Miljenko Jergović ima novi libar! Ne'š ti vijesti, mogli biste reći. Od
čovjeka koji je prije pedesete objavio cijeli regal knjiga ionako se
očekuje da svako malo izbaci poneki friški svezak, zar ne? Zapravo – ne.
Jer, Jergović već dulje vrijeme, doduše, piše, ali ne objavljuje. Barem
ne kod hrvatskih nakladnika. Izdavačku apstinenciju ipak je prekinuo
prije nekoliko tjedana i to knjigom za koju bismo slobodno mogli reći da
je zastrašujećeg volumena kada Hrvate knjige općenito, čak i one tanke,
ne bi zastrašivale.
“Rod“ je proza koja se opire klasificiranju,
priča je to o jednoj obitelji, nekoliko epoha i puno svjetova, koja je
“pretpremijeru“ imala upravo na stranicama “Slobodne Dalmacije“, odnosno
njezina ugaslog priloga “Arterija“, gdje je objavljeno nekoliko
poglavlja. Premda Jergovićeve knjige domaća kulturna javnost u pravilu
dočekuje gromoglasnom šutnjom, ova se, začudo, izborila za ozbiljan
publicitet. Osim unikatnom debljinom, prve je recenzente osvojila i
specifičnom težinom. „Rod“ je, naime, velika knjiga, toliko velika da će
je, usuđujem se kladiti, generacije premjeravati, dodajući usput,
premda sasvim nezasluženo, poneki centimetar i kulturi iz koje je
nastala.
Tvoju prethodnu knjigu pročitali su samo
rijetki, naime, prijatelji kojima si je poslao u attachmentu. Dugo,
predugo, ustrajavao si na odluci da ništa ne objavljuješ kod hrvatskih
nakladnika. Što je kumovalo tvome povratku na ovo naše, ajmo reći,
tržište?
– Namamila me “Fraktura”. Ništa drugo.
Serdarevići, Seid i Sibila, objavljuju lijepe, precizno uređene i
načinjene knjige, a kako “Rod” nosi preko tisuću i dvjesto kartica
teksta, blok s fotografijama i niz asimetrično postavljenih dijelova,
bilo je važno da tu knjigu iz rukopisa podigne netko tko savršeno vlada
poslom.
I to je, uglavnom, sve. I ništa se, zapravo, nije
promijenilo. Ostajem jednako distanciran, ne sudjelujem u ceremonijalima
hrvatske kulture, u programima Hrvatske televizije moje knjige su u
posljednjih dvadesetak godina pod embargom, niti se o njima kad govorilo
niti se o njihovom izlasku izvještavalo, a kako su se u posljednjih
nekoliko mjeseci prilike radikalizirale, najbolje je da tako i ostane. I
da najdirektnije odgovorim na tvoje pitanje: da nema “Frakture”, ni
dalje ne bih objavljivao u Hrvatskoj. U Srbiji, pak, na proljeće, izlazi
knjiga koju sam, u dijalogu, pisao zajedno sa Svetislavom Basarom. Nju
objavljujem kao podstanar, kod Basarinog izdavača.
Nakladnik
te predstavlja kao „Ivu Andrića našega doba“, Butković te de facto već
nominirao za Nobela… Okej, znamo gdje živimo, pa ne sumnjam da će te s
različitih adresa vrlo brzo sustići standardni repertoar nešto manje
umilnih ocjena. No, dok traje zatišje pred poslovičnu buru, kako se
nosiš s ovako moćnim komplimentima?
– To pitanje zalazi u
intimu. Što god da odgovorim, mogao bih ispasti bahat. Ali reći ću da
mi je lakše gledati na “moćne komplimente” kada dolaze iz Poljske,
Njemačke, Francuske, dakle, negdje iz daleka. A što se tiče ovih manje
umilnih, lijevih i desnih Hrvatića, književnih znalaca, stručnjaka i
nestručnjaka, profesionalnih manjinaca i budžetski pomognutih moralnih
vertikala, onih koji imaju pouzdani uvid u moje književno djelo i prije
nego što ga pročitaju, zbilja mi je svejedno.
