Povodom desete godišnjice smrti premijera Srbije Zorana Đinđića, reditelj Oliver Frljić koji je potpisao u Ateljeu 212 predstavu “Zoran Đinđić” govori o tome ko i kako baštini njegovo nasleđe, da li bi ubijeni premijer, kako je to napisao sadašnji premijer Ivica Dačić, podržao ovo što rade njegovi nekadašnji politički protivnici, oni koji su mu u devedesetim radili o glavi a danas , kako ih vidi i deo građanske Srbije, idu njegovim putem? Da li bi ovaj reditelj koji je rođen u Bosni i Hercegovini, živi u Hrvatskoj, a radi u svim državama regiona provokativne predstave koje izazivaju žestoke polemike, obeležio godišnjicu Zoranove smrti pod sloganom “Šetam za Zorana” , ili pod sloganom pod kojim se organizuju događanja na univerzitetu u Nemačkoj gde je Đinđić studirao, “Nema spavanja”?
Oliver Frljić: Nisam Zorana Đinđića sreo nikada, ali je koincidencija da je on išao u razred osnovne škole sa mojim ocem. Čak sam i vidio fotografiju iz tog perioda, ali ja ga nisam imao prilike upoznati.
Da li ste pre njegovog ubistva bili svesni da je on spreman da odgovori na izazove postratne, postmiloševićevske Srbije?
Oliver Frljić: Meni se činilo da on ima snage da odgovori, odnosno, njegova politička radikalnost u najboljem značenju te riječi mi je davala nadu da su neki procesi u Srbiji započeti i da će se oni dovesti do kraja. Prije svega mislim na činjenicu da je isporučio Miloševića Haškom tribunalu, bez potpisanog ugovora o suradnji s Tribunalom i na uspostavljanju diskontinuiteta sa miloševićevskom erom u smislu preuzimanja odgovornosti za sve ono što je Srbija napravila u ratovima na prostoru bivše Jugoslavije, ali i kroz saradnju sa Haškim tribunalom jedan pokušaj da se napravi i ekonomska i institucionalna integracija Srbije.
Da li je tačno da je zapravo region prepoznao to što je Zoran Đinđić, šta on nudi i kuda vodi Srbiju mnogo više nego što je to prepoznato pre ubistva, u samoj Srbiji?
Oliver Frljić: Mislim da je regionu bilo lakše prepoznati što je Zoran Đinđić i kuda on vodi Srbiju zbog toga što u regionu nije postojala ona vrsta njemu političkih oponenata koji su postojali u samoj Srbiji. Znate bolje od mene da je u samoj koaliciji DOS postojao sukob dva politička programa – jedan je bio proreformski, jedan je bio konzervativan. I odnos prema nekoj recentnoj povijesti je bio bitno različit prema ratnim zločinima koji su bili počinjeni od strane Srbije. Mislim da je u tom smislu region jako dobro prihvatio Đinđića, dok je u isto vrijeme u Srbiji on imao situaciju koju je imao. Zapravo od 6. oktobra traju kontinuirani medijski napadi na njega. Taj tabloidni diskurs je odredio te tri godine njegovog političkog djelovanja. Zapravo su se Đinđić i njegova vlada morali većinu vremena braniti od neargumentiranih optužbi koje su se pojavljivale u štampi. Zapravo je vođen jedan otvoren medijski rat protiv njega.
Ove godine se organizuje ’Šetam za Zorana’. U Nemačkoj, na univerzitetu na kome je Đinđić studirao, događanja povodom godišnjice ubistva organizuje se pod sloganom ’Nema spavanja’. Pod kojim sloganom biste vi radije obeležavali ovu godišnjicu?
Oliver Frljić: Ja bih radije pod sloganom ’Nema spavanja’ jer ono što sam najviše upamtio iz tih njegovih javnih nastupa upravo je taj entuzijazam i vjera da Srbija, uz svu hipoteku ovih ratova koju vuče iz devedesetih, može ići naprijed, da se može integrirati u evropske i svjetske tokove. Čini mi se da je ovaj drugi slogan meni osobno puno bliži.
Kako razumete poruku i motiv onih koji će se 12. marta, na dan ubistva, prošetati gradom za Zorana. Da li ih vodi neka zajednička ideja ili iza svega stoje partije kojima je rejting pao, pa bi preko Zorana Đinđića htele da pokažu da imaju relevant znacajnu političku snagu i danas?
Oliver Frljić:Ja mislim da je zapravo sramotno koliko, ponajprije Demokratska stranka, ali onda i LDP i još neke stranke, bezočno eksploatiraju nekakav simbolički politički kapital Zorana Đinđića. Mislim da je stvar toga da se ovim šetnjama pokušava samo dignuti rejting, jer te dvije stranke su nekakvim političkim potezima, neprincipijelnim koalicijama, izjavama o dva bola, potpisivanjem stanovite deklaracije, pokazale koliko su izdale neke političke ideje i vizije Zorana Đinđića. Ja ne mogu vjerovati dan-danas kroz svu tu političku pragmatiku da je Demokratska stranka bila spremna ući u koaliciju sa SPS-om. Mislim da je to sramota, jer se SPS, uz sve kozmetičke zahvate i reformiranje, nije puno udaljio od onoga što je bio u trenutku kad je Milošević eksportiran za Hag.
