skače po krevetu. I kad mu je doktor dao krv, rekao mi je navečer: nemoj da zaspeš, napajaj ga što više. Imali smo tu sokove, cijedili su nam prirodne. Ja sam pred zoru zaspala, kad sam se probudila on se okrenuo u krevetiću. Ja sam se uplašila, zovnem doktora. Doktor dotrči, kaže dobro je, sad je sve u redu. I tako mu je polako počeo oporavak…”, kaže Zoranova majka.
Prije tačno pedeset jednu godinu od Variole vere nije obolio samo osmomjesečni Zoran Bojović već i mnogi Čačani. Milka Đurašić, 23-godišnja medicinska sestra, kao i mnogi njezini kolege borila se da spasi svaki ljudski život. U znak zahvalnosti što je na poslu ostavila svoj život i najljepše godine, Čačani su joj podigli spomenik.
Kako je sve počelo?
Prije 51 godinu izbila je posljednja velika epidemija velikih boginja u Europi, i to baš u Jugoslaviji, tačnije na području Kosova i Beograda. Kada se 1972. muslimanski hodočasnik vratio s Bliskog istoka, sa sobom je donio virus koji se onda proširio zemljom. Zarazilo se 175 osoba, od kojih je 35 umrlo. Najveći problem je što je prva bila pogođena beogradska bolnica jer se bolesnik tamo javio kada je dobio prve simptome. U početku nitko nije znao o kojoj je bolesti riječ.
Država je promptno proglasila izvanredno stanje i uvela karantenu. Svim građanima je strogo ograničeno kretanje bez ikakvih iznimki, a u pomoć je pozvana Svjetska zdravstvena organizacija i svjetski poznati epidemiolog Donald Henderson. Počelo je i masovno cijepljenje stanovnika, zbog čega je epidemija u samo dva mjeseca bila gotova. Ograničenja su doduše za svaki slučaj potrajala još neko vrijeme nakon posljednjeg zabilježenog slučaja bolesti.
Srpski epidemiolog Radmilo Petrović se za Novu.rs. prisjetio ovog događaja i usporedio ga s trenutnom situacijom kada cijepljenje traje puno sporije, a dio građana pokazuje otpor prema njemu.
“Strah od velikih boginja i velika smrtnost tjerala je ljude da se trče sami cijepiti – bez pisanja, poziva i molbi. Korone se ljudi, izgleda, ne boje, pa se premišljaju da li da se cijepe ili ne” kaže epidemiolog.
On je sudjelovao u ratu protiv velikih boginja i sjeća se kako su tada zdravstveni radnici pobijedili opasni virus.
“Tada se radilo, nije se čekalo da se zakaže, pa sve polako, samo još i kavu da popiješ. Sve je to kulturno, svaka čast, ali sporo. Mora se ići deset puta brže. Te 1972. su bile kolone i redovi za cijepljenje. Zavrneš rukav i kolona ide dalje, ne gubi se vrijeme”, opisao je za Novu.rs kako je to izgledalo prije gotovo pet desetljeća.
Kao ključnu stvar navodi sveopće cijepljenje. Svima bi trebalo biti jasno da je to jedini mogući način da se pobijedi epidemija. To je davne 1972. uspjelo jer su zdravstvene službe bile drukčije, tj. puno bolje organizirane.
“Ja sam vodio osam beogradskih karantina. Imali smo četiri bolničke i četiri izvanbolničke izolacije. Vodilo se računa, trudili smo se da u sobama ne budu više od dvije osobe. Brzo se reagiralo i uspjeli smo prekinuti taj lanac beogradske epidemije velikih boginja, prepričava Radanović.
Smrtnost od velikih boginja je veća nego ona od korone, a ipak je bilo puno manje žrtava, ponajviše zahvaljujući brzoj reakciji.
“Taj koji je unio epidemiju u Beograd, on je samo u Beogradu zarazio 27 ljudi. Zarazio ih je i nekoliko u Novom Pazaru i Čačku, napravio je i metastazu u Moroviću. Energično smo reagirali, da nije ništa poduzeto u Beogradu ih ne bi bilo samo 27, bilo bi ih 150. Uspeli smo presjeći lanac. Samo je pet oboljelih bilo u drugom valu, a tih pet nije zarazilo nikoga, tu se lanac završio, prisjeća se epidemiolog.
O bolesti Velike bogonje
Velike boginje su vrlo zarazna bolest uzrokovana virusom variole, koji pripada porodici Orthopoxvridae. Smrtnost od velikih boginja iznosi i do 30%. Bolest je danas iskorijenjena u cijelom svijetu. Najveću opasnost za pojavu epidemije velikih boginja danas ima bioterorizam. Nakon infekcije pojavljuju se teški opći simptomi i karakterističan osip s pustulama. Liječenje je potporno. Bolest se sprječava cijepljenjem.
Od 1977. godine nije se pojavio niti jedan slučaj velikih boginja u svijetu, zahvaljujući strategiji cijepljenja. Svjetska zdravstvena organizacija (SZO) preporučila je 1980. godine prestanak rutinskog cijepljenja protiv velikih boginja. U SAD–u se od 1972. ne provodi rutinsko cijepljenje protiv velikih boginja. Budući da je čovjek jedini prirodni domaćin virusu variole te da virus u okolišu ne može preživjeti dulje od dva dana, SZO je proglasio eradikaciju prirodne infekcije. Ipak, danas postoji opasnost moguće zloporabe postojećih zaliha virusa velikih boginja u svrhu bioterorizma, što bi moglo dovesti do ponovnog pojavljivanja bolesti.
Budući da se imunost protiv velikih boginja smanjuje protokom vremena, danas su gotovo svi ljudi—čak i oni koji su nekad bili cijepljeni—podložni infekciji velikim boginjama.
Etiologija i patofiziologija
Postoje najmanje dva soja virusa velikih boginja. Virulentniji soj uzrokuje variolu major (klasične velike boginje), a manje virulentan soj uzrokuje variolu minor.
Velike boginje se prenose s čovjeka na čovjeka izravnim dodirom ili kapljičnim putem. Zaražena odjeća ili posteljina također mogu imati ulogu u prijenosu infekcije. Bolest je najzaraznija prvih 7 do 10 dana nakon pojave osipa. Kad se stvore kraste na koži, infektivnost opada.
U necijepljenoj populaciji postotak zaraženih nakon ekspozicije može biti i do 85%, a jedan bolesnik može zaraziti 10–20 ljudi.
Virus napada sluznicu orofarinksa ili dišnog sustava te se razmnožava u regionalnim limfnim čvorovima. Može se lokalizirati u malim krvnim žilama u koži i orofaringealnoj sluznici.
U oko 10% bolesnika s velikim boginjama razvija se hemoragični ili maligni oblik bolesti. Hemoragični je oblik rjeđi, a ima kraći, vrlo intenzivan prodromalni stadij nakon kojeg uslijedi generalizirani eritem kože s krvarenjima na sluznicama. Ovaj oblik dovodi do smrti unutar pet do šest dana. Maligni oblik bolesti ima sličan teži prodromalni stadij, nakon kojeg se razvijaju ravne stapajuće promjene na koži koje ne prelaze u pustule. U rijetko preživjelih bolesnika dolazi do ljuštenja epidermisa, piše Medicinski priručnik.