Nakon što je
Večernjak sazvao konzilij sastavljen od jednog domoljuba, jednog
urednika crne kronike i jednog novinara u kulturi, da raspravljaju o
tome treba li me išćerati iz Hrvatske jer sam u Beogradu objavio knjigu
“Otac”, i nakon što se oko istog merituma složio feralovski politbiro,
pretpostavljam da je svima njima stvar postala malo blesava. Ćerati me, a
da me de facto i nema tu, to zaista nije dobar posao. Pogotovu radi
stanovitoga onanističkog momenta u cijeloj priči: naime, pljujući po
meni ili po mojim nepročitanim knjigama, ta hrvatska gospoda, i među
njima lijevi i desni pobornici direktne demokracije, ni na što ne utječu
osim na sebe same ili na svoje udo.
Istomišljenike odavno ne
trebaju dodatno uvjeravati da sam idiot i da su moje knjige idiotske,
jer oni to već po difoltu misle, a na kritičare ili čitatelje u
Njemačkoj ili, recimo, Poljskoj takve kampanje nemaju, niti će kad imati
utjecaja. A iz nekog zagonetnog razloga nemaju utjecaja niti na
čitatelje mojih knjiga u Hrvatskoj koji su pred tim poslovičnim burama
također mrtvi hladni. Nisam ih prebrojavao, jer nije pristojno, ljudi
koji čitaju knjige ne broje se onako kako se broji stoka, pošto svaki
čovjek čita sam, i svaki je čitatelj jedan književni kozmos, ali mi se
sve nekako čini da ih nema manje nego što ih je bilo.
Čak i kada
knjige ne objavljujem u Hrvatskoj nego u Srbiji, ljudi nađu načina da do
njih dođu. I ne samo to, nego i hrvatske javne knjižnice otkupljuju
moje knjige, objavljene kod srpskih nakladnika. Ne znam kako to podnose
ovdašnji domoljubi, zašto se ne zapitaju kako se to javni novac troši na
otkup srpskih knjiga, zašto ne osnuju stožere, postave barikade,
pripale lomače?
Netko bi se mogao upitati: nije li
paradoksalno da se pisac poput Jergovića – koji se cijeloga života opire
tobožnjem kauzalitetu gena, krvi i roda, te zagovara stav da se
identitet samo ne stječe nego i bira, dapače, stvara – sada odjednom
pozabavio pitanjem vlastita podrijetla?
– Pa ničim se
drugim nisam ni bavio, nego pitanjima roda i podrijetla. Samo što u rodu
i podrijetlu nisam pronalazio nešto čime bih se ponosio i gordio, nego
samo nešto čega bih se sramio, što me je plašilo, čemu nisam želio biti
sličan, ali prema čemu sam oduvijek osjećao odgovornost. Ako je u mom
rodu bilo zla, tada tog zla ima i u mom mesu. Ista stvar se, već po
elementarnoj logici, ne može odnositi na dobro. Dobro se, naime, ne
nasljeđuje.
Dobro se stvara, kreira i rekreira, jer dobrota nije
prirodno stanje stvari. A zlo i nesreća jesu. Pritom, ludost je i
pomisliti da bismo se svega toga mogli osloboditi zaboravom. Ili, kao
što su donedavno sugerirali lijevo-liberalni političari, pa i
predsjednik Josipović, da prošlost ostavimo povjesničarima. A svoja
sjećanja, valjda, psihoanalitičarima. Vidjeli smo, neki dan u Maksimiru,
i malo ranije u Vukovaru, što se događa kada prošlost prepustimo
povjesničarima: tada ona prokulja na stadionima, progovori i zaurla iz
rulje, ustane iz groba. Zato je važno baviti se svojim rodom.
Predstavljači
tvoje nove knjige imaju problem s njezinom žanrovskom identifikacijom.
Meni se čini da je ovo je lažna saga o Stublerima, da se zapravo radi o
tvojoj autobiografiji. Griješim li?
– Ne znam. Možda bi
se moglo reći da je to autobiografija o drugima, kako je jednu svoju
knjigu odredio naš pokojni suvremenik, ime mu nećemo spominjati. Ne bih
se zamarao žanrovskim odrednicama, pogotovu ne oko ove knjige, koja je
pisana bez potrebe za žanrom. Njezina je priča na neki način i sav
njezin žanr. Moj pradjed Karlo Stubler bio je, u žanrovskom smislu,
Nijemac.
Rođen je kao manjinac u rumunjskom dijelu Banata, iz
Dubrovnika je protjeran zbog sindikalne propagande i austromarksizma –
protjerale su ga karađorđevićevske vlasti i neki njihovi raguzinski
dojavnici – nastavio je živjeti u Bosni, opet kao Nijemac i manjinac, a
kada je 1951. umro, njegov sin Rudolf uplašio se, pa ga je u smrtni list
upisao kao Hrvata. Mrtvog ga je, u strahu, učinio većincem. Eto, dragi
Ivice, negdje u toj priči je i žanr knjige “Rod”, a pomalo i žanr mog
života.
Čovjeku koji je naumio popravljati svijet oko
sebe, bez ikakve nade u uspjeh toga pothvata, u Dalmatinskoj zagori
savjetuju: Džaba ćoravu namigivat. Dakle, namiguješ li ćoravima?
–
U Dalmatinskoj zagori imaju talenta za jezik i za žive usmene
literarizacije, pa onda i za svođenje života na poslovicu. Doista, džaba
je ćoravu namigivat. Ali tko li ono reče da se samo džentlmen bori za
unaprijed izgubljenu stvar? James Joyce ili Rhett Butler? Pamtim tu
rečenicu, jer ju je Marko Vešović upisao kao moto knjizi “Smrt je
majstor iz Srbije”, i vjerujem da je u njoj odgovor na tvrdnju kako je
džaba ćoravu namigivati. Jest, brate, džaba je, ali jedino si tako
čovjek može pogledati u oči. Tako što se ogleda u slijepim bjeloočnicama
sugovornika, u te dvije u očne duplje uglavljene bilijarske kugle.
Nemam iluziju da bi ćoro mogao progledati, a još manje da bi sebi i
drugima mogao priznati da ne vidi. Ali nije to razlog da mu prestanem
namigivati. Ja njemu namigujem, on mene psuje, i tako mi živimo.
Moje
pitanje ciljalo je na novinarski dio tvojega vremena. Tebe u medijima
ne drži egzistencijalna nužda. Pretpostavljam da bi mogao razmjerno
pristojno živjeti od svoje književnosti, čak i da u Hrvatskoj više ne
objaviš ni jednu jedinu knjigu. Pa ipak, neki te vrag tjera da puniš
novinske lancune tekstovima i iz dana u dan otvaraš nove frontove.
–
Volim novine, čak i kada su ovakve kao u Hrvatskoj, i volim pisati za
novine. A što se tiče otvaranja novih frontova, ili novih fronti, kako
bi se to na politički korektnom hrvatskom reklo (iako, pazi, meni je
riječ front uvijek bila ratnički termin, a fronta meteorološki: tako je,
recimo, Sremski front, a ciklonalna je fronta…), odavno me je od toga
prošla volja. Ako sam kakvih društvenopolitičkih iluzija još i imao,
njih je nestalo kada sam shvatio kako “naši” nikada neće doći na vlast,
niti će pozitivno utjecati na kultiviranje, civiliziranje i
europeiziranje Hrvatske, i to iz prostog razloga što “naši” ne postoje.
Svakoga utorka pišem društvenu kolumnu, kojoj je naziv dao Ante Tomić,
rekavši da “Sumnjivo lice” drži u rezervi, ako mu zatreba uz “Klasu
optimist”.
Sa zahvalnošću sam prihvatio da mi Tomić osmisli naziv
firme, dijelom i stoga što vjerujem da mi Branislav Nušić kao znak i
prokletstvo pripada jednako kao i Anti. Ta kolumna mi služi, recimo, da
iskažem poštovanje Franki Perković i Bruni Gamulinu, jer su odlučili da
se demonstrativno razvedu, ili da ustvrdim kako smo od onog
referendumskog dana svi mi pederi, Srbi, Židovi i nenormalni (kako je
sve koji su protiv nazvao jedan Karamarkov dužnosnik).
U biti,
puno više intelektualne energije ulažem u “Subotnju matineju”, gdje
pišem o knjigama, filmovima, pjesnicima, slikarima, ustvari o svemu onom
o čemu bih volio čitati u nekoj normalnoj rubrici kulture. Volio bih da
u novinama postoji neki ozbiljan i pasioniran čitatelj, gledatelj i
slušatelj, koji pritom dobro piše, i koji bi mi svakoga tjedna otkrivao
novu knjigu, simfoniju ili izložbu. Kako takvoga u hrvatskom tisku nema,
a rijetki su i u regiji (recimo, takav je Teofil Pančić u beogradskom
“Vremenu”), pokušavam pred čitateljima igrati tu ulogu, i sve se nadam
da će netko takvu ulogu zaigrati i preda mnom, jer ja sam prvo čitatelj,
a tek zatim pisac (nekad novinski, nekad knjiški i književni).
Čak
ti je i predsjednik Republike nedavno sugerirao da se okaniš
novinarstva. On veli da si „sjajan pisac, ne uvijek i osobit politički
analitičar“.
– Ali ja uopće nisam politički analitičar.
Ne znam otkud mu to. A volio bih čuti i da mi obrazloži to da sam
“sjajan pisac”, jer sam sklon pomisliti da je me je pohvalio samo zato
da bi me mogao pokuditi. Takav kontrapunkt ga treba prikazati kao
tolerantnog čovjeka, a što je važnije, njime se prikriva činjenica da
predsjednik Republike govori o nečemu o čemu se, možda, baš i ne bi
trebao očitovati. Jer kada kaže da mali Mujo – nazovimo me ovom prilikom
tako – nije osobit politički analitičar, Predsjednik malome Muji ruši
grudobran, izvodi ga na čistinu, kao da će ga, Bože mi prosti,
strijeljati. Ili neće, jer je mali Mujo “sjajan pisac”?
Volio bih
da nam Predsjednik kaže kakvi su, po njegovome mišljenju, politički
analitičari Nino Raspudić, Ivo Lučić, Tihomir Dujmović, Zvonimir Despot,
dakle oni koji u ovoj Hrvatskoj, doista, igraju ulogu analitičara, pa i
političkih, a neka malog Muju pusti na miru.
Ti se
tvrdoglavo odupireš – i potpuno razumijem zašto to činiš! – zakucavanju u
samo jedan klaustrofobični škafetin, zbijanju pod samo jednu nacionalnu
i kulturološku egidu. Je li ti ikada palo na pamet da svakim svojim
odustajanjem od ove uboge kulture zapravo samo cementiraš pripadanje
njoj? Tko bi drugi mogao napisati tvoje knjige osim nekog nesretnog,
božemiprosti, Hrvata?
– To je veliko i važno pitanje.
Istina, mnogo važnije za mene, nego za moje čitatelje. Jesam Hrvat – to
je peh, ali nije sramota, što reče maršal Kvaternik – i ta me činjenica
od malih nogu okupirala. U pravu si i ako misliš da se to čuje i osjeti u
mojim knjigama. Ili da je to nekad i njihova opsesivna tema. Ali to što
sam Hrvat, to je, dopusti, moja stvar, s kojom ću raspolagati onako
kako je meni volja, i koja me obavezuje u odnosu na prošlost, ali me u
sadašnjosti ne čini nimalo obaveznim prema drugim Hrvatima. Ja sam,
Ivaniševiću, u svakom slučaju sam, i nisam ni u kakvoj skupini s drugim
pripadnicima moga roda i plemena. Oko mene, primijetio si, u Hrvatskoj
nema velike gužve. Ljudi se uglavnom razbježe kada nešto kažem. I dobro
je tako.
O svome hrvatstvu, pa i o Hrvatskoj, razmišljam kada sam
sam, i uvijek kroz konkretne likove i figure, i događaje koji su
nepovratno prošli, ostavljajući nepopravljive posljedice. Govorim o
svojim bližnjima, i jebe mi se pritom za stadione pune Hrvata. Što se
mene tiče, ja na punim stadionima slabo razlikujem narode. Vidim samo
rulju, i onoga jednog koji ruljom dirigira. Kažeš da odbijam da me se
utjera u samo jedan klaustrofobični škafetin i da me se svede pod jednu
nacionalnu i kulturološku egidu. I da znaš da si višestruko u pravu:
biti Hrvat ne isključuje i biti nešto drugo.
Čak mislim da Hrvat
možeš biti samo ako si i nešto drugo. Ali čini mi se da si ciljao na još
nešto: nekoliko puta sam u zadnje vrijeme ponovio da sa živom hrvatskom
književnošću nemam ništa. Tačnije, ne pripadam joj, niti dopuštam da me
se u taj škafetin gura. A, eto, Hrvat sam, i o tome pišem! Pa kako
onda? Navest ću ti samo jedan od popriličnog niza paragrafa mog
nepripadanja tom svijetu. Primijetio si sigurno koliko sam opsesivno
insistirao na iznošenju u javnost skandalozne natuknice iz Hrvatske
književne enciklopedije, gdje je Ante Pavelić predstavljen kao
“političar, publicist i romanopisac”, sve kroz dijapazon svojih stilskih
postupaka i kroz spisateljsku biografiju, bez ikakvog spominjanja nekih
drugih aktivnosti dotičnoga hrvatskog romanopisca.
Samo po sebi,
to je jednako skandalozno kao kada bi u njemačkoj enciklopediji
svejedno čega Adolf Hitler bio prikazan kao bečki akvarelist, publicist i
političar. Ali nije me to navelo da se bavim ovim slučajem, nego me
zainteresirala šutnja hrvatskih pisaca, uključujući one koji pišu po
novinama, koji u ovoj natuknici ne vide nešto što bi ih se trebalo
ticati. Jedni se, bit će, slažu s kolegom Pavelićem, a drugi se,
pretpostavljam, ne bi zamjerali kolegama Viskoviću i Antunu Vujiću.
Meni, međutim, Ante Pavelić nije kolega pisac, ni romanopisac, jer ja ne
mogu pripadati nacionalnoj književnosti Ante Pavelića.
Ja njega
ne kanim ostavljati povjesničarima, on je i moj poglavnik, on je i u
moje ime kreirao zločin, i prema svemu što je učinio imam apsolutnu
odgovornost. Ja se pokušavam uživjeti u njegovu ljudsku pojavu,
objasniti sebi kako je postao to što je postao, pokušavam zamisiti kako
je zatim izgledao njegov život u Argentini pa u Španjolskoj, o čemu je
mislio i što je osjećao kada je umirao…
Možda je sve to
nemoguće, ali osjećam se dužnim da sebi objasnim Pavelića i njegove, što
onda uključuje i neke vrlo radikalne mentalne i emocionalne zahvate.
Čovjek se mora identificirati da bi mogao razumjeti nečiju motivaciju.
Sve je, dakle, meni Ante Pavelić, osim jednog: za razliku od Zorana
Ferića, Roberta Perišića ili Damira Karakaša – da nabrojim
najprominentnije suvremene hrvatske pisce – publicista i romanopisca
Antu Pavelića ne prihvaćam dionikom svoje književnosti, ne prihvaćam ga
kao kolegu. I s time bih, ne samo za ovu priliku, i završio.
Knjiga ti je izašla s tri varijante naslovnice. Žališ li, s ove distance, što nije izašla u dva pisma?
–
Kada sam prije desetak godina shvatio da knjige još zadugo neće
normalno prelaziti Dunav, Savu i Drinu, i da ću iste naslove morati da
objavljujem u više država, bez obzira na to što će u svakom izdanju
jezik izvornika biti isti, svoju beogradsku prijateljicu i vlasnicu
izdavačke kuće u kojoj sam odlučio objavljivati pristojno sam, pismom,
zamolio da pismo objave bude – ćirilica. Odgovorila mi je vrlo hladno, i
pomalo ljutito, da ona knjige tiska samo na latinici. I tada sam se
suočio s jednim zanimljivim fenomenom: za većinu mojih beogradskih i
novosadskih prijatelja latinica je bila pitanje političkog stava, jer su
neki opskurni nacionalisti i klerikalci, članovi nekakvih javnih i
tajnih društava, insistirali na tome da je latinica antisrpsko pismo, te
da su se Vatikan, Kominterna i svi mondijalistički vragovi redom
zavjerili sproću i kontra – ćirilice.
Rekao sam svojoj
prijateljici da mene kao Hrvata unutrašnje prilike u Srbiji na takav
način ne obavezuju, i da bih ja zbilja volio knjigu na ćirilici. Ali ona
je izvrdavala, tako da sve do danas, iako sam u Beogradu objavio već
desetak naslova (od čega dva-tri nikada nisu objavljeni u Hrvatskoj),
nisam objavio nijednu knjigu na srpskoj ćirilici. Istina, imam prijevode
na makedonskoj, bjeloruskoj, bugarskoj i ukrajinskoj ćirilici, ali na
srpskoj ništa.