Vi kažete, dakle, da je na sceni velika zloupotreba ubijenog premijer, kad je reč o njegovoj sopstvenoj stranci. Da li ona išta baštini ili se samo ogrće Đinđićevim plaštom?
Oliver Frljić: Čini se da se samo ogrće njegovim plaštom i da je tu ostalo jako malo od njegovih ideja, a između ostalog, i izlasci pojedinaca iz Demokratske stranke pokazuju jedan unutrašnji raskol. Mislim da se taj raskol dijelom događa i oko političkog nasljeđa Zorana Đinđića i oko toga gdje bi ta stranka trebala ići dalje. Naravno da je to povezano i sa time gdje bi Srbija trebala ići negdje dalje.
Ako ga ne baštini Demokratska stranka, da li ga baštini sadašnja vlast? Premijer Ivica Dačić, iz Socijalističke partije koja je ’90-ih radila Zoranu o glavi, izašao je sa tekstom o Đinđiću, u kome tvrdi da on „ne bi imao ništa protiv što baš mi, njegovi politički protivnici, radimo ovo što radimo, pozdravio bi to što smo se sreli u budućnosti. Budućnost Srbije njega je, uostalom, najviše i interesovala“.
Oliver Frljić: Pa to je blasfemično kad kaže Ivica Dačić, ali očigledno da on nema problem da izgovori nešto takvo ili napiše. Ivica Dačić, kao i većina političara u Srbiji, ali ne samo u Srbiji nego u cijelom regionu, ima jako kratko pamćenje, pa se ne sjeća što je i on osobno radio, što je radila i njegova stranka u devedesetima.
Da li priznajete da se ljudi mogu promeniti, da se stavovi mogu promeniti?
Oliver Frljić: Priznajem da se mogu stavovi i ljudi promijeniti, samo mislim da, bez obzira na to što se ljudi mijenjaju, oni trebaju odgovarati za svoje djelovanje u određenim razdobljima svog života. Mislim da je jedan od problema svih zemalja u regionu, uključujući i Srbiju, taj što se nije dogodila lustracija, što smo omogućili ljudima koji su i činili zločine, neki su govorom mržnje poticali na zločine itd., omogućili smo im daljnje javno djelovanje. Nije napravljena lustracija i mislim da je to veliki problem.
Građanska, tzv. Druga Srbija, podelila se povodom pada Tadićevih Demokrata i dolaska na vlast socijalista, Miloševićevih bivših socijalista, i Šešeljevih otpadnika. Jedni, toliko ljuti na Tadića, smatraju da im treba pružiti šansu jer je prethodna vlast sve izigrala; drugi – da je Srbija vraćena u devedesete godine. Da li su za vas stavovi nekih ljudi iz tog dela Srbije iznenađenje, i ako jesu, koji?
Oliver Frljić: Ja mislim da Srbija jeste sa aktualnom vlašću vraćena u devedesete, sigurno i u smislu nekog simboličkog kapitala kojeg ti ljudi imaju, ali i u smislu njihovog političkog razmišljanja. S druge strane, ono što je radila Demokratska stranka i način na koji se diskreditirala, također je bilo neodrživo. Mislim da Srbija na prošlim izborima nije imala pravog izbora.
Izbori su iza. Dogodilo se što se dogodilo. Jedan deo te građanske Srbije o kojoj pričamo, koja podržava sadašnju vlast, čak i poredi neke okolnosti, neke situacije sa vremenom Đinđića, na primer, stavove Ivice Dačića kad je o Kosovu reč, pa onda stavove Aleksandra Vučića kada je reč o obračunu sa korupcijom, mafijom itd. Da li je vama to neumesno?
Oliver Frljić: Koliko god ti stavovi mogli biti slični, mislim da je drugačiji politički kapital sa kojim danas nastupaju i Vučić i Dačić. Njihovo djelovanje je nemoguće promatrati izdvojeno iz nekog šireg konteksta. Mislim da je tu stvar nekakve političke pragmatike. To ne mogu promatrati na drugi način. Mislim da je Dačić dovoljno inteligentan, da je svjestan da su neki procesi vezani za Kosovo neizbježni. Nemoguće je više koristiti Kosovo kao jednu vrstu političkog zaloga s kojim će se onda manipulirati glasače u Srbiji. Jednom se ta priča, na ovaj ili onaj način, mora završiti. To što on danas govori o Kosovu, ja ne vidim kao ništa hrabro. Mislim da bi bilo puno bolje da se o Kosovu otvoreno razgovaralo puno ranije, da se puno ranije sagledavala realna situacija na terenu. Mislim da onda ne bi bilo ove vrste apatije i jednog negativnog sentimenta koji sad postoji.
Još ću da vam citiram deo teksta koji je napisao Dačić povodom desete godišnjice od ubistva Zorana Đinđića: „Bio sam deo vlasti koja je ratom pokušala da reši pitanje Kosova. Možda ima neke pravde u tome da danas budem najodgovorniji za mirno rešenje kroz pregovore.“.
