Čambala Ali u Japan je stigao kao državljanin Tanzanije. Iako je njegova supruga rođena u SAD i sa dokumentima te zemlje ima poseban status u Japanu, tamošnji službenici nisu imali sluha za takve međunarodne detalje pa je Čambala završio u logoru za deportaciju u Ušikuu, prenosi Dojče vele.
Takav, potpuno drugačiji Japan od onog kojeg turisti žele da vide, Čambala nikada neće zaboraviti. U sijenci ogromne statue Bude, u logoru u prefekturi Ibaraki, zatvoreno je na stotine stranaca koji čekaju na deportaciju. Svakog dana u logoru se suočavaju sa samovoljom čuvara, bijednim uslovima i gužvom. Čambala je dijelio malu ćeliju sa strancima iz Šri Lanke, Indije i Filipina i niko nije znao kada će biti odlučena njegova sudbina. Neki su tamo bili već pola godine, a bilo ih je i koji su čekali i po 18 mjeseci.
„U Ušikuu možete da vidite samo visoke zidove oko sebe i nebo iznad vas“, kaže Ali. „Ljudi su gledali televiziju, pokušavali nešto da čitaju ili su samo očajno sjedili. Svi su već bili umorni od toliko stresa. Niko od zatvorenih nije bio kriminalac, ali nikoga nisu ni puštali na slobodu i niko nije znao kada će biti pušten da bar napusti Japan.“ Sve se samo svodilo na čekanje i najveća zabava mu je bila da smije da igra fudbal u malo logorskom dvorištu. Ali i to je trajalo samo kratko i čuvari bi ih ubrzo tjerali nazad u ćelije.
„Krivi dok se ne dokaže suprotno“
Najčešći „grijeh“ tih stranaca bila je činjenica da su boravili u Japanu zato što im je istekla viza ili su radili u toj zemlji bez odgovarajuće dozvole. To se ne odnosi samo na jednostavne radnike koji se u bogatom Japanu nadaju da će zaraditi koji jen. I mnogi Zapadnjaci, opčinjeni kulturom Japana i tamošnjim životom, ponekad „zaborave“ svoja dokumenta.
To se dogodilo i Majklu Todu, advokatu sa Novog Zelanda koji danas ipak živi u Tokiju sa svojom suprugom, Japankom. Ali prije dvije godine dospjeo je u deportacioni centar u Osaki zbog, kako kaže, „nesporazuma“ oko njegove vize, ali i učešća u demonstracijama u Japanu protiv lova na delfine. On je u logoru proveo 42 dana, a ni on ih nikada neće zaboraviti.
„Nisam ni slutio da je u Japanu baš toliko loše. To je kao da dignete ruke u vazduh i odreknete se baš svih građanskih prava kad uđete u tu zemlju“, izjavio je 2012. „U Japanu ste krivi sve dok ne dokažete da ste nevini. Čitav sistem je kao onaj od prije 80 godina.“ Iako pati od povišenog krvnog pritiska, Todu morao je da čeka punih 45 sati dok se nije našao bar nekakav ljekar koji bi ga pregledao. „Govorio sam im da bih mogao da umrem, da doživim srčani udar i da nema načina ni da se otvore vrata ćelije ako se nešto dogodi. Ljudi u tim japanskim logorima stalno umiru“, tvrdi novozelandski advokat.
Čudne smrti u logorima
I to na sve načine: on lično vidio je jednog Iranca koji je urinirao u svojoj ćeliji kako bi bar na neki način protestovao zbog toga što ga drže zatvorenog kao divlju životinju. Vidio je i osam japanskih čuvara koji su tukli jednog zatvorenika iz Konga, a zna i za jednog čoveka iz Nigerije čiju su čitavu porodicu pobili tamošnji muslimani i koga su u Japanu smjestili u ćeliju u kojoj su svi ostali bili upravo muslimani. Na spratu ispod u tom logoru u Osaki bile su smještene žene – i bilo je bolje i ne pitati šta se s njima događa.
Ipak, i zvanični Japan polako je počeo da uviđa da ne može tako da se odnosi prema strancima. Trenutno je zarobljeno 23.133 stranaca u 16 manjih centara za deportaciju i u tri velika – u Ibarakiju, Osaki i Nagasakiju. Sve su češće vijesti o samoubistvima tamošnjih zarobljenika, o štrajkovima glađu i o smrti pod nerazjašnjenim okolnostima. Tako se ovog marta jedan Iranac navodno ugušio od hrane, a nedugo prije toga je i jedan građanin Kameruna pronađen u svojoj ćeliji bez svijesti. Prošlog marta su i međunarodna udruženja protestovala zbog slučaja u logoru u Rohingi gdje je jedan državljanin Mjanmara preminuo jer čuvari nisu pravovremenom pozvali ljekara. Razlog: bili su na pauzi za ručak.
Ipak, ne samo zbog pritiska međunarodnih organizacija i Ujedinjenih nacija, čitav niz japanskih zvaničnika založilo se za reformu propisa o useljavanju i priznavanju izbjeglica koji je na snazi još od 1951. godine. I sud okruga Tokio nedavno je osudio japanske službenike koji su, po mišljenju tog japanskog suda, ilegalno vezali i zlostavljali državljana Gane kojem je istekla viza i kojeg su vodili na deportaciju na aerodrom u Nariti 2010. Ali umjesto u avion, čovjek se ugušio od zahvata japanskih službenika.
Tradicionalno sumnjivi stranci
Zapravo, sve do devedesetih godina prošlog vijeka Japan je tek rijetko i primjenjivao nekakve kaznene mjere protiv stranaca. Ali otkako je bivši guverner Tokija, Šintaro Išihara objavio da će „očistiti“ tradicionalne četvrti za zabavu Šinujaku i Ropongi, iz Japana je proterano više od 100.000 stranaca. Pri tom očigledno jedva da se i gledalo ko su ti stranci: prostitutke i kriminalci iz sumnjivih četvrti bili su podjednako na udaru zakona, kao i relativno „ugledni Zapadnjaci“.
Tako je jedan poznati britanski muzičar 1995. uhapšen i bio prisiljen da kupi avionsku kartu za Hong Kong po sumanuto visokoj cijeni. Nedugo nakon toga uhapšen je i američki novinar Den Blum i to usred redakcije japanskog lista „Daily Yomiuri“ jer su se nadležni službenici sjetili da on već pet godina živi i radi u Japanu bez odgovarajuće dozvole. Novinar je u samici proveo 41 dan, bez ikakvog suđenja i pravnog postupka, a nakon toga su ga strpali u avion.
Japan je zemlja koja je stoljećima tradicionalno bila nepovjerljiva prema strancima. Ali to se ubrzano mijenja: u protekle dvije decenije udvostručio se broj stranaca koji žive u toj zemlji čiji gradovi sve više postaju međunarodne metropole. U međuvremenu su oko 1,7 odsto stanovništva stranci, ali zaista ima i onih čija dokumenta nisu baš sasvim „čista“. Očigledno je da toj zemlji tek predstoji da uredi propise po kojima se prema takvim osobama onda neće odnositi kao u srednjem vijeku.