Nakon što su se prilike u Hrvatskoj drastično
radikalizirale, sve do formalne zabrane jednoga alfabeta (koji je
neformalno u Hrvatskoj zabranjen već dvadeset i koju godinu, tačnije od
dana kada je u izlogu jedne hrvatske knjižare posljednji put bila viđena
ćirilična knjiga), ćirilica je i u Hrvatskoj postala izraz nekoga do
kraja artikuliranog političkog stava, stava solidariziranja s ugroženim i
obespravljenim manjinama, ali i stava da pismo samo u glavi fašista
može biti neprijateljsko. Pritom, ćirilica, naravno, nema ama baš
nikakve veze s Vukovarom, budući da je, čak i to, jedino i zapovjeđeno
pismo u JNA bila – latinica.
I nije bilo ćiriličnih tenkova, nije
bilo ćiriličnih topova, niti je na granatama proizvedenim u Jugoslaviji
moglo biti ćiriličnog natpisa. Toliko da se zna.
Nedavno si izjavio kako Hrvati ne vjeruju ni u šta. Misliš li da nas tek treba kristijanizirati?
–
Nije kristijanizacija pitanje vjerovanja, nego evangelizacija. A
evangelizacija je poput slobode, u procesu i promjeni, postoji dok je
živa i dok se kreće. Ako me već pitaš kao da sa sveštenim licem
razgovaraš za crkveni glasnik, reći ću ti da mislim kako je hrvatski
katolički puk temeljito deevangeliziran. Radosna vijest kao da nije
stigla, i ljudi su prožeti mržnjom.
U predgrađima su se već
pojavili pustinjaci u ritama, koji gladno i besposleno radništvo
pozivanju na obraćenje. Ovi im se rugaju, gađaju ih kamenjem ili tjeraju
ih psujući Majku Božju… Ne, nisu se pojavili nikakvi pustinjaci, nego
zamišljam da bi to bilo dobro u nekoj fikciji o današnjoj Hrvatskoj. Da
ti ozbiljno odgovorim: ljudima treba sloboda da bi mogli vjerovati. A
zašto se ne osjećaju slobodnima, to je dugo i strašno pitanje, koje
traži još duže i strašnije odgovore.
Zadnjih dana čitamo
kako se vraćaju devedesete. Možda sam mrvicu sumračniji tip od prosjeka,
ali meni se čini da su prilike kudikamo gore. Dijeliš li moj optimizam?
–
Mislim da je hrvatsko društvo danas u gorem stanju nego u subotu,
petoga travnja 1941. Srećom, prilike u Europi su mnogo bolje. Hitler je
temeljito mrtav, a poguba korporativnog kapitalizma i neoliberalne
ekonomije, ipak, nije usporediva s pogubom nacionalsocijalizma.
Preselio
si se iz zagrebačkog nebodera na selo. Da nisi u hmmm muževnim
godinama, nego, recimo, dva desetljeća mlađi, bi li razmišljao o odlasku
malo dalje, recimo, preko meke EU-granice?
– Granica
je, u pravu si, meka kao govno. A što se tiče razmišljanja o odlasku,
kroz to sam, vrlo intenzivno i duboko, prolazio 1993. i još koju godinu
potom, kada sam u Zagrebu shvatio da ću tu biti, uglavnom, sam, i da mi
neće biti naročito ugodno. Postojali su tada i sentimentalni razlozi da
pođem u Kanadu, a u sebi sam imao i tu snagu i taj bijes da više nikada
ne pomislim na mjesto koje napuštam, ali tada sam vrlo jasno locirao i
što me to vezuje za Zagreb i za širu njegovu okolinu, koju bih rado
nazvao Balkanom, sve računajući da će i to nekoga uzrujati.
U
Kanadi bih imao sve, ali ne bih mogao pisati o dabrovima Ontarija, niti o
starim usidjelicama koje žive u drvenim kolibama. U Kanadi ne bih mogao
biti pisac, ali ne zbog jezične barijere – i tamo se može pisati na
ovome jeziku. Pisac ne bih mogao biti jer me se taj svijet dubinski ne
tiče, ne poznajem ga, niti bih ga ikada mogao dobro upoznati. Moj izbor
je 1993. bio takav da sam na kraju izabrao književnost, i svijet koji
poznajem i koji me se tiče. Najgore je to da uopće ne žalim što sam tako
izabrao.
Tekst je preuzet iz Slobodne Dalmacije