Oliver Frljić: Ne znam ni šta bih rekao. Gledajte, zašto Dačić ne bi preuzeo odgovornost za onaj period svog života kad je bio dio vlasti koja je pokušavala ratnim putem da riješi pitanje Kosova? Za početak.
Ja ću sada da citiram šta je rekao Milo Đukanović:„Srbija nije tamo gde ju je Zoran video ali, iako kasni, jeste na tom putu“.
Oliver Frljić: Najviše mogu govoriti iz perspektive Hrvatske, to mi je najbliža situacija. U Hrvatskoj smo prošlu godinu vidjeli da postoji jedan dvostruki odnos prema Srbiji; s jedne strane su se svi pozitivni pomaci i pokušaji reformi pozdravljani, dok s druge strane pitanje srpske zajednice u Hrvatskoj, unutrašnje pitanje, nije nikad rješavano na adekvatan način, evo, od predsjednika Ive Josipovića, koji je zapravo vodio medijski rat protiv tjednika Novosti i njegovog ustanovitelja Milorada Pupovca, preko ove situacije koju sada imamo u Vukovaru po pitanju dvojezičnih natpisa. Ja moram priznati da je u vrijeme dok je Đinđić bio premijer Srbije, da se percepcija onoga što se događalo u Srbiji i kamo se Srbija kretala, u Hrvatskoj mijenjala. Međutim, sa dolaskom Nikolića na mjesto predsjednika Srbije došlo je do zastoja u diplomatskim odnosima, zato se još uvijek na najvišem nivou nije dogodio sastanak između ove dvije zemlje. Jako je teško, s obzirom na hipoteku koju Nikolić ima na prethodnu stranku iz koje dolazi. Mislim da će jako puno ovisiti o nekim konkretnim političkim potezima koje će aktualna vlast u Srbiji napraviti kako će se percepcija u regionu mijenjati.
A da li vidite neke pozitivne pomake u državama regiona u odnosu na razumevanje prošlosti, ili se pomaci čine samo u tome da se sve zaboravlja i da se sve poravnava?
Oliver Frljić: Ne možemo graditi nešto ukoliko nismo razriješili neke stvari od prije – sad već – dvadeset godina. Mislim da se bez imenovanja onoga ko je bio krivac, ko je uzročnik određenih stvari, ne može ići naprijed. Ja radim u jednom mediju koji je takav kakav je, on ne može napraviti neke velike promjene, ali može biti podsjetnik na to ko je gdje bio, što je radio, na sve te stvari koje nisu raščišćene i koje će uvijek biti kamen spoticanja u nekakvim odnosima u regionu. Ako pogledate ove zadnje haške presude – to je nekakav pokušaj da se cijela ta priča sa ratom u bivšoj Jugoslaviji završi na način da se napravi svakoj strani neka vrsta ustupaka. Jedna i druga presuda su komentirane i kritizirane i one, zapravo, dovode ozbiljno u pitanje kredibilitet Haškog tribunala, ali očigledno su oni gore shvatili da je došlo vrijeme da se cijela ta priča završi i da je važnije da se stvori pretpostavka za kakav-takav mir nego da se, ono što kažu, pravda istjera do kraja.
Zato ste vi tu – da provocirate svojim predstavama.
Oliver Frljić: Nisam ja tu da provociram, ali to je nekakav moj unutrašnji osjećaj kako treba raditi, kako se treba odnositi prema toj recentnoj prošlosti. Ja u svemu što radim itekako osjećam koliko su stvari nerazriješene. Pa, zar vi vjerujete da bi Beograd tako reagirao na predstavu ’Zoran Đinđić’, da je otkrivena politička pozadina i da su procesuirani ljudi koji stoje iza atentata na Zorana Đinđića.
Da podsjetimo: vi u Sloveniji trenutno radite predstavu o ’izbrisanima’, pre toga, u Hrvatskoj je bilo dosta skandala u vezi sa predstavom o ubistvu porodice Zec, u Bosni i Hercegovini sa provokativnim Andrićevim tekstom ’Pismo iz 1920. godine’. Šta je vaš sledeći projekat?
Oliver Frljić: Sljedeći projekat koji radim, radim u Gracu, Šaušpilhausu (Schauspielhaus Graz). To je projekat o budućnosti Evropske unije. Zapravo me zanima što će se u neko dogledno vrijeme događati sa tom Unijom, za koju mislim da je primarno monetarna unija. Sve ove turbulencije koje se događaju u pojedinim zemljama njezinim članicama – to su neki mogući budući scenariji za Evropsku uniju.
Da li dolazite u Srbiju?
Oliver Frljić: Ja mislim da ću doći u Srbiju, u dogovoru sam za neke projekte. Mene jako zanima da imam neku vrstu kontinuiteta u svom tom prostoru koji osjećam kao svoj prostor, tako da mislim da ću uskoro doći u Srbiju.
Nećete da otkrijete koja je tema u pitanju?
Oliver Frljić: Za sad ne. Ne bi bilo u redu dok ne dogovorim sve detalje, ali – znaće se na vrijeme.
Tekst je preuzet sa